Umorna sam užasno, a što je najbolje od svega sinoć sam zaspala relativno rano, bilo je tek jedan sat. Iako sam bila mrtva umorna još i ranije i sigurno bih zaspala već oko ponoći, međutim kada sam došla doma i podgrijavala si ostatke od ručka (budući da sam cijeli dan bila na faxu), mama me onako pogledala i pitala me što ću sad radit. Ja joj odgovorim, evo da pojedem i onda idem frendicu nazvat. A ona meni, a super onda, ja sam sredila kuhinju i suđe, ti bi mogla pod oprat… Da mama, budem… Svaki put me ulovi na istu foru. Točno znam u kojem će smjeru razgovor ići, i svaki put kada me pita dal' imam što u planu, točno znam da me želi zamoliti da nešto napravim. I grozno se osjećam, jer puno puta se izvučem, ne zato što mi se ne da nešto pospremit, nego zato što sam stvarno umorna. Po cijele dane sam na faxu i jednostavno kad dođem doma ili za vikend sam za ništa. A znam da je I mama umorna I da puno radi. Jedva čekam praznike.
A i taj fax… Jao kad se samo sjetim, muka mi dođe. Bacila sam se u te vode studentskog aktivizma, i drago mi je zbog toga, jer stvarno mijenjam stvari, učim, komuniciram sa ljudima. Ali opet s druge strane ponekad se pitam, za koga ja to radim, jer kad vidiš da ljudi ne cijene… Evo npr. ovaj tjedan smo organizirali tribine na našem faxu, edukativno – informativnog sadržaja. Pozvali smo goste predavače, a nas nekolicina (uglavnom studentskih predstavnika) će biti moderatori. Ja sam moderator za ravno sat vremena na tribini „Direktna demokracija“. Dakle tamo ću za kojih sat vremena, zajedno sa još jednom kolegicom vodit raspravu.
Prije kojih par minuta sam zaskočila profesora M. s kojim trebamo ići na terensku nastavu. Na teren idemo od 22.05. do 31.05. u dvije grupe. A još se ne zna niti kako ćemo biti podijeljeni po turnusima, ni ništa. Znači, prva grupa ide već idući petak, a još se ne zna tko tad ide, I njemu nije jasno, citiram: “kaj se vi bezveze živcirate”. Kako se ne bi živcirala, pa halo, imam planove. Ako me ubace u prvi turnus moram se zamijenit s nekim za to ili se otić tamo svađat, jer mi nikako ne odgovara taj 22.05. Prvo je to što taj dan imam vježbe iz hortikulture I tad ne mogu izostat, a drugo je što već imam neke planove. Ali ne, ne možeš ti imat normalan život pored ovog ludog faxa…
Dalje, danas sam čula nevjerojatnu informaciju. Naime, moja kolegica studentska predstavnica I ja smo odgovorne za to što se privatni podaci (ime I prezime) ne smiju objavljivat na nternetu. Pala sam u nesvijest zamalo kada sam to čula. Naime, to jest izglasano na sjednici VBO-a prije mjesec dana, ali ja, Semiramida, isto kao I kolegica Ulfuz, nemamo apsolutno nikakve beze s tim. Postoji zakon o zaštiti privatnih podataka (mislim da se zove tako nekako), prema kojem se ne smije na internet stavljat podaci poput imena I prezimena I uspjeha na pojedinim ispitima ili kolokvijima. To je donešeno na sjednici, jer pretpostavljam da su se neki ljudi žalili na to, pa je donesena zabrana, jer na kraju krajeva, ljudi imaju dobre osnove za tužbu, ako to žele (neću ulazit u to dal’ treba ili ne, to je jedna druga priča). I sad zamisite, samo zato što sam studentski predstavnik, ja sam odgovorna… Priča se tako… Ne diraju me ti razgovori niti najmanje, samo sam u šoku, kako ljudi uspjevaju povezati nepovezano, ili još bolje, šta nemaju pametnijeg posla, nego se baviti mojim životom.
Uglavnom, trenutno se pitam, puno toga. Ima li to sve smisla. Duboko u sebi I znam odgovor. Ali svejedno, pitanja ostaju I tu su da me zabavljaju. Jer poznajem sebe. Jednog dana bi mi bilo žao, kada bih znala da sam mogla nešto promijeniti, a nisam niti probala. Ok, to je I jedan od mnogih razloga zašto će mi se ova treća godina odužiti malo, I ne, ne žalim zbog toga. Nego samo je ovo trenutno jedno od mnogih pitanja koja si postavljam.
Sada moram lagano ići. A ovo je još jedan od onih postova u kategoriji besmislenih. Međutim meni je lakše, a na kraju, nije li to I smisao ovog internetskog jadanja na blogu?
Post je objavljen 12.05.2009. u 13:58 sati.