Ona fizička
Imala sam svakakvih zgoda i nezgoda u svom životu. Lomila sam se nekoliko puta (uglavnom zbog svoje nespretnosti). Kada se sjetim svega toga, zapravo mi bude fascinantno kako niti jednom zbog toga nisam suzu pustila. Kada se sjetim tih, zaista gadnih bolova, nije mi jasno kako sam preživjela toliku bol. I uvijek kada pomislim na nekakav lom, samo se stresem i mislim si kako je to nemoguće izdržati. Ali zapravo, točno znam svoj slijed razmišljanja u takvim situacijama.
Prva faza je šok. Boli ko ludo. Zapravo se tresem od boli. Druga faza je kada netko spomene, da sam možda slomila nešto. A ja kažem da sigurno nisam, ma kada se slomiš sigurno boli jače. Uvijek boli jače. Onda slijedi faza kada shvaćaš da bol zapravo ne prestaje, i da ne možeš baš hodati (zadnja dva puta sam noge lomila). Zatim slijedi faza samozavaravanja. Razmišljam si o mogućnostima, ma možda sam samo istegnula mišić neki (yeah right). I na kraju, zadnja faza – suočavanje s istinom. Onaj osjećaj kada sjediš u gipsaoni i kada ti stavljaju gips je neopisiv. Ne znaš dal' bi se histerično smijao ili plakao od muke, jer si svjestan da ćeš idućih nekoliko tjedana biti invalid.
Dalje, tu su ciklusi. To su zaista trenutci kada se pitam jesam li zaista sretna što sam ženskog roda. A inače sam sretna zbog toga. Zahvaljujući genetici, sve žene u mojoj obitelji su uvijek imale izrazito bolne „one dane u mjesecu“. Naravno da ja nisam iznimka. Štoviše, u odnosu na sestre, mislim da mene ti bolovi najjače peru. Kada sam bila mlađa, teže sam se nosila s time, ali sada, uglavnom onaj prvi, najgori dan, provedem u krevetu, na toplome i onda sve bude lakše.
Zubi me nikada ne bole, tj. ako i bole to vrlo kratko traje, jer mi je zubarka susjeda. Baš imam sreće.
Uglavnom, zaključak je da izrazitu fizičku bol zaista mogu podnjeti. A to je samo zato što u tim trenutcima uvijek razmišljam: „Pa zašto da se žalim, uvijek može biti gore.“
Ona psihička
E tu je već druga priča. Uvijek sam bila osoba koja je jako dobro znala držati svoje emocije za sebe. one najdublje, one najintimnije. Malo tko može doprijeti do tih mojih strahova. Zapravo, samo se jednom to dogodilo do sada, i bilo je vezano za obitelj, tj. dogodila se teška svađa uzrokovana vanjskim utjecajima, a ja sam se osjećala toliko nemoćno da pomognem na bilo koji način, i taj strah i bol koju sam osjećala su bili itekako vidljivi. Osim tog događaja, uvijek sam bila za cijeli svijet dobre volje, vedra i vesela. Dobro, gotovo uvijek. Jer i inače se trudim biti vedra i vesela osoba. Pa mi to sve dođe prirodno. Međutim, postoje trenutci kada se zaista osjećam loše. Jednostavno, film u glavi krene u nekom drugom smjeru. Svaka nepravda koja se dogodi meni ili mojim prijateljima me boli deset puta više. Tada ne izgledam tužno, tada izgledam zamišljeno. I samo oni najbolji prijatelji znaju da nije baš sve ok. Ali ja samo kažem da imam puno posla na faxu i tu svaki razgovor prestaje.
Jer iako volim puno pričati, i volim slušati druge ljude, nekako mi je teško govoriti o vlastitim strahovima. Uvijek, kada se nađem u nekom konfliktu s nekim bliskim, puno mi je lakše toj osobi napisati pismo. Sjećam se, prije dvije godine sam se gadno posvađala sa sestrom. Nismo razgovarale preko tjedan dana. Napisala sam joj pismo od pet stranica. I dok sam ga pisala, tako sam plakala. Ali kasnije mi je bilo lakše.
Nikada ne plačem u javnosti. Dogodilo se dva puta, i to samo pred N. mojom najboljom prijateljicom. Jednom je bilo baš pred njom, a drugi put preko telefona. I oba razloga, sad kada gledam, možda i nisu bila toliko grozna, međutim, zajedničko im je to što sam oba puta osjećala kao da sam doživjela veliku nepravdu.
To je ono što me zapravo i dovodi na rub, taj prokleti osjećaj nepravde. Ne mora biti usmjerena prema meni, može biti prema bilo kome. Recimo, kada vidim da muče životinje, ili kada slušam neke tužne životne priče, tada osjećam veliku nepravdu, i bol u srcu.
Najteži trenutci u životu su mi bili oni kada sam morala biti skoro mjesec dana u krevetu, jer sam koljeno iščašila. Doktor je bio naredio strogo mirovanje. Nikada prije toga, i nikada poslije toga se nisam osjećala toliko usamljeno i napušteno. Iako su roditelji stalno bili negdje u blizini, i prijatelji su dolazili, ali ja sam se zaista osjećala kao najjadnije i najusamljenije stvorenje na svijetu. U tom periodu sam postala toliko cinična i ogorčena. Sada kada pogledam, zaista je teško bilo živjeti samnom tada. Ali glavni razlog tome je bio taj, što sam ja po tjedan dana bila zatvorena u sobi, nisam vidjela ni Sunca niti Mjeseca. To mi je valjda bilo najgore. Ali, i to je prošlo. Iz cijele te epizode sam izašla jača, i od tada sve one sitnice koje sam uzimala zdravo za gotovo cijenim neopisivo više.
Ne plačem često. A kada i plačem, to je uvijek skriveno od očiju javnosti. Ponekad mi jednostavno dođe. Pogledam se u ogledalo, i osjetim takvu tugu, da ne mogu sebi doći. Ne događa se to često, ali ipak dogodi se. I plačem, i osjećam se jadno. Ali svaki put mi u jednom trenutku dođe misao da to nema smisla. I bude mi lakše. Ustanem se, još jača i još odlučnija. Jer, nepravde me zaista najviše slome, ali nikada ne dopuštam protivniku da pobjedi, jer ja sam borac. Možda dobije koju bitku, ali rat je uvijek moj. Jer ako ništa drugo, tvrdoglava sam, i borim se ko lavica, do zadnje kapi krvi.
Post je objavljen 18.05.2009. u 00:31 sati.