Predstava sa jednim činom

prolog

Moram napisati ovaj post. Jer je ovaj događaj definitivno obilježio današnje jutro. Znam da malo previše pišem u zadnje vrijeme, hiperprodukcija mojih postova je nevjerojatna, i sama ne mogu vjerovati. Ali baš me opušta i nekako kada izbacim sve iz sebe ovako na blogu, stvarno mi bude puno lakše.

uloge

Semiramida

Stari djedica

čin prvi

Obično, kad idem na fax, prvo se autom odvezem do Dubrave, ostavim ga tamo i dalje sa tramvajem. Tako je bilo i danas. Ostavljam auto, i primjećujem Starog djedicu (između 65 i 75 godina po mojoj procjeni) kako šeće svog psa, lijepog rotvajlera. I prolazim blizu njega, i on mi se obrati.

Stari djedica:

„Ajme curo! Pa kak si se to oblekla? Pa kaj nekaj lijepoga ne deneš na sebe? Ajme kak zgledaš! Baš grozno...“

Semiramida:

Istovremeno, unutarnji monolog: „Ok... He, he svašta...“
(prolazi kraj Starog djedice, ne govori ništa, ali nabaci osmjeh od uha do uha i odlazi dalje)

kostimografija

Semiramida je imala obučeno:

- Converse All Star tenisice, crne sa nekakvom bijelom slikicom
- Vojničke hlače, otac nabavio na Hreliću nove za 100kn, prije nekih godinu dana, savršene i nepoderive
- Tamno ljubičasta majica na kopčanje naprijed i kapuljačom, zapravo dođe kao neka malo deblja vesta, al nije vesta, nego baš za ovakvo neko vrijeme
- Narančasta palestinka oko vrata
- Zelena torba preko ramena
- Na glavi pony tail

analiza

Ne moram niti govoriti da sam imala blesavi smile cijelim putem od Dubrave do Marulićevog trga, gdje sam išla na fax. Svašta sam doživjela na račun svog oblačenja, ali ovako nešto, još nikada. Jasno mi je da Stari djedica nije ništa loše mislio, ali opet, fascinira me činjenica da se našao pozvanim komentirati.

Dakle, današnja kombinacija nije bila ništa specijalno. Niti sam se nešto posebno isticala nekim luđačkim bojama, niti nekim ludim odjevnim predmetom. Jer ruku na srce, zaista sam se znala svakako oblačiti, pogotovo kroz srednju, kada su moji eksperimenti sa odjećom bili nadaleko poznati. I danas postoje neki ostatci ostataka iz tog perioda, tj. vedre i vesele boje koje ponekad volim kombinirati na neobične načine. Već vidim da će nakon ovoga slijediti novi post o odjeći i kako ja to sve skupa doživljavam.

I sad razmišljam ja tako, pa što bih trebala obući? Za jedan običan dan, tj. vježbe na faxu. Idem proučavat anatomiju i morfologiju biljaka, točnije četinjača, pa ne idem na modnu reviju. Ne znam što mu je toliko zapelo za oko u cijeloj toj kombinaciji. Vjerojatno hlače. Obožavam nositi te hlače. Možda mi ne stoje najbolje na svijetu, ali ja se u njima osjećam slobodno. Mogu se na drvo popesti ako hoću. Kad si u takvim hlačama, možeš što hoćeš. Kad sam u haljinama ili suknjama (koje podjednako obožavam nositi i nosim ih često, možda čak i češće nego djevojke mojih godina) ne mogu npr. sjesti na pod ispred praktikuma, kao što sam danas dok sam čekala da počnu vježbe.

Utorkom i petkom kad se moram ustati rano, obično se tako obučem, jer mi je najjednostavnije. U polusnu odlazim do kupaonice, perem zube. Vraćam se u sobu, hvatam neke od takvih hlača. Oblačim ih, stavljam neku običnu majicu, tražim približno slične čarape u ladici sa čarapama (jer nema teorije da nađem dvije iste, a i briga me uostalom, bitno da su čiste). Oblačim tenisice, uzimam torbu i izlazim iz kuće. Šminkanje ujutro bilo kakve vrste mi ne pada na pamet. Mislim da bih si oko iskopala sa četkicom od maskare. I tako idem samo na fax, nije kao da će me netko gledat, a uostalom da me i gleda, radije bih da me vidi bez šminke, ovakva kakva sam uvijek i stalno, jer i sebi se tako najviše sviđam. Ok kad idem negdje van, naravno da nabacim šminke na sebe, ali ovako za neki vulgaris dan, tj. druženje sa biljkama, stvarno sam lijena...

Ali, sagledajmo situaciju iz perspektive Starog djedice. Kad je on bio mlad, dok je još Bog po Zemlji hodao, kako bi neki rekli, stvari su bile potpuno drugačije. Recimo da ima 70 godina. Znači imao bi nekih dvadesetak godina tamo nekih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Definitivno je bilo nezamislivo da žene nose vojničke hlače. Uglavnom su se nosile suknje i haljine, dobro vjerojatno i hlače, ali ne u tolikoj mjeri kao danas. I jasno mi je da u toj mojoj današnjoj kombinaciji on ne vidi niti mrvu ženstvenosti. Jer za njega je pojam ženstvenosti suknja, haljina, a ne ova moja rambo – kombinacija. A zašto je komentirao? Pa vjerojatno mu je nekako instinktivno došlo, kao što se to zna događati starijim ljudima, da bubnu nešto, i ostanu živi.

zaključak

Meni je osobno cijela situacija bila simpatična i stvarno mi je toliko komična bila da sam morala podijeliti sa vama. Da se razumijemo, to nikako neće niti može utjecati na moj stil oblačenja, koji je takav kakav je i dio je mene. Pokušavali su me mijenjati, puno puta, ali bez uspjeha. Dakle, sviđalo se nekome ili ne, ja brijem svoj film, koji je pun boja, šaren i neobičan, drugačiji i samo moj.

pitanje

A vi? Kako biste reagirali u takvoj situaciji?

Homo ludens

Puno misli mi se tenutno mota po glavi. Hvatam ih malo po malo. Učim sistematsku botaniku, i pmatim činjenice relativno lako, ali i dalje, onaj neki mali crv ne da mira. Možda i zbog nedovoljno sna, he he. Ne znam. Ali znam da moram nešto napisati. Iako mi net trenutno ne radi, neću pisati o frustracijama uzrokovanim T – comom (btw jeste li znali da se kvar interneta prijavljuje na broj 2, a telefona na broj 3) jer ni telefon ni net mi ne rade. Sad barem znam da postoji neki dublji razlog onog misterioznog i iritantnog šuškanja, ipak je moj telefon kriv, he he.

Uglavnom, tema je sudbina. Vjerujete li u nju?

Teško mi je prihvatiti da je sve predodređeno. Ne da mi je teško prihvatit, nego ne prihvaćam to uopće. Pomisao da negdje sjede Moire (i odlučuju kako će izgledati moja nit života, kada će započeti i kada će završiti) je poetična, ali strašna. Lijepo su si Grci to zamislili, ali nisam stari Grk (tj. Grkinja) na sreću.

Jer ako je sve određeno, koji je smisao? Gdje je sloboda u cijeloj toj priči? Onda nismo slobodni. Jer misliš da imaš izbor, ali zapravo ga nemaš. Jer sudbina ima svoj put. A ti samo misliš da si slobodan. Koja prijevara.

Je li sudbina to što su se moji roditelji upoznali? Ili samo niz sretnih okolnosti? Ne, ne vjerujem da je sudbina. Mislim da je to posljedica njihovih izbora. Sada ovo tipkam zato jer su oni prije mnogo godina odlučili krenuti zajedničkim putem. Jer zašto bi netko odredio sve unaprijed? Pa bilo bi dosadno, zar ne? Predvidljivo. A ako Onaj/Ona/Ono negdje gore, daleko promatra ovo sve, pa bilo bi dosadno. Kao kad gledaš film kojem znaš kraj. Pa gdje je čarolija? Ili čitaš knjigu, a znaš tko je ubojica? Where is the fun???

A slučajnosti? Što o njima mislite? Događaju li se stvari slučajno?

Ne mislim pri tome na ono, slučajno sam se spotaknula na žicu i slomila nogu. To nije slučajno, to je nespretno. Nego ono, da se na najnevjerojatnije načine događaju stvari koje najmanje očekuješ. E sad, to je već malo škakljivije područje. Mislim da je sve na nekim višim razinama u konačnici povezano, ali ne smatram to posljedicom sudbine, nego posljedicom izbora. Jedan izbor vodi ka drugome, ovaj ka trećemu itd... Kako bih rekla... to je kao lanac, sastavljen od različitih karika. Ako izabereš jednu kariku, logično na nju slijedi druga, ali da si izabrao nešto treće u početku, kraj bi bio sasvim drugačiji. Možda nema smisla ovo sve što pišem, ali svrbe me prsti i moram pisati, a u mojoj glavi sve ima smisla, ma koliko to vama konfuzno zvučalo.

Dakle, ima tu svega. Sve je zapravo moguće. Možda ima istine i u jednom i u drugome. Ne znam. Otkrivam polako, slažem svoje kockice onako da meni imaju smisla. Možda se poneki red ponekad i sruši, ali to može biti samo dobro. Složim ga na novi, još bolji način. I to me veseli. To je zabavno. Jer život je igra, a ja sam samo još jedan Homo ludens.

Noć Biologije!

Konačno malo predaha, pa da napišem nešto na brzu brzinu. Zadnjih par dana sam baš bila u gužvi, svaka sekunda ispunjena. Jučer navečer sam bila toliko iscrpljena da sam zaspala u 10 navečer, što stvarno ne znam kad se zadnji put dogodilo.

Jučer je na faxu bila Noć Biologije. Svi koji ste slušali radio ili gledali tv jučer sigurno ste čuli nešto o tome. Uglavnom, osobno nisam sudjelovala u radionicama, jer jednostavno ne stignem na sve strane. Pa sam zato vodila svoja dva mala najdraža bratića. Manji je 1. osnovne, a stariji je 4. osnovne. Nisam bila sigurna koliko će ih to sve skupa zanimati, ali bili su oduševljeni.

Postavljali su tisuće pitanja, sve im je bilo zanimljivo, od kukaca do algi. Prvo smo bili u laboratoriju za ekologiju, tamo su vidjeli životinjice koje žive u potocima. Pa kako se skupljaju uzorci i kakve sve čizme postoje za gacanje po vodi. Nakon toga smo bili na zavodu za animalnu fiziologiju. Bili su oduševljeni sa miševima i štakorima (za koje su mislili da su veliki miševi). A kad su vidjeli štakoricu sa malim bebačima, oduševljenju nije bilo kraja:

O ekologiji samo za vas :-)

Potaknuta postom od tihevode odlučih napisati nešto pametno o ekologiji. Naime, svatko od nas se bavi određenim područjem, tj. ima svoju struku. I svatko je osjetljiv na svoje područje kada netko priča gluposti ili radi gluposti, što namjerno, što zbog neznanja. Osobno, mislim da je gotovo uvijek riječ o neznanju, a pripadnici ove naše vrste su vrlo komotni. Ili ne gledaju dalje od svoga područja, ili misle da su najpametniji, ili im se jednostavno ne da, ili ih je pregazilo vrijeme pa misle da nema smisla, ili nešto treće. I kada se tome pridoda i balkanski mentalitet, dobije se vrlo zanimljiv mentalni sklop. Ali da ne ulazim u filozofije, na sreću postoje i oni koji su željni znanja. I zbog svih vas koji želite učiti sada ću napisati nešto o ekologiji kao znanosti, budući da mi se diže kosa na glavi u kojim sve kontekstima se upotrijebljava riječ ekologija i ostale varijacije na temu.

Povijest:

Početke ekologije možemo pronaći u djelima Aristotela (a koga drugoga) i Hipokrata. Oni u nekim svojim djelima opisuju određene zakonitosti prirode. Bili su na dobrome tragu, ali tek sa stupanjem Charlesa Darwina na scenu ekologija počinje svoj postupak afirmacije kao biološke znanosti. Darwin je u svome najpoznatijem djelu „Podrijetlo vrsta“ – 1859. (po mom mišljenju Biblija biologije) postavio osnovne teze vezane uz adaptaciju, prirodnu selekciju i borbu za opstanak, te interakcije među životinjama i životinja i njihova okoliša. Ernst Haeckel (također veliki biolog) je u svome djelu „Generalle Morphologie der Organismen“ – 1866. prvi puta upotrijebio termin ekologija za povezanost živih bića i okoliša. Od grčkih riječi: oíkos – kuća, dom, boravište, stanište i lógos – riječ, govor, znanost.

Definicija:

Ah taj luk

Ulje iz motora

Položila sam vozački prije nekih godinu i pol. Bilo je to u 8. mjesecu. Drugi dan sam otišla na more. Tamo sam slomila nogu tjedan dana prije povratka u Zg (nikad neću zaboravit zločesti osmjeh onog doktora na Firulama kad mi je rekao da nema više kupanja za mene ove godine). I kad su mi konačno skinuli gips nakon šest predugih tjedana, bila sam u savršenom stanju za vožnju auta. I dobih svoj autić. Nisam očekivala da će biti tako brzo, ali filozofija mojih roditelja je da moram što više vozit da naučim. Auto naravno nije nov ('94. god), ali itekako služi mojim potrebama. Ona i ja se ugodno družimo i zajedno uživamo. Pazim na nju i ona pazi na mene. Ona je crvena.

I danas kažem ja ocu svojem da je zvuk motora s vremena na vrijeme čudan, glasniji nego inače. Ako uzmeš u obzir godine auta, nije to ništa čudno. I kaže on meni da moram provjerit ulje. A ja neću iz principa.

Da se razumijemo, najveći sam pobornik ravnopravnosti spolova. Sve što mogu muškarci, mogu i žene i obrnuto. Ali kad je tata u pitanju, e ne bi išlo.

Rekla sam mu kad on opere suđe, onda ću ja pogledat ulje u motoru. I onda je krenula cijela rasprava, al ja sam odustala od natezanja i samo ga pustila nek tjera svoje. Jer on nema šanse da bi napravio neki kućni posao i ok, ja ga natjerat ne mogu, ali način na koji on to argumentira me opako smeta. Kao da mu je ispod časti. A najbolji njegov argument mi je: „Pored četiri ženske u kući da ja suđe perem?“ Ok i mama je tu kriva, jer ga ona nikad nije ni tražila da nešto napravi, ali stvarno takav stav je meni krajnje neprihvatljiv.

Nije mene strah uprljat ruke i petljat oko motora. Znam kako se gleda ulje, a i poprilično sam sigurna da bih bila u stanju rastavit i sastavit motor da trebam. Tvrdoglava sam dovoljno za tako nešto.

I tako se ja pravim blesava kad je u pitanju auto. Kad me netko pita ja kažem da razlikujem samo dva stanja kod auta: „Vozi ili ne vozi“ trećeg nema. Naravno daleko je to od istine, jer jako dobro čujem svaki šum motora i znam kad ona zadovoljno prede, a kada nešto nije u redu. Baš poznajem svoj auto. Ali pred tatom se iz inata pravim blesava. Jer ako on može biti blesav kad je u pitanju pranje suđa (koje se btw samo treba staviti u perilicu) onda ja mogu biti blesava kad je u pitanju provjeravanje ulja.

Botanički vrt sakriven od znatiželjnih očiju

Danas ću vas zagnjaviti sa hrpetinom slika. Naime, imala sam vježbe iz hortikulture danas koje se održavaju u Botaničkom vrtu. Prvo sam se tako smrzla jer sam se puno preslabo obukla za ove sibirske uvijete. Naime prvo smo sadili stablo, a nakon toga smo krenuli u obilazak staklenika.

Neću pisati previše o povijesti vrta, koga zanima može pogledati ovdje. Dakle u vrtu postoji nekoliko staklenika. I nisu otvoreni za javnost, budući da su prilično maleni i nedovoljno je prostora za veću fluktuaciju ljudi, kao što ćete vidjeti na slikama. A budući da su staklenici prilično stari, kao i sve ostalo što je staro, spada u zaštićene spomenike i ne smije se intervenirati, osim ako je neophodno. Dakle ne može ih se samo tako srušiti i sagraditi nove. Inače za usporedbu, u drugim državama gdje su vrtovi veći i imaju bolje staklenike, tamo je naravno dopušten ulaz. Tako sam bila u münchenskom botaničkom vrtu i staklenci su im neusporedivi po veličini i količini bilja sa našima. Ali što je tu je.

I zato ćete sad kroz par slikica vidjeti kako to izgleda kod nas, jer ne može baš svatko upasti tamo. A budući da studiram biologiju, puste nas tamo. A također i mogu tijekom zime šetati po vrtu ako nešto trebam pogledati, jer tada je zatvoren za javnost, samo im index moram pokazat...

Pa krenimo u obilazak...

Staklenik je podijeljen na tri dijela. Topli dio, umjereno topli dio i hladni dio.


Topli dio staklenika

U ovom dijelu se nalaze tropske biljke kojima je potrebna malo viša temperatura, tj. temperatura iznad 20 stupnjeva. Tu se nalazi mnogo biljaka koje inače držimo u svojim kućama. Također u ovom dijelu staklenika se nalaze i vodene biljke, jer je i njima potrebna viša temperatura i visoka vlažnost zraka.


Pogled na uski prolaz, svi su manje – više takvi



Nešto vodenog bilja












U ovom dijelu se također nalaze i biljke mesožderke



Banana uživa u tropskim uvjetima



Još malo tropskih biljaka, od kojih neke sigurno imate doma













Umjereno topli dio

Ovdje se nalaze biljke kojima nije potrebna visoka temperatura i velika vlažnost zraka. Najviše je ovdje palmi i sličnih biljaka. Ovdje se nismo predugo zadržavali jer su palme ogromne, i ne može se baš prolaziti sa strane.


Paprat se snašla na zidu



Pogled kroz umjereno topli dio na hladni dio



Malo palmi



Ogromna biljka koja raste i kao sobna biljka, samo što naravno ne naraste tako velika. Rekli su kako se zove, ali naravno zaboravih, a ne da mi se sad determinirat. Možda netko zna ime?



Hladni dio


Ovdje se nalaze sukulenti, tj. kaktusi i slične biljčice. Njima zimi toplina ne odgovara, pa se zato nalaze u hladnom dijelu.


Hrpa malih kaktusića



Mali lithopsići, imala sam ih i ja doma, al mi nisu preživjeli, zanimljivo od svih biljaka jedino mi sukulenti ne uspjevaju...









Ptičice su napravile malo gnijezdo među kaktusima, baš im je lijepo...






Nadam se da vas nisam zagnjavila sa previše slika i da ste uživali. Stvarno je poseban doživljaj vidjeti to sve, pa sam vam htjela prenjeti malo atmosfere. I da, slike nisu baš najbolje, jer sam slikala sa mobitelom, a fotić naravno nisam imala sa sobom jer nisam znala da ćemo u staklenike.


p.s. i da sad sam skužila da su slike malo prevelike i da sve ispada iz okvira, al preživjet ćete, jer baš sam htjela velike slikice :-)

p.p.s. e sad mene živcira malo taj izgled, pa sam promjenila dizajn samo za ovaj post, vratit ću ga natrag kad stavim novi post :-)) eh al sam komplicirana

Tamo gdje car ide pješice

Gledala sam neke slike sa Sicilije i vidjela sam da sam slikala dva wc-a u kojima sam bila. Naime, palo mi je na pamet tijekom dotičnog putovanja da bih mogla ovjekovječiti ta mjesta koja su zapravo neizostavan dio našeg života, a na putovanjima upoznaš kroz njih cijelu jednu novu dimenziju dotične zemlje. Odustala sam od nauma, al te dvije slikice su mi ostale. Pa hajmo redom.

Za početak mala informacija. Wikipedia kaže da su najstariji pronađeni toaleti na lokalitetu Skara Brae (Orkney, Škotska) i datirani su u razdoblje 3100 – 2500 g. Pr. Kr.

A i ovo je jedan zanimljiv citat isto sa wikipedije (prema Teresi et al.):

femininum versus masculinum

Srce me boli

Srce me boli. Boli me kada vidim što su ljudi u stanju napraviti svojoj djeci. Oči mi odjednom postanu pune tekućine koje suzama se zovu. Jer ne mogu shvatiti, ali zaista ne mogu razumjeti kako netko nevinom djetetu može učiniti takve strahote.

Gledali ste vijesti? Čitali ste po portalima vijesti danas, jučer? Na ovaj post me potaknuo ovaj članak. Kako ljudi mogu biti tako okrutni? Kako netko može držati drugu osobu, drugo biće u takvim uvjetima, bez grižnje savjesti? Kakav mentalni sklop moraš imati da bi jedno malo i nemoćno dijete izložio takvoj torturi? Kako te osobe racionaliziraju svoje postupke? Na koji način? Kako spavaju po noći, kad znaju da se dijete muči? Kako, kako, kako....???

Da živim još tisuću godina, ne bih mogla razumjeti. Ali zaista ne bih. Kažu tamo negdje u članku da je dijete bilo autistično ili hiperaktivno. Čekaj malo, jel to izgovor?? Jel to izgovor???? Kakav je to izgovor?!!?? Govorimo o malom djetetu i nema stvari koju bi moglo napraviti da zasluži takvu torturu koja će ga cijeli život pratiti i s kojom će morati živjeti. To je samo malo dijete kako ga možeš ne voljeti?

Ne mogu zamisliti kako se taj mali dječačić osjećao. Bez roditeljske ljubavi, bez zagrljaja, bez poljubca, bez priče za laku noć, bez prijatelja, bez smijeha, bez torte za rođendan, bez poklona u čizmici za sv. Nikolu, bez sunca, bez zvijezda, bez prirode, bez svježeg zraka, bez crtića, bez glazbe, bez igračaka, bez prvog bicikla, bez škole, bez djetinjstva, bez svega, bez svega onoga što djetetu treba.

Jesu li to roditelji? Mogu li se oni nazivati roditeljima? Roditelji su samo zato što su bili sposobni za sex? Roditelji su samo zato što je njegov spermij oplodio njezinu jajnu stanicu? Roditelji su samo zato što se to jadno djete razvijalo u njezinom uterusu? Ona je majka samo zato što je rodila tog jadnog dječaka?

Ne, ona nije majka i on nije otac. Jer majka nikada ne bi učinila nešto takvo svome djetetu isto kao što niti otac ne bi učinio nešto takvo svome djetetu.

Srce me boli kada vidim ovakve slučajeve. Nevjerojatno je što se sve događa. Kako ljudi mogu biti takvi monstrumi? Koliko još takvih slučajeva postoji, a da niti ne znamo? Kako ljudi mogu činiti takve stvari? Ako su u stanju takve stvari činiti svojoj djeci, što su tek u stanju činiti drugim ljudima? Srce me boli...

Ne razumijem Zagrebparking

Zašto je parking u Zagrebu toliko skup, kad građani ovoga grada i tako plaćaju najveći prirez?
Na temelju čega se određuju parkirne zone?
Zašto ne postoji mogućnost da obični smrtnici koji žive izvan centra kupe godišnju ili mjesećnu kartu za parkiranje, po nekoj normalnoj cijeni?
Zašto se mobitelom može platiti maksimalno sat vremena u prvoj, dva sata u drugoj i tri sata u trećoj zoni?
Zašto je na Sveticama (tamo kod stadiona) označena zelena boja koja je inače za treću zonu, a broj na koji se trebaju slati poruke je 106 (a trebao bi biti 103)?
Zašto je u Sigetu druga zona i broj na koji se plaća je 104 (a trebao bi biti 102)?
Zašto se u Sigetu parking naplaćuje i nedjeljom, a radnim danom do 22 sata kada se svugdje drugdje naplaćuje do 21 sat i subotom do 15 sati???
Zašto se u Maksimirskoj ulici i Crnčićevoj ulici (koje su paralelne) naplaćuje parking (2 zona), a u ulicama koje su okomite na njih, se ne plaća?
Zašto se kod NSK-a naplaćuje parking (3. zona), a u Trnju (koji je preko ceste praktički) se ne naplaćuje?
Gdje postoji četvrta zona i koja je njezina "boja"?
Zašto je imanje auta postalo luksuz?
Zar stvarno misle da će postići nešto time što su snizili cijene parkiranja za 1 kunu?
Zar stvarno misle da ne vidimo da su to jeftini predizborni trikovi?

Malo o ničemu, razmišljanjima, snovima, Parizu i Rimu

Je da, kao ići ću spavat ranije danas. Moram na fax sutra. Baš. Ne spava mi se ni najmanje. Točno znam, ako sad ugasim sve tehnikalije i legnem u krevet, vrtit ću se bar dva sata i razmišljat o glupostima. I onda ću jedva zaspat, sanjat nešto naporno, kao sinoć recimo i ujutro ću se osjećat kao da sam orala i kopala cijelu noć. Postoje metode da ne razmišljam o glupostima, npr. pjevanje, al ne da mi se pjevat, ako ne mogu iz sveg glasa (kao npr. dok se vozim u autu), a ne mogu iz sveg glasa jer nisam sama u kući.

Koje su to gluposti pitate se sad sigurno. E pa sad ću ja vama reć.

Razmišljam o faxu. Šta i kako ću sve napravit. A već sam sto puta to sve sredila u glavi i imam plan, al ja opet po istome. Onda razmišljam kako nisam napravila sve šta sam trebala napravit. Mislim na kućanske poslove. Ne tjera mene nitko na ništa, ali jednostavno zadam si nešto u glavi, onda to ne napravim, pa se ljutim sama na sebe. Al dobro, to moram riješit sama sa sobom. Onda razmišljam di sve sutra moram bit i šta moram napravit. Pa razmišljam o nekim razgovorima koje sam vodila sa raznim osobama, pa jesam li dobro rekla, što sam rekla. Možda sam trebala ovo, možda ono. Možda nisam trebala ovo, možda nisam trebala ono. Jesam li rekla neku glupost. Pa ako jesam, zašto? Di mi je pamet bila? Bla bla... Ma uglavnom, hrpa gluposti mi se počne motat po glavi, jer mi se uopće ne spava. I onda se samo mučim, a zapravo bi mi bilo pametnije da otrčim krug po kvartu, da se umorim i onda zaspim snom pravednika. Što naravno nikad ne napravim, prvo strah me sama ić po kvartu, iako je kvart siguran,al nikad ne znaš možda ima perverznjaka/pasa lutalica/ne znam čega sve ne. E sad mi možete reć, imaš pasa, vuci njega sa sobom. E pa nikad s njim ne hodam po kvartu. Prvo, sve živo na četiri noge počne lajat, drugo ima puštenih pasa i pasa lutalica koji krenu na mog pesonju, a on iako je velik, je zapravo samo beba od osamdeset i nešto kila. Tako da šetnja s njim po kvartu ne dolazi u obzir jer uvijek bi završila nekim incidentom. A da mu se nešto i dogodi, di da nađem veterinara ovak kasno. Isto mi možete reć imaš frendicu, onu s kojom si neki dan do 4 ujutro igrala pictunary. E pa sad, mogla bi nju zvat, al bi mi ona rekla, daj ne fantaziraj, nego dođi na čaj. A ne pije mi se čaj, a i bile smo na kavi/čaju danas popodne. I uglavnom, imam ja još izgovora, evo baš sam se bila okupala i kosa mi je još mokra. E da je ljeto, možda, al eto nije...

Al dobro, zato sad energiju ispucavam tu na blogu. Pa možda pogledam Sex i grad. To me uvijek nasmije. Pa možda dočekam i Zvjezdane staze.

Uglavnom, u zadnjih par dana sam bila prilično aktivna sa postovima. Svaka mi čast, evo čestitam sama sebi. Baš sam imala inspiracije ovih dana. To je valjda od previše slobodnog vremena. Al sad će se to sve promjenit. Kreće fax. Idem sutra na prvo predavanje. Dobro da nije u 8 odmah, nego tek u 10, jer ko bi se ustao. Zapravo, jedva čekam da krene ta neka rutina. Ono kad ne moraš razmišljat, nego jednostavno si toliko zaposlen da se navečer samo srušiš u krevet. I zaspiš odmah, nema gluposti koje se motaju po glavi.

U zadnje vrijeme sanjam čudne snove. I čudne ljude u njima. Ljude s kojima sam u minimalnom ili nikakvom kontaktu. Evo npr. sinoć sam sanjala tatinu neku strinu koju vidim dva i pol puta godišnje. Onda scenariji su bolesni. Sve puno zavrzlama i problema. Sinoć su tako u kombinaciji bili ta strina, frendica i njezin buraz, druga frendica, moji starci, nekakav tramvaj koji sam ja vozila po Slavonskoj aveniji (WTF??), tatin auto, moj auto, treća frendica, začepljen nos i hitna potreba za kapima za nos. Ma bolesno jednom riječju. A to je bilo samo sinoć i ne sjećam se baš scenarija više, već sam zaboravila, al znam da je bilo komplicirano i da su ti ljudi bili u snu. A drugo kaj mi se događa je da sanjam sve u intenzivnim bojama. Sinoć baš i ne toliko, ali relativno nedavno sam sanjala da sam bila u prašumi u Brazilu (ne pitajte što sam tamo radila) i bila je toliko zelena. Zeleniju zelenu boju u životu nisam vidjela. Onda prije par dana je bio neki san, ne sjećam ga se više, i bila je crvena boja u pitanju. Crveniju crvenu u životu nisam vidjela. Što to sve znaći, nemam pojma. I da, danas ujutro kada sam se probudila, baš sam se osjećala umorno. Iscrpilo me. Jedva sam se iz kreveta ustala.

Počeo je Sex i grad. Ona epizoda kad je Carrie u Parizu. I kad shvaća da onaj Rus nije za nju. Joj Pariz. Prekrasan mi je taj grad. I voljela bih ga opet posjetiti, bila sam samo dva i pol dana tamo za prošlu Novu godinu, što je puno premalo. Definitivno želim ponovo otići u muzej Orsay koji je baš muzej po mojoj mjeri. Nije niti prevelik niti premali, baš ono taman. To je muzej koji je prije bio željeznički kolodvor, pa su ga nakon zatvaranja pretvorili u muzej. Da ne pričam da je sama građevina fenomenalna, sa puno svjetla i prekrasnim satom koji je u prošlosti pokazivao točno vrijeme za polazak vlakovima. Uglavnom najviše umjetnina tamo je iz razdoblja 18. I 19. stoljeća. Od likovnih pravaca, realizam i impresionizam su mi najviše ostali u sjećanju, oni dominiraju. Dakle taj muzej ću sigurno ponovo posjetiti, dok mi se Louvre baš zamjerio. Stvarno je prevelik i da si najveći ljubitelj umjetnosti na svijetu mislim da bi čovjek poludio nakon određenog vremena, jer je stvarno ogroman. Evo npr. frendica i ja smo se izgubile tamo i nismo našle Mona Lisu. Svima smo rekle da smo vidjele. Baš nam je bilo bed. Ko budale smo tražile dva sata i onda smo izašle van i otišle na sladoled. Iako sam ljubiteljica malih mjestašaca i sela, ipak volim te velike stare gradove poput Rima, Pariza, Münchena jer imaju svoju povijest, baš odišu tom nekom mirnoćom i dostojanstvom. Uvijek imam osjećaj kao da mi govore: „Tu se stvarala povijest, divi nam se.“ I zaista im se divim. I iako mi je Pariz prekrasan, Rim je moj grad. Voljela bih ga ovo ljeto posjetiti. Možda ako se zamislim kako šetam Španjolskim trgom ili pokraj fontane di Trevi mi se želja i ostvari. Možda, možda možda...

A sad idem probat zaspat. Wish me luck :-)

Amaterka

Dakle, mali bratić slavi rođendan za par dana. Jučer kad je bio kod mene (pomagala sam mu napisat zadaću iz njemačkog) vidio je moje crteže na zidu. Pa mi je rekao da bih mu mogla nešto nacrtati za njegovu sobu. Iako već stvarno dugo nisam crtala, odlučila sam razveseliti dijete, pa mu nešto nacrtati. Puno mi je lakše crtati insekte i takve neke životinjice sa puno detalja, ali ovaj put sam odlučila nosoroga nacrtati. Jer što će djetetu slika muhe na zidu. Našla sam sliku u jednoj od mojih knjiga. Animals mi je najdraža jer ima stvarno prekrasne slike. Proces je trajao oko sat i pol, što stvarno nije puno. Crtala sam sa olovkom, jer to mi je nekako najdraža tehnika.
Daleko je od savršenstva, ipak sam samo amaterka, ali je od srca i znam da će mu se svidjeti. I naravno, dobit će još nešto od mene, samo kad smislim što.

De lingua Croatica

Čitam u novinama neki dan da smo nepismena nacija. I da vam iskreno priznam, ne čudi me uopće. Jer kad se sjetim koliko se tijekom mog obrazovanja u školi vremena posvetilo gramatici, slabo mi dođe.

Dakle, ukratko o hrvatskom jeziku kroz moje obrazovanje.

Osnovna škola (zagrebačka osnovna škola u sjevernom dijelu grada):

1. – 4. osnovne

Davno je to bilo, ali osnovne stvari poput predikata, subjekta i sličnih pojmova sam tada usvojila.

5. – 8. osnovne

Novi profesor iz hrvatskog, nakon učiteljice. Zabavan je bio i radili smo gramatiku kod njega, ali kad se sjetim mislim da niti jednom nisam odgovarala gramatiku pred pločom. Uvijek bih skupila par dobrih ocjena iz književnosti i to bi bilo sve. Nije nas davio i terorizirao sa dosadnom gramatikom, sve skupa je to nekako bilo u drugom planu. Koliko smo samo sati proveli u nekakvim razgovorima dok se on ljuljao na svojoj stolici i pričao o smislu života.

Srednja škola (Klasična gimnazija):

E to je bila druga priča. Koliko god smo gramatike imali u osnovnoj, u srednjoj je to bilo apsolutno i u potpunosti zanemareno. U odnosu na druge razrede, mi gramatiku nismo uopće radili. Imali smo s vremena na vrijeme neke studente koji su nam nešto sitno o gramatici pričali i to je bilo to. Jer 4 ili 5 sati hrvatskog jezika (ne sjećam se više točno) je puno premalo. Barem je nama bilo. Jer smo samo po književnosti tupili. Što nije loše, dapače, drago mi je, jer mi je književnost uvijek bila puno draža i zanimljivija, ali da nisam bila zakinuta za neke spoznaje, jesam, priznajem. Jer s obzirom na ograničeno vrijeme koje smo imali, mislim da smo previše vremena potrošili na neke detalje (Krležu smo radili preko mjesec dana, svaka njemu čast, ali...). Imala sam sreću što sam učila latinski i grčki sve četiri godine, tako da sam neke gramatičke pojmove detaljno proučila i naučila, ali opet, nisam tamo morala učiti razlike između č i ć. Vrhunac cijele priče je vjerojatno bila matura. Pitanje koje sam iz gramatike izvukla su bili veznici. Znala sam nešto malo o tome (zahvaljujući latinskome), profesorica mi je praktički odgovorila na pitanje, iako jedva, jer svaka njoj čast (stvarno ju iznimno cijenim kao vrsnog predavača i pedagoga), ali činjenica je da godinama predaje isključivo teoriju književnosti i da je ona pola gramatike pozaboravljala. Odgovor na to pitanje je doslovce bila jedna rečenica. Nitko iz komisije nije ništa komentirao niti pitao, budući da su i sami svjesni situacije. Ali sam zato ostala pitanja rasturila (jedno je bilo antička drama – da sam sama birala ne bih mogla bolje izabrat, a drugo je bilo Ivan Mažuranić). Jedno lakše od drugoga.

Fax (PMF):

Svo moje formalno obrazovanje, što se gramatike tiče, stalo je u onom trenu kada sam odgovorila na to jadno pitanje o veznicima. Jer jednostavno nemam prilike gdje vježbati svoje pisanje (jel' se blog računa??). A bome, više niti ne stignem čitati „normalne“ knjige. Literatura je isključivo stručna i vrlo velikim dijelom na engleskom jeziku. Seminare vrlo rijetko moramo predati u pisanome obliku. Zadnji koji sam pisala je bilo o evolucije virusa. Tada sam shvatila da nemam toliko problema sa vokabularom, ali u gramatičkom smislu se znaju javiti poneke dileme. Nije mi problem sklepati neku proširenu rečenicu i zakamuflirati je sa par pridjeva i još kojim stručnim izrazom da to sve skupa zvuči pametno. Jer ako sam išta naučila na tim silnim satovima književnosti u srednjoj, onda je to kako zvučati pametno, a ne reći previše. A što se gramatike tiče, daleko sam od savršenstva, ali trudim se. Najviše problema mi predstavljaju ije i je, te č i ć. Naravno, u riječima koje rjeđe koristim, pa nisam sigurna. Ali sigurno neću napisati kuča, hoču, ljepo, itd. To osjetim da ne štima. A za sve ostalo, pitam one obrazovanije od mene u tom pogledu.


A sad komentar o profesorima na faxu. Kada čitam njihove ppt prezentacije, ponekad mi slabo dođe. Jer pojedinci stvarno znaju komične stvari napisati na svojim slajdovima, a onda to još i na web-u objavljuju. Ali tješim se, valjda su stručni u tom svom području kojim se bave. Naravno, ima i pismenih profesora, da ne bi bilo zabune, koji se znaju izražavat i pismeno i usmeno. Ali definitivno su mi najkomičnije situacije, kada na sjednicama (na kojima prisustvujem) raspravljaju o naslovima diplomskih/magistarskih/doktorskih radova. I onda kada krenu o padežima raspravljat. E to mi je najjače. Al dobro, svatko svoje veselje ima.

A ostali studenti, moji kolege. E pa svega ima. Od onih stvarno pismenih (Medo, jedan si od njih), do onih koji na svojim prezentacijama kada drže seminar pišu riječi poput čovijek. I to ne na samo jednom mjestu, pa bi netko pomislio da je slučajna greška, nego opetovano na svim slajdovima. Kada to vidiš onda ti je sve jasno.

I za kraj, zaključak. Ima svega, definitivno. Obrazovni sustav je takav kakav je, nesavršen, a na pojedincu je da se usavršava u onom smjeru za koji smatra da je za njega najbolji. Tužno je što ne poznamo svoj jezik dovoljno. Jer to je nešto što koristimo stalno, osim kad spavamo (dobro, ima i onih koji i u snu pričaju). Također mislim da je tužno kada osoba koja nakon diplome postane akademskim dijelom zajedice (samim time je iznad prosjeka koji je uobičajen u ovom društvu), a piše riječi poput čovijek, kčer, deklinira latinske izraze, itd. Treba se truditi, a ako ne znaš, priznaj da ne znaš i traži pomoć i nitko ti neće zamjeriti tvoje neznanje. To je samo moje skromno mišljenje...