Marketing
De lingua Croatica
Čitam u novinama neki dan da smo nepismena nacija. I da vam iskreno priznam, ne čudi me uopće. Jer kad se sjetim koliko se tijekom mog obrazovanja u školi vremena posvetilo gramatici, slabo mi dođe.
Dakle, ukratko o hrvatskom jeziku kroz moje obrazovanje.
Osnovna škola (zagrebačka osnovna škola u sjevernom dijelu grada):
1. – 4. osnovne
Davno je to bilo, ali osnovne stvari poput predikata, subjekta i sličnih pojmova sam tada usvojila.
5. – 8. osnovne
Novi profesor iz hrvatskog, nakon učiteljice. Zabavan je bio i radili smo gramatiku kod njega, ali kad se sjetim mislim da niti jednom nisam odgovarala gramatiku pred pločom. Uvijek bih skupila par dobrih ocjena iz književnosti i to bi bilo sve. Nije nas davio i terorizirao sa dosadnom gramatikom, sve skupa je to nekako bilo u drugom planu. Koliko smo samo sati proveli u nekakvim razgovorima dok se on ljuljao na svojoj stolici i pričao o smislu života.
Srednja škola (Klasična gimnazija):
E to je bila druga priča. Koliko god smo gramatike imali u osnovnoj, u srednjoj je to bilo apsolutno i u potpunosti zanemareno. U odnosu na druge razrede, mi gramatiku nismo uopće radili. Imali smo s vremena na vrijeme neke studente koji su nam nešto sitno o gramatici pričali i to je bilo to. Jer 4 ili 5 sati hrvatskog jezika (ne sjećam se više točno) je puno premalo. Barem je nama bilo. Jer smo samo po književnosti tupili. Što nije loše, dapače, drago mi je, jer mi je književnost uvijek bila puno draža i zanimljivija, ali da nisam bila zakinuta za neke spoznaje, jesam, priznajem. Jer s obzirom na ograničeno vrijeme koje smo imali, mislim da smo previše vremena potrošili na neke detalje (Krležu smo radili preko mjesec dana, svaka njemu čast, ali...). Imala sam sreću što sam učila latinski i grčki sve četiri godine, tako da sam neke gramatičke pojmove detaljno proučila i naučila, ali opet, nisam tamo morala učiti razlike između č i ć. Vrhunac cijele priče je vjerojatno bila matura. Pitanje koje sam iz gramatike izvukla su bili veznici. Znala sam nešto malo o tome (zahvaljujući latinskome), profesorica mi je praktički odgovorila na pitanje, iako jedva, jer svaka njoj čast (stvarno ju iznimno cijenim kao vrsnog predavača i pedagoga), ali činjenica je da godinama predaje isključivo teoriju književnosti i da je ona pola gramatike pozaboravljala. Odgovor na to pitanje je doslovce bila jedna rečenica. Nitko iz komisije nije ništa komentirao niti pitao, budući da su i sami svjesni situacije. Ali sam zato ostala pitanja rasturila (jedno je bilo antička drama – da sam sama birala ne bih mogla bolje izabrat, a drugo je bilo Ivan Mažuranić
). Jedno lakše od drugoga.
Fax (PMF):
Svo moje formalno obrazovanje, što se gramatike tiče, stalo je u onom trenu kada sam odgovorila na to jadno pitanje o veznicima. Jer jednostavno nemam prilike gdje vježbati svoje pisanje (jel' se blog računa??). A bome, više niti ne stignem čitati „normalne“ knjige. Literatura je isključivo stručna i vrlo velikim dijelom na engleskom jeziku. Seminare vrlo rijetko moramo predati u pisanome obliku. Zadnji koji sam pisala je bilo o evolucije virusa. Tada sam shvatila da nemam toliko problema sa vokabularom, ali u gramatičkom smislu se znaju javiti poneke dileme. Nije mi problem sklepati neku proširenu rečenicu i zakamuflirati je sa par pridjeva i još kojim stručnim izrazom da to sve skupa zvuči pametno. Jer ako sam išta naučila na tim silnim satovima književnosti u srednjoj, onda je to kako zvučati pametno, a ne reći previše. A što se gramatike tiče, daleko sam od savršenstva, ali trudim se. Najviše problema mi predstavljaju ije i je, te č i ć. Naravno, u riječima koje rjeđe koristim, pa nisam sigurna. Ali sigurno neću napisati kuča, hoču, ljepo, itd. To osjetim da ne štima. A za sve ostalo, pitam one obrazovanije od mene u tom pogledu.
A sad komentar o profesorima na faxu. Kada čitam njihove ppt prezentacije, ponekad mi slabo dođe. Jer pojedinci stvarno znaju komične stvari napisati na svojim slajdovima, a onda to još i na web-u objavljuju. Ali tješim se, valjda su stručni u tom svom području kojim se bave. Naravno, ima i pismenih profesora, da ne bi bilo zabune, koji se znaju izražavat i pismeno i usmeno. Ali definitivno su mi najkomičnije situacije, kada na sjednicama (na kojima prisustvujem) raspravljaju o naslovima diplomskih/magistarskih/doktorskih radova. I onda kada krenu o padežima raspravljat. E to mi je najjače. Al dobro, svatko svoje veselje ima.
A ostali studenti, moji kolege. E pa svega ima. Od onih stvarno pismenih (Medo, jedan si od njih), do onih koji na svojim prezentacijama kada drže seminar pišu riječi poput čovijek. I to ne na samo jednom mjestu, pa bi netko pomislio da je slučajna greška, nego opetovano na svim slajdovima. Kada to vidiš onda ti je sve jasno.
I za kraj, zaključak. Ima svega, definitivno. Obrazovni sustav je takav kakav je, nesavršen, a na pojedincu je da se usavršava u onom smjeru za koji smatra da je za njega najbolji. Tužno je što ne poznamo svoj jezik dovoljno. Jer to je nešto što koristimo stalno, osim kad spavamo (dobro, ima i onih koji i u snu pričaju). Također mislim da je tužno kada osoba koja nakon diplome postane akademskim dijelom zajedice (samim time je iznad prosjeka koji je uobičajen u ovom društvu), a piše riječi poput čovijek, kčer, deklinira latinske izraze, itd. Treba se truditi, a ako ne znaš, priznaj da ne znaš i traži pomoć i nitko ti neće zamjeriti tvoje neznanje. To je samo moje skromno mišljenje...
Post je objavljen 02.03.2009. u 01:04 sati.