prolog
Moram napisati ovaj post. Jer je ovaj događaj definitivno obilježio današnje jutro. Znam da malo previše pišem u zadnje vrijeme, hiperprodukcija mojih postova je nevjerojatna, i sama ne mogu vjerovati. Ali baš me opušta i nekako kada izbacim sve iz sebe ovako na blogu, stvarno mi bude puno lakše.
uloge
Semiramida
Stari djedica
čin prvi
Obično, kad idem na fax, prvo se autom odvezem do Dubrave, ostavim ga tamo i dalje sa tramvajem. Tako je bilo i danas. Ostavljam auto, i primjećujem Starog djedicu (između 65 i 75 godina po mojoj procjeni) kako šeće svog psa, lijepog rotvajlera. I prolazim blizu njega, i on mi se obrati.
Stari djedica:
„Ajme curo! Pa kak si se to oblekla? Pa kaj nekaj lijepoga ne deneš na sebe? Ajme kak zgledaš! Baš grozno...“
Semiramida:
Istovremeno, unutarnji monolog: „Ok... He, he svašta...“
(prolazi kraj Starog djedice, ne govori ništa, ali nabaci osmjeh od uha do uha i odlazi dalje)
kostimografija
Semiramida je imala obučeno:
- Converse All Star tenisice, crne sa nekakvom bijelom slikicom
- Vojničke hlače, otac nabavio na Hreliću nove za 100kn, prije nekih godinu dana, savršene i nepoderive
- Tamno ljubičasta majica na kopčanje naprijed i kapuljačom, zapravo dođe kao neka malo deblja vesta, al nije vesta, nego baš za ovakvo neko vrijeme
- Narančasta palestinka oko vrata
- Zelena torba preko ramena
- Na glavi pony tail
analiza
Ne moram niti govoriti da sam imala blesavi smile cijelim putem od Dubrave do Marulićevog trga, gdje sam išla na fax. Svašta sam doživjela na račun svog oblačenja, ali ovako nešto, još nikada. Jasno mi je da Stari djedica nije ništa loše mislio, ali opet, fascinira me činjenica da se našao pozvanim komentirati.
Dakle, današnja kombinacija nije bila ništa specijalno. Niti sam se nešto posebno isticala nekim luđačkim bojama, niti nekim ludim odjevnim predmetom. Jer ruku na srce, zaista sam se znala svakako oblačiti, pogotovo kroz srednju, kada su moji eksperimenti sa odjećom bili nadaleko poznati. I danas postoje neki ostatci ostataka iz tog perioda, tj. vedre i vesele boje koje ponekad volim kombinirati na neobične načine. Već vidim da će nakon ovoga slijediti novi post o odjeći i kako ja to sve skupa doživljavam.
I sad razmišljam ja tako, pa što bih trebala obući? Za jedan običan dan, tj. vježbe na faxu. Idem proučavat anatomiju i morfologiju biljaka, točnije četinjača, pa ne idem na modnu reviju. Ne znam što mu je toliko zapelo za oko u cijeloj toj kombinaciji. Vjerojatno hlače. Obožavam nositi te hlače. Možda mi ne stoje najbolje na svijetu, ali ja se u njima osjećam slobodno. Mogu se na drvo popesti ako hoću. Kad si u takvim hlačama, možeš što hoćeš. Kad sam u haljinama ili suknjama (koje podjednako obožavam nositi i nosim ih često, možda čak i češće nego djevojke mojih godina) ne mogu npr. sjesti na pod ispred praktikuma, kao što sam danas dok sam čekala da počnu vježbe.
Utorkom i petkom kad se moram ustati rano, obično se tako obučem, jer mi je najjednostavnije. U polusnu odlazim do kupaonice, perem zube. Vraćam se u sobu, hvatam neke od takvih hlača. Oblačim ih, stavljam neku običnu majicu, tražim približno slične čarape u ladici sa čarapama (jer nema teorije da nađem dvije iste, a i briga me uostalom, bitno da su čiste). Oblačim tenisice, uzimam torbu i izlazim iz kuće. Šminkanje ujutro bilo kakve vrste mi ne pada na pamet. Mislim da bih si oko iskopala sa četkicom od maskare. I tako idem samo na fax, nije kao da će me netko gledat, a uostalom da me i gleda, radije bih da me vidi bez šminke, ovakva kakva sam uvijek i stalno, jer i sebi se tako najviše sviđam. Ok kad idem negdje van, naravno da nabacim šminke na sebe, ali ovako za neki vulgaris dan, tj. druženje sa biljkama, stvarno sam lijena...
Ali, sagledajmo situaciju iz perspektive Starog djedice. Kad je on bio mlad, dok je još Bog po Zemlji hodao, kako bi neki rekli, stvari su bile potpuno drugačije. Recimo da ima 70 godina. Znači imao bi nekih dvadesetak godina tamo nekih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Definitivno je bilo nezamislivo da žene nose vojničke hlače. Uglavnom su se nosile suknje i haljine, dobro vjerojatno i hlače, ali ne u tolikoj mjeri kao danas. I jasno mi je da u toj mojoj današnjoj kombinaciji on ne vidi niti mrvu ženstvenosti. Jer za njega je pojam ženstvenosti suknja, haljina, a ne ova moja rambo – kombinacija. A zašto je komentirao? Pa vjerojatno mu je nekako instinktivno došlo, kao što se to zna događati starijim ljudima, da bubnu nešto, i ostanu živi.
zaključak
Meni je osobno cijela situacija bila simpatična i stvarno mi je toliko komična bila da sam morala podijeliti sa vama. Da se razumijemo, to nikako neće niti može utjecati na moj stil oblačenja, koji je takav kakav je i dio je mene. Pokušavali su me mijenjati, puno puta, ali bez uspjeha. Dakle, sviđalo se nekome ili ne, ja brijem svoj film, koji je pun boja, šaren i neobičan, drugačiji i samo moj.
pitanje
A vi? Kako biste reagirali u takvoj situaciji?
Post je objavljen 31.03.2009. u 17:47 sati.