Produktivno opuštanje
Danas izgledam ko prizemljeni Black Hawk,
i to svestrani model,sam me treba upaliti...da uzletim.
Kad imam inspiraciju nemam vremena,
za pisanje, kad uhvatim vrijeme uglavnom
zaboravim šta sam htjela napisati :)))
A zna me napustiti i misao vodilja, ponekad.
Inaće sam s vremenom u šturcu.
U pisanju bih mogla roman napisati,
sve se samo nadovezuje. Ipak se trudim skratiti..
Svatko ne može biti pisac.
Ufff.
Blinka lampica da je laptop prazan. Uključim punjač u utičnicu,
nastavim pisati, a zaboravim u laptop.
Ugasi se sve, nesta mi tekst koji sam dosad natipkala..
Čupam kosu.
Čitam danas novine, i sve hocu prstima razvuči sliku da bolje vidim??
Ne vjerujem očima da to radim. Niđe veze.
Mozak u ofsajdu, a ruka leti sama.
Inače, napete su mi i prognoze vremena, ali ovih dana nisam pratila
možda bih saznala razlog mome stanju.
I meteoro-pat sam.
Samo da ne postanem psiho-pat.
Boga mi kakav je život nije isključeno da cu uskoro hodati s motornom pilom.
Simptomi su svakako ..nekakvi.
Index tjelesne mase...
zadovoljavajući..., ne smijem se požaliti,
možda da bih morala skinuti malo mic mic , oko 2,3 kg,
doduše jedem ko vrabac.
Vozit ću ponovo bicikl, imam Ktm ,
lagan je ko perce, brz, i bez problema se..zajaši.
Inače kojekakve vrste jahanja su oporavljajuće vještine
za cirkulaciju, raspoloženje, oštrenje uma.
Za srce ....naročito.
Napisala svašta, rekla ništa.
PS:
Napadju me nježne misli,
razapele su me...
ne daju mi mira.
16.03.2024. u 23:33 | Prstom u oko (7) - Print | # | ^
Vibrirajući emocionalni kaos
Pa evo jutros u naletu na tv,
misa na prvom. Zar mise i vjeronauci ne bi trebali biti
rezervirani za u crkvu? Kao da sam pala, kako se ono
kaže s kruške, pa se uvijek iznova čudim gdje živim.
Htjela bih da nisam društveni leptir i usamljeni vuk,
altruist i buntovnik sa razllogom, vruća, hladna,
bijesna, divlja, tvrdoglava , snažna i dobra
a istovremeno....nježna, brižna i krhka, krhka.
Ponekad opadnem kao latica sa ne zaljevajućeg cvijeta
Zato se veselim danasnjoj kavici sa AM, osobom sa kojom
mogu nasmijana, ili u suzama trkeljati
o svemu.
Malo o uspjesima, sexu, ševcima, muževima,tangicama,
liftingu, vichyu, porazima, parfemima
i drugim opasnostima.
Ima toliko stvari o kojima ne možes sa drugima,
barem ja ne mogu, ni u jednini ni u množini.
Čovjek se ušlagirakad vidi šta je nagurao u svoje
vijuge pa se onda čudi kad otegne u krevet.
Zato pokadkad treba odvrnuti ventile, očistiti hrđu,
da od pritiska sami ne bi eksplodirali.
Imate li vi takvog prijatelja ili cu, ili uvijek snebivajući se
pobjegnete glavom bez obzira. Pec pec.
PS:
Dođi,zaboravi,
nudim ti noći čarobne
Aki Rahimovski
.
10.03.2024. u 13:25 | Prstom u oko (15) - Print | # | ^
Trenutci
Već sam ovdje spominjala sobu za paniku,
koju nikad nisam uspjela izvojevati.
Nije ovo prvi put da bi dobro došla,
da se njome prolomi vrisak,
opali štiklom u radio, razbije čaša,
liječeći slomljeno srce.
Živjela sam za ta neka dva, tri sata.
Poslije, više od toga suza.
Ma kako dobro i lijepo bilo, nećemu što je u slijepoj ulici,
bez putokaza tako da ako se prepustim mogla bih zavrsiti
u nekoj bari iz koje bi me kao iz krimića čupali zajedno sa
autom punim vode i mahovine
sa kojeg se sve cijedi......nema smisla.
Ne želim ni promisliti na takav scenarij.
Možda nisam u pravu,
možda je to sve samo u mojoj glavi,
kroz život naučiš povezivati osjete.
Obrazac za poraz je unaprijed postavljen,
ali ga se često ne može odmah prepoznati? Naslutiti.
Kakav bi bio život kad bi razmišljao o porazu,
kako ga preduhitriti dok čuči negdje u blizini... u grmlju.
I čeka priliku. Bezobraznik.
Ipak, bez obzira na poraze uvijek nešto naučiš,
sve je za neko dobro.
Gledam večeras u nebo očekujući neke spektakularne prizore.
Baš sam budalica. Mala.
Nema zvijezda, nema sjaja.
Vraćam se svome kraljevstvu gdje me nitko ne može
zbaciti s trona.
Najbolje popiti neki čudtvorni liker, predati se sanjarenju,
i odlutati snovima.
PS:
Luca je “dobrodrzeca”,
ne brinite :)))
Svatko se mora izboriti
za ono sto treba ili
ne treba.