Kreature majke prirode

Ova zima nikad da prođe. Uz kafe sa Vlastom
sjedim na Rudešu i mjerkam kremšnitu.

Kadkad mi se gade okusi vanilije, razabirem vilicom po njoj
razmišljajući da li će i ova imati onaj odvratni okus slatkoće
prožet gorčinom, da je odmah nabijem u koš.

Ponekad otkrijem da i ja imam još jednog lika u sebi. Ali samo jednog.
Ne daj bože više. Imam povremeno takve porive kad mi se nešto ne sviđa
da to nabijem..u zid..u koš..u drvo..ili štiklom da ostane rupa.

Uvijek je moja mama govorila da sam razmažena.

Sjećam se jednom davno da sam bivšeg gađala šalicom čaja iako
sam taj dan sve uglancala a on mi je sve čajem uprljao.
Ali bio mi je gušt, da ga napucam u tintaru tim čajem,
iako sam znala da ću opet glancati, brzo se izmaknuo pa sam
pogodila pločice.

Bože me sačuvaj..i opet sam glancala.

Ima i vanilija različitih okusa.

Instant vanilije kao što ima i instant ljudi.

Taman da ću zagristi kad se pojavi iza ugla ...on.

Gledam kroz velike staklene stijene da li je to zaista on, ili netko
urnebesno sličan.

Inače, naoko se činio nevinašce, miran, tih, suzdržan,
lijepih manira.

Nikad se ne zna sa kim imamo posla, ma koliko
mislili da nekog znamo.

Ne bih ruku u vatru stavila ni za sebe, a kamo li za nekog drugog.

Obraz mu je često na remontu a i na kojekakvim vježbicama kako
mu misao ne bi pročitali.

Vjerovatno da svaki dan ima ispred ogledala generalnu probu
i da je uštimao spregu lica, mozga, a i hormona, gledajući se
zaljubljeno.

To malo ko može.Ne znam treba li se zato skinuti kapa?

Ni trzaja. Ma,ni mic.

Kad je sve tako savršeno vjerujem da postoji i procedura
za lansiranje otrova.

Sve po protokolu.

Kad se čovjek približio vidjeh da to nije on.

A već sam zamislila kako ga gađam kremšnitom.

Šta se smješkaš..upita me Vlasta.
Ma ništa, učinilo mi se da sam vidjela pacijenta.

Zato i pijem sa Vlastom kafe, jer znamo šutiti,
povremeno se zadubimo svaka u svoje misli..i kao da nismo tu.
Zajedno.

Ponekad i sanjarimo.U kafiću.

Ja se zaželila ljenčaranja u nekoj vali uz rev magaraca,uz more
okupana suncem, čujem krike galebova koji sljeću na neku
staru barku privezanu uz rivu i tapkanje mora o barku.
A barka se na valovima ljuljuška..ljuljuška. Mirišu smokve.

Ona se vidi u šetnji Barcelonom, sa nekim gospodinom ispod ruke.

I tako se gledamo i smijemo.Skoro i da znamo šta koja želi.

Ponekad su i osmjesi riječi.

Volim sa svojim prijateljicama na kafe.

PS:

Ima još jedna trenutno ne dostupna,
kod jednog je pacijenta na glancanju mozga.
Valjda kad postigne Hoch glac sjaj, bude se pojavila.