Formula1
Kažu crvena boja ne postoji, jer je ona subjektivna konstrukcija
onog što je samo elektromagnetski val s određenom frekvencijom,
amplitudom i fazom.
Valjda i ja imam trenutno neku šašavu fazu, bez atoma izgleda..i
trenutno je ne želim otkloniti... jer...nekako mi u zadnje vrijeme nije
potrebno društvo..skoro, velim skoro.. nikakvo.
Nisam u depri, niti sam ikad bila, niti mogu razumjeti takva stanja.
Mi smo bića energije i naši atomi građeni su od vrtloga energije
koji se stalno vrte, vibriraju, a svaki zrači svoj jedinstveni energetski
potpis.
Taj energetski potpis nas nekad dođe glave...gornje naravno
a kako kada, i kako koga , ponekad i donje.
Te potpise sam prepoznala i odabrala, malobrojni su, ali vrijedni.
Pa tako, treba ih čuvati.
Možete li mi pokazati metle..upitam mladog trgovca.
Pokaza on meni sve nekakve metlurine, partviše i mopovo.
ali nigdje one prave. To je sve što imamo..veli on.
Neku koja se može uzjahati nemate?
A on me blijedo pogleda i veli ....Gooospođo?
Pa naravno da mi je dobro, velim ja njemu,želim razveseliti
svoju prijateljicu za rođendan, a usput bih i sebi jednu kupila.
Treba otkriti misteriju, pronaći svoju metlu i odletjeti u dan.
I vama bi to dobro došlo..velim ja njemu.
Kako bi bilo divno na metli... zagledam se u visinu i zabljesnuše me
svjetla dućana ..ufff, trebala sam ga izvesti van..zanemarim to kao da
me nije zaslijepilo ....pokažem rukom polukrug kao prema nebu..
gledam u dubinu plavetnila oduševljena zamislima...gleda i on gore ali
vidi samo reflektore.
Hebi ga.
Zadubite se malo... zamislite.... na metli ste ...na posao,kod doktora,
do dućana, na kafe, na deit.
Parkiraš metlu uz sebe da te pauk više ne može isprcati.
Svuda mjesta po gradu ...nema registracije, cestarine, vozarine,
putarine jer većina leti.
Fiju briju na metlama bez sankcija.
Zrak čist bez magle,dioksida,peroksida bez maski za disanje.
Policija dole i nadalje iza grmlja vreba kukavice.
A vi ste s mirom u duši i srcu omađijani slobodom
s pogledom na ono što vas čini sretnim, gledajući odozgo.
Ne vidi on ništa čini mi se...osim svog nosa.
Očito je u brizi kako će sutra platiti struju, kaznu,kredit,
napucati inkasatora. Šteta ,nije se večeras otkačio..kao ja.
Zahvalim mu se na strpljenju i odem pogledavajući gleda li
za mnom kao za nekom čudakinjom.
Kupim svojoj prijateljici poklon u nekom drugom dućanu...
nažalost nije metla.
Ko zna hoće li svijet ikad vidjeti leteće metle?
Mislim da ipak hoće. Filozofija dizajna će stvoriti
moderne metle....
pa turbo metlu
pa ultra turbo metlu
pa supersoničnu metlu
možda će pokoja imati i nešto cirkona koji će djelomično
svjetlucati obasjani pokojom zrakom sunca.
I nadam se da neće biti metli sa dijamantima i briljama
i da će ovaj svijet barem u budućnosti shvatiti razliku između
cirkona, dijamanata i brilja.
Iluzionist sam ponekad, a trebala bih biti češće.
...čisto radi opstanka jer život koji živimo i svi ovi okovi koje
smo kreirali i to držimo za slobodu ustvari je... samo iluzija.
Ps.
Kažu ono što mi nazivamo stvarnošću, sazdano je od stvari
koje ne možemo smatrati stvarnima.
Pa sad ti budi pametan.
25.02.2018. u 19:22 | Prstom u oko (50) - Print | # | ^
Vranine kronike III
Boža više nije tinejđerica, našla je svoje jato.
To me posebno veseli. Aterira svaka tri, četiri dan, na prozor a to
ateriranje ne možeš da ne čuješ, osim ako si nagluh.
Ako je pritvoren prozor i ne vidi me onda hoda tamo amo
naginjući glavu, virka gdje sam ili tijelom odgurne prozor i uskoči.
Ili dođe na balkon.
Javlja se pilić moj mali.
Piliću jesi došla, pitam je, a ona meni ...ćućuću kao koka.
Bože moj nešto mi govori...kao evo došla sam te vidjeti.
Uživam je gledati kako osvaja visine,odleti s prozora,
mora da je odozgo divno,sve je bitangica naučila.
A prošla je kalvariju sa učenjem letenja, i među ostalim vranama
je mogu prepoznati po očerupanom repu koji su joj mama i tata sredili
čekajući je u zasjedi. Kako je jadna bila isprepadana.
Nije joj imao ko pokazati kako će letiti, sletiti, zaokrenuti pa je stalno
kružila oko zgrade dok nije naučila.
Ali se uvijek vračala u bazu.Na balkon!
Sad je moj vražičak prava ptica velikih krila, sigurna u sebe i svoje umijeće.
Mislim da uživa kad se vine nebu pod oblake, kad promatra sa
obližnje visoke zgrade, kad na kiši stoji na anteni.
Ma kao da mi znamo što su užitci.Samo se tješimo.
Do kada će dolaziti, ne znam, sad će proljeće i vrijeme parenja.
Jedino što želim je da napravi gnijezdo na mom balkonu
ali ne vjerujem u to s obzirom da sad ima partnera.
Ili mi možda dovede svoju ekipu i svi se poredaju na ogradu balkona.
Ko bi bio sretniji od mene.
Kad dođe osvrće se i gleda u svim smjerovima, vjerovatno
gleda ima li koja vrana da će je utepiti na mom prozoru.
Na oprezu je, jer takve ptice smatraju izdajicama a jedva se
uklopila.
Najradije bih je izljubila, najčešće je samo pomilujem po glavi
da joj ne ostaje moj miris, iako ona čučne da je pomazim.
To Znam.
Priznam, ne mogu odoliti ponekad, pa je kao dijete nježno
stisnem uz sebe, škripi joj perje pod mojim rukama kao da
je od materijala za kišobrane.
Sjaji se i presijava iz crne u neku tamno tirkiznu boju.
Ispregledam je usput kad se umiri i zažmiri,
ispod je bijelo perje kao snijeg, bez ikakvih nametnika
ma ni crne točkice nema vidjeti. Predivno.
Nogice kao led.
Pa joj malo noge u ruci ugrijem.
Zažmirim i ja uz nju, i ja bih sa njom.
Pustim je jer je baš volim.