Već sam ovdje spominjala sobu za paniku,
koju nikad nisam uspjela izvojevati.
Nije ovo prvi put da bi dobro došla,
da se njome prolomi vrisak,
opali štiklom u radio, razbije čaša,
liječeći slomljeno srce.
Živjela sam za ta neka dva, tri sata.
Poslije, više od toga suza.
Ma kako dobro i lijepo bilo, nećemu što je u slijepoj ulici,
bez putokaza tako da ako se prepustim mogla bih zavrsiti
u nekoj bari iz koje bi me kao iz krimića čupali zajedno sa
autom punim vode i mahovine
sa kojeg se sve cijedi......nema smisla.
Ne želim ni promisliti na takav scenarij.
Možda nisam u pravu,
možda je to sve samo u mojoj glavi,
kroz život naučiš povezivati osjete.
Obrazac za poraz je unaprijed postavljen,
ali ga se često ne može odmah prepoznati? Naslutiti.
Kakav bi bio život kad bi razmišljao o porazu,
kako ga preduhitriti dok čuči negdje u blizini... u grmlju.
I čeka priliku. Bezobraznik.
Ipak, bez obzira na poraze uvijek nešto naučiš,
sve je za neko dobro.
Gledam večeras u nebo očekujući neke spektakularne prizore.
Baš sam budalica. Mala.
Nema zvijezda, nema sjaja.
Vraćam se svome kraljevstvu gdje me nitko ne može
zbaciti s trona.
Najbolje popiti neki čudtvorni liker, predati se sanjarenju,
i odlutati snovima.
PS:
Luca je “dobrodrzeca”,
ne brinite :)))
Svatko se mora izboriti
za ono sto treba ili
ne treba.
Post je objavljen 07.03.2024. u 20:39 sati.