Razbacane kronike

Kad se u svibnju istope kocke leda, kad mi razvodnjeni svibanj klizne niz grlo i za njim ostane samo okus lipnja da me strese kao večernja hladnoća s jeseni dok još ne nosim jaknu u ruci kad napuštam stan,
počnem pisati memoare umjesto tebe. Da te ne zaborave oni što te ne znaju. I smišljam zgodne anegdote o ovome i onome. Pa bez ičije molbe ubacim sebe u raspored, onih sedam godina latinoameričkog plesa kroz tvoje ponoći i jutarnjih valcera o tek spravljenim kavama.
Ponekad im kažem pokoju istinu o tebi, kako sam te pisao omatajući krošnje bonsaija u žicu, pa te nađu u sjenama grana kako prekrivaš svaki pedalj asfalta u lepršavoj haljini i s trakom u kosi. Tek tako da te još koju noć sanjaju i pomisle da ćeš doći.
Svaki se svibanj iznova sjetim, kad ih izludim fotografijama krivog kadra, pretražujući nova lica, sjetim se da im priznam.
Nje vam tamo nema. Ona je s drugog svijeta.