Sjećanja jednog ljeta

Sad znam da su potrebne dvije države, tri grada i četiri prijevozna sredstva – ne izostavljajući tuđe plaćene krevete, sobe s bijelim ručnicima i simbolikom koja te traži da ih smjestiš na pod – i svo vrijeme vapeći za balkonom na koji ćeš se privremeno preseliti – u tom privremenom domu, kratkog naziva svugdje – tek toliko – da se izliječim od kronične blijede puti.

I, naučili su me da se – kad je vruće da vrelije ne može biti, a na brdu si, i tek je dolje, odakle si ujutro krenuo ka vrhu – tek je tamo pravi pakao (a stići ćeš do njega – hoćeš – živ i zdrav)- naučili su me da se tad naoružaš ratničkim bojama preplanulog čela i crvenih obraza – jer iza oblaka sunce ne očekuješ, pogotovo ne što se više penješ k nebu, bježeći od tog pakla što te za kraj dana čeka)- i onda, s jednom onom „o brdima znam sve i brda znaju sve o meni“-lampom koja se instalira kao nadvažni detalj koji ne ispuštaš iz ruke dok si pognute glave – tako su me naučili – hlad tražiš u spilji koja cijele godine ima toliko i toliko stupnjeva. Točan podatak ispari, ulaskom u ne toliko stabilnim tenisicama i ipak prekratkim hlačama za tog čuvara hlada pod hladnom lavom i majici koju ćeš – jednom kad se dočepaš tog tuđeg kreveta kojeg li po redu - oprati na ruke, jer ruke ti se pozlatile, jedino su što može prati u toj bliskoj ti tuđini koju si prevodiš i dopisuješ.

I sad znam da se ta kronična blijeda put izmakla mom pokušaju čuvanja – više hladom negoli nekakvim kremastim faktorima koji pogodno utječu na nju – ne da izliječiti bezbolno pa je tamo negdje oko trećeg tuđeg i precijenjenog a ipak plativog kreveta kazna za pametnice kojima u noktima i kosi izrastaju proljeća i niču ljeta, boje isprane od mora – točno tamo – čelo bilo usijano.

A ja sam bila izliječena. Od okovanosti i priželjkivanja. Oslobođena od svakog pokušaja šutnje i misli usmjerenih samo ka jednom žarištu. Pa sam jednostavno sama planula, ne pričajući puno više – ali otkrivajući svjetove – čitave svjetove. I njihove boje.