(U)gašena IV

Vozila sam tom ulicom. Jučer. Možda prekjučer. Ne znam. Možda su prošla i tri dana. Tom ulicom koja određeno vrijeme ide tako…ravno… dovoljno dugo da uloviš četvrtu brzinu i ostaneš neko vrijeme u njoj, prije nego vratiš u drugu, s namjerom skretanja udesno, na križanju čiji semafor u tom smjeru uvijek svijetli zeleno. Tu ne možeš nego desno. Tu ne možeš nego imati prednost. I tako sam, u nekoj (sasvim) drugoj brzini nakon motanja i skretanja i ispravljanja volana imala poluprozirnu listu od pet usporedbi koje sam metlom pomela i ubacila u prvi šaht koji mi je zaljuljao sjedalo, jer naše ceste… Naše ceste, kakve jesu, pogodne su za bacanje usporedbi i brušenje metafora prije lakiranja u neprenesena značenja.
Jedna je bila o bedrenoj kosti… nešto. Bolno. Druga. Treća. Četvrta. Peta je o kovinama. Ona mi je zapela za retrovizor pa nije ispala, razbila čelo i iskrvarila na užarenom asfaltu.

Poanta je… Poanta je da se usporedbe brišu i iskapaju. Rekla sam neću ih pisati. Rekla sam – neću si napisati. Ali činjenica je da mojih četiri, pet kila, a o točnim gramima ću šutjeti, iscijeđenih kila – žalibožetruda – da šapuće o svemu tome. Zalijepe se za uho pa šapuću slušala ili ne. I odjednom je jasno kako je ovo jedna od onih nježnih…najnježnijih godina. Odjednom je potpuno jasno da je ovo jedna od onih kad mi se svaka putanja srca vidi kroz kožu koliko je tanka. Odjednom shvatim zašto ovu godinu… U njoj sam krhka. U njoj sam odmotana. U njoj sam izložena. U ovoj godini sam takva, izložena, godina na milost i nemilost. A ta težina, ta izgubljena, ta koja me skoro natjerala da promijenim svu odjeću jer u svoju nisam stala, ta zbog koje sam izgledala zdravo i uhranjeno, ta koju sam pazila i mazila, težina koja je bila snažna, koja je bila odlučna, koja je…tako dugo…mjesecima, prevalivši i godinu, ili dvije, bila netaknuta, bila – svoja, bila tako muški neurušiva, stasita, svaki gram raspoređen da me drži kao kula željeznih karata slijepljenih spojeva – gdje su se kraljevi, kraljice i dvorske lude, zajedno sa svojim brojkama, podveli pod isti pojam neraskidive kuće…

Vozila sam i upala mi je u oko – usporedba po usporedba – žuljala me dok se nisam triput sudarila sa zrakom pedeset na sat misleći kako mi ovo nije trebalo. Ali, nisu mene te upale, te nenajavljene, očne smetale… Te što su pobrkale manire i opijenost… One očnokapne, one što te razvodne, što ti svijet razvodne, što ti zamagle nebo, što ti zvijezde pretvore u žute crte po nebu – crte kojih ne bi trebalo biti jer se ne spajaju ni u velike ni u male medvjede – one od kojih se svaka isprekidana crta pretvara u punu – a voliš pretjecati samog sebe dok se gledaš u mrtvom kutu kako izdišeš po zadnji put prije nego se Mjesec pomakne za još jedan stupanj u stranu – te očnokapne, razrovane usporedbe što te onda cijede kao što crveni semafori cijede kašnjenja u pune vreće čekanja - što ih bacam u šahtove, što mi ih prva poplava vrati, dok ležim nasred pruge, čekajući da moju krhkost pregazi vlak i da moje riječi na razglas stavi onaj dio mene koji viče oko ošita da me se ne dira, da sam opasna, da me se ne takne, da sam se ugasila. I da mi treba, da se oporavim, da se nahranim, da četiri, pet kila svoje hrabrosti, snage i kovina - koje drže sve kule mojih kraljevskih i ludih karata od papira, na pješčanoj plaži, dok pada kiša – da ih vratim, da ih se najedem, da se moja prazna punjenja neiscrpnosti natoče gorivom za još jednu turu, za još jedan krug, oko Sunca, oko samog svijeta, i onda, probodena kroz glavu i petu, i oko sebe, hodajući u krugovima, trčeći ovalno, puzeći u trokutima i lomeći se u mnogokutima sa stanicama, tolikim stanicama, za svakomalo potrebni predah.

Pa da me se baš ništa ne pita. I da se od mene baš ništa ne traži. I da se sa mnom ne sanja. Jer sa mnom ne valja sanjati dok držim mač u rukama kojim režem iz korijena. A sebi najbolje šapućem tu me sijeci.
Pa da nikne, kažu najbolje nikne tako – kad se reže pri dnu, pri zemlji, pri kraju, pa da nikne, vidjela sam najbolje nikne tako – kad se srežem pri dnu, pri zemlji, pri kraju.

A onda, kad nikne, kad me se nađe, pogažene krhkosti na tračnicama sjećanja, i mene kako ležim nekoliko tisuća mojim prstima pokazanih pedalja dalje, kako ležim, leđno, i bosonogo, i želja radi pootpalih trepavica u koje neću puhnuti, i očiju punih usporedbi… i metafora… o kovinama… težim i lakšim… treba iskapati vanjsku, mekšu, da se dođe do te unutarnje, do tog ključa od neuništivosti, do neiskapivog, do ugašenog.