Ugašena I

I sad
Sad vidim riječi kojih nema
I vidim mjesto kojeg nema
I vidim čega nema
Jer vidim kako je bilo
Jer vidim svako sjećanje
Jer vidim to što vidim
Pa ponekad vidim i to čega nema.

I sad
Radim milju dug korak
Onako, morski
I hvatam se očajnički stopalom za pod
Prvo prstima
Onda petom
Unatraške
I nek me razreže kamen
I nek mi se upiše prvi dan ljeta
I nek tu pustim kap
Jer se vraćam gdje se ostavim

I sad
Radim taj milju dug korak
Onako, morski
Unatraške
I pravim se da šutim
I pravim se da je sve što imam reći
Milju dug korak
Unatraške
Onako, morski
Onako – moj
Daleko

I sad
Nek se briše što hoće
Iz sjećanja
Jer vidim i kad ne vidim
Jer vidim i čega nema
Jer pravit ću se da ne vidim da nema onog što ne vidim dok gledam u tu prazninu koja nastaje kao uspomena svim razlozima koji su doveli do rupe u prostoru, prozirne, rupu od pokušaja, bijega, milja, rupu koja svojim nevidljivim postojanjem misli zakrpati svršeno vrijeme.
Unatraške je isto pomak.

I sad…
Vraćam se kao lopov…
I zinuti neću…
Tu me sijeci…

…da se poreknem
…pa da kažem
…pa da se odreknem…

(Kako? Osjećam u zraku. Ugašena.)