Ikar. Melting point.

Nisam za beskrajnu sreću. U beskrajnoj sreći ne nalazim utočište. U njoj nalazim nemir. Nalazim izgrižene nokte, nedirnute, a izgrižene.
Nalazim nemir. Htijenje. Želim promjenu. Tražim ispade. Tražim slabu točku.

Rub. Granica. Razvodnjeno htijenje i nehtijenje. Tu sam smještena. Tu sam svoja.
Tu sam najsvjesnija onog što imam. Tu sam najželjnija da zadržim. Da držim rukama. Da ne puštam.
Tu sam odlučna. Tu i nigdje drugdje. Ne u utopljenim suzama i ne leteći previsoko.
Na svom osobnom rubu. Između onoga što postajem i što ne ostajem. Priklonjena ni jednom ni drugom. Rubna. Drugačija.
Rub. Rub je utočište.

Gladujem. Gladujem kad nisam na rubu. Gladujem kad patim. Gladujem kad preletim. Granica me hrani.



TALIŠTE je faktor o kojem ovisi koliko se krilima možeš približiti vlastitom suncu
Ne da ne izgoriš
Nego da i dalje lebdiš
Da ne padneš
Talište... Ono od čega smo....ti...ja... To je tajna našeg opstanka. To je naša rubna crta.


Žlica soli...
Dopisala sam si svoju žlicu soli. Jer se ledim niže. Dopisala sam si žlicu soli kao što sam si otpisala gravitaciju. Ne da letim. Svako dijete zna da čovjek ne može letjeti.
Dijete zna. Ja ne znam. Vidim padobrane i vidim avione. Vidim pad. Let.... Let podrazumijeva pad. Ili bar spuštanje. Vidim pad u letu. Ili bar spuštanje. Uvijek vidim pad. Ili bar spuštanje.
Zato kažem da ne letim.
Ne.
Lebdim.
A moja apsolutna ništica je svaka ona iznad ruba
I svaka ona ispod ruba
Jer sam crno bijela.
Jer ili jesam ili nisam.

I bilo bi žalosno da je tako jednostavno. Bilo bi zbilja tužno da se sve svodi na šetanje po rubu koji je tanka nit od čega god do nečeg god.
Ali ta moja nit
Ta moja granica
Ona je, kažem, razvodnjena
Pa u njoj, u svoj njenoj širini, krijem sve dugine boje
I sve sive nijanse, sve lomove svjetla pod kojim se miješaju ne biti ispod i ne biti iznad,
U kojoj se miješaju u potpun spektar
Razvodnjen spektar svega.
Svega u čemu lebdim
Krilima od metala.

I jesam hladna. Jesam apsolutna ništica – onda kad sam ništa. Onda kad nisam svoja.
Ali u svojim prijelazima, u dugi u kojoj plešem rumbu svog života
U kojoj dušu dijelim na onoliko koliko treba
U kojoj krhotine lijepim sekundarnim ljepilom dok se ne popravim
Svaki put. Dok se ne popravim.
I dok i prste ne zalijepim za te krhotine.
Slučajno.
Da se ne izgubim. Da mi ne nestane dio mene.
- U tim svojim prijelazima – u njima gorim (ne da izgorim)
U njima su sve moje kovine
Moje led-ledene kovine
U njima su užarene.
Sve moje kovine, guste, tvrde, vodiči i ignoranti. Svi plemeniti moji metali. Sve moje legure.
Sve su one redom užareno perje. Oko svog tališta. Po mojim rubovima.