Slani zub vremena. Zrno mudrosti. Od srca.

Ja sam na tebi postala sol.
Otpuhali su me vjetrovi u kapljice, sasušene kapljice skrivene na obali po kamenju.

Ja sam na tebi postala sol.
Sol svih iskapalih dana.

Jednom će vuk promijeniti svoju…
Jednom će vučica sa sebe sol…
Sol. Kao ranu.



Dala sam si more. Rekla sam si
Evo ti, uzmi ga
Primi se prstima
Pa ih stisni
Zgužvaj čelo od napora i brige
Ali se ipak primi prstima jako za more
Primi se
Uroni do laktova.

Rekla sam
Ako treba
Neka
Uzmi se
Uroni se
I plivaj očima po rubu u kojem se spaja more s otokom
I planinari po rubu u kojem se otok dijeli s nebom.

Rekla sam evo ti more.

...
Pa sam se sjetila klimavog mliječnog zuba
Jednog drugog trećeg…
Sjetila sam se kako sam plakala
I nijedno „neće boljeti“ me nije tješilo.
Nijedno „neće boljeti“ nije bilo dovoljno.

Ali sam preživjela.
I to ne stisnutih vilica.
Naprosto onako kako sam morala.

I preživjela sam.
A onda bi tata rekao sad žlicu soli u čašu vode.
I mućkaj.
Nemam pojma…

Nije boljelo.
I stalo je.
I nisam krvarila.

Kad su došli oni mudri
Oni zadnji mudri
Nisu htjeli izrasti.
Nisu htjeli.
I nisu išli.
Valjda nije bilo mjesta mudrosti.

Mudrost me boljela. Godinama.
Jedva sam u srednju krenula, već me mudrost boljela.
Pa sam se riješila, i prije kraja srednje, tih gornjih.
Riješila sam ih se, bolnih, više-manje bezbolno. Mučili su me dan dva.
Rekla je zubarica da su čudo veliki.
Toj gornjoj mudrosti nije bilo mjesta.
Toj gornjoj, što je dolazila odozgo, s pametne strane…nije joj bilo mjesta.
Ali nedostatak nije bolio.

A onda su krenuli donji mudri
I antibiotici
I bolovi.
I boljelo je. Vibriralo je od bolova. Cijela je glava trnula od bolova.
Ali…samo je provirio. Taj lijevi. Samo je provirio i onda je mudrost zapela.
Zapela i boljela. Nije imala mjesta. Naprosto nije imala kuda.
Pa smo čupali tu mudrost. I ne samo čupali… ali nismo je razbijali. Izvadili smo je u komadu.
I onda je još pet dana boljela,
A ja sam se pitala koliko mudra je bila ta odluka, to čupanje.
Prije je bol samo tinjala, trnula.
Sad me nedostatak mudrosti onesposobio i vezao s previše šavova za lijekove i krevet.
A nije bilo čaše. I nije bilo žlice soli.

Ostala je još jedna mala mudrica u meni. Katkad tinja.
Katkad zaboli, kao da ni njoj nije mjesto tu gdje jest, kao da se uživa žaliti.
Ostala je još ta jedna s donje strane, sa strane srca.
Shvatila sam da mi se ta donja, ta srčana, da se naprosto ne da tako lako
Kao ona gornja, ona proračunata, ona hladne glave.
Shvatila sam da mi je jaka ta desnica. Jača od mene.

Ove donje, ove toplokrvne…one se ne daju makar patile skupa, one (sada ona, jedna) i ja. Ne daju se.
One su od srca.

...
Dala sam si more.
Sad ću natrag gdje mi je mjesto.
I kad me pitaju zašto Zagreb…ja znam da je zbog sivila. I šarenila.
Od srca.