un-drive me crazy. nekako.

(Digresija.)

Oduzimam kronologiju pisanju.

Scena prva.

Kaže I. jutros Meni to treba kao čaj bolesnoj duši.
I meni. mir. Moj mir. Na kapaljku. Makar kad svi zaspu kao sinoć, a ja pišem do tri. Treba mi. Na kapaljku.

Scena druga.

Kažem Ti se ne daš imati. A ja ne znam s takvima.
Odgovori mi Ma znaš ti sa svima.
Istina. U tom trenu mi nije bilo jasno. U tom trenu nisam vidjela da sam slagala dok mi se na to nije ukazalo.
Kaže Ma znaš ti sa svima.
Čudno je. Čudno je znati sa svima. Čudno je shvaćati dovoljno i višak. Čudno. Ponekad nepravedno.
Znati sa svima. Znam previše čitati s usana. Iz zjenica. S dlanova. Misli.
Puno previše
A mene
Meni gledaju korice, ne čitaju stranice…pogotovo ne fusnote.
Ne ide to tako. Ne dam se imati tek tako
Po koricama i riječima
Ne cvjetam od toga
Ne zalijevam se tako
Ja se tako baš nikad neću dati imati
Neću znati dati imati
Rastem drugačije. Rastem u nove grane.
A riječi nisu dovoljne. Jer slažem. Kažem Ne znam s takvima.

Kaže N…lakše bi bilo da nisi takva kakva jesi.
MIslim…znam. Bilo bi lakše. Samo ne bi bilo ja.



(Post.)

Znam što mi je. Osjećam.
Ako putokazi usmjeravaju i pregrade ograničavaju
Onda sam usmjerena i ograničena na osjećaj
Osjećam u vršcima prstiju, u izraslim noktima, i otpaloj trepavici.

Osjećam u paloj vlasi kose
Osjećam u dahu ostavljenom u prekjučer.

Osjećam u ishlapjelom mirisu parfema s vrata, ispranom, zaboravljenom i nenanesenom.

Osjećam. Osjećam do u neslomljenu kost i nenastalu suzu.

Osjećam do u tuđu bol, sve do u ranu. Osjećam do u tuđi osmijeh, sve do od smijeha bolnih obraza.


Rastem. Uvijek rastem. Svaki dan. Svaki dan malo narastem. Ali nikad u visinu, nikad u širinu. Uvijek u novu granu. Uvijek u novi produžetak istoga. Nikad kao alternativna verzija. Jer me suviše ograničava ta isključivost. Pa kažem – nikad. Kažem radije do u varijaciju, ne sinkronu ali prilagodljivu, ali odgovarajuću. Preklopivu s ostalim verzijama.


Nisam nikad o prijevozu… a prijevoz je jako zanimljiva priča. Doduše, preširoka za jedno jedino pismo. Ali ionako mi je misao bila puno konkretnija. Nikad nisam o autima.

Volim one povratke doma. Volim ona vraćanja ljeti nakon večernjeg pića, šetnje, izlaska, nečega, ničega. Volim ta vraćanja. Ona kad voziš, kad ti prsti obujme mjenjač – kad kršiš svaku uputu onoga koji te učio voziti davnih dana. Prsti ti obujme mjenjač pa pomisliš nikad neću voziti automatik. A znaš da lažeš i vjerojatno bi s automatikom stalno ponavljao kako je praktičan. Ali – sad – neautomatičan kakav jesi – s mjenjačem koji se ne pokreće sam – tvrdiš odgovorno – nikad ne bi automatika. Nikada. Ipak to auto želiš voziti! Ne želiš da te ono vozi.

Pa sjedam u to auto. Idem ja. Idem doma. Krene glazba. Moja. Ista. Uvijek ista. Pa gasim glazbu. Svoju. Istu. Uvijek istu. I puštam radio. Nek' nas vodi. Nek' nam svira. Meni i mjenjaču i volanu. I uvijek, kao da je baš tako trebalo, a trebalo je, uvijek krene ta jedna. Ta pjesma. Ona koja me uhvati, pa vratim iz treće u drugu i skrenem lijevo umjesto da produžim do svojih vrata. Skrenem u drugoj, motajući jednom, pojačavajući drugom. I desno stopalo samo pronađe gas i dodaje. Dodaje od pola skretanja, od pola zavoja, dodaje, i vraćam prste s radija na mjenjač. Naprijed. Desno. Naprijed. Treća. I pjeva mi. Pjeva mi ta pjesma. Baš ta koja je trebala. Ona koje se nikad ne bih sjetila. Gas. Kvačilo. Mjenjač ravno natrag. Četvrta. A pjesma gađa. Pjesma točno lovi pod kojim kutom se svjetlost lomi tako da te gađa notom u usne. Pa zapjevaš. Kvačilo. Kočnica. Treća. I dalje kočnica. Crveno. Stojimo. Usne. Zbog onog loma, usne se miču. A u traci do tebe se tek tako pojavi vozilo da izgledaš blesavo dok si pjevaš kroz zatvorene prozore. Pa krene tvoje zeleno. I ti opet kvačilo. Iz lera lijevo naprijed. Prva. Gas. Druga. Gas. Treća… spuštaš prozor. Ulica je pusta. Hoćeš zraka. Dokazuješ ljetu da ne vodiš naglas monologe. Ne. Ti pjevaš pjesme. Jer pjesma te pogodila. Pjevaš je. Semafor. I opet netko kraj tebe. Noga – kočnica. Mjenjač – ler. Ruke – krilo. A vozač do tebe pravac pogledom u tvoje usne. A ti shvaćaš da i dalje pjevaš. Jednu te istu pjesmu. A na radiju zavija neka. Neka štogod. A ti pjevaš onu svoju. Onu suđenu. Onu koje se nikad čovjek ne bi sjetio.

Pa digneš prozor… na idućem se okreneš jer je na ovome zabrana skretanja. Okreneš se i vraćaš se doma. Šutke.

Šutke. Tiho najtiše.

Po putu te zaustave policajci. Patrola. Rutinska. Kontrola. Plavim svjetlima. Kao kriminalca. Jer je neobično da se netko vozi, a skoro je dva ujutro. Ili jer nikoga nema po ulicama pa nemaju što drugo raditi. Pale ti svjetla, a ti vidiš sve filmovske nesporazume koji bi te mogli dovesti do policijske postaje i tvog objašnjavanja ma ne, nisam bježala… ja sam samo mislila…


(Post-digresija.)

A što mi je uljepšalo večer…
Kažem N.-u
Sve tako cuvam :) iako ne znam kako "nesto" primiti medju prste :))
Kaže N.
"nekako" :))

i…pogodio je…