razbije izgori

Znaš kad je dobro? Dobro je kad se razbije.

I nemoj mi sad postavljati pitanja. Mislila sam na zrcala. Mislila sam na život. Mislila sam na ljubav.

Kad izgori, ne valja. Zbilja ne valja. Smrdi. Pretvara se u pepeo. Pepeo. Papir onoga što je bilo pretvori se u pepeo svojih ostataka. I ništa više.

Dobro je kad se razbije. Sve. Jer nije umrlo. Nije se izgubilo. Tu je. Razbijeno i postojano. Otporno. Jer sve što se razbije otporno je na nestajanje. Zapravo…ono što se razbije češće teži besmrtnosti od cijelosti. I tko bi to sad shvatio?

Jer dok je trajalo nije valjalo, a svi težimo nekim garancijama, osim kad sami riskiramo. I očekujemo nečiju spontanost samo kad smo je planirali. Inače si nas uspontanio. Ukrao si garanciju. Garanciju koju mi pečatimo željama i šaljemo si preporučenom poštom.

Ja sam potpisala. Da sam primila. Što je trebalo. Da se obeća. A obećalo se. Pa sam potpisala. Jer sam luda voljela. Garanciju. Kojoj sam se nadala.

I razbije se. Uvijek je dobro kad se razbije. Jer i ako ne ugaziš u one velike oštre komade…i ako ne moraš skrpati sa dvanaest šavova to bolno mjesto svoje ahilove pete…onda ih bar ugledaš. Priznaj – uvijek se dogodi jedno ili drugo. Krhotine ne možeš izbjeći. Ne ako se razbilo u tvom domu, negdje oko duše, tamo kod ošita, što dijeli trbušnu šupljinu od pluća. Tamo gdje je duša. Iako je i duša čudna. Barem moja. Putuje ta. Ponekad dušno izađe iz mene da se useli u moje dane, da mi raširi ruke i primi me u zagrljaj.

Ili te poreže ili je ugledaš i opreznim znalačkim potezom palca i kažiprsta primiš pazeći da si ne prerežeš liniju života.

Baš je dobro kad se razbije. Jer kad izgori…ostaje taj pepeo, taj nepovratni, neistovjetni, bezdušni, vatrom od tebe oteti i suviše vrući ostatak u zraku gdje je buknuo plamen…gdje je izgorjelo.

I baš nikad te taj zrak, taj vrući zrak ne ugrije. Uvijek baš uvijek te opeče do ožiljka rastapajući ti liniju života da više nikad ne stisneš prste u dlanove, ne zariješ nokte u vlastite linije.

Jer kad se razbije, i kad se pretvori u suviše sićušne komadiće, onda te te mrvice nađu. Hodaš parketom svoga ošita, tamo negdje oko duše,


…(ovdje mi je zakazala baterija na laptopu)
(a mobitel je nadopisao)
I negdje sam zapela u konstrukciji, u kosturu svoje slike jer sam mislila početi s razbije, a završiti s izgori
Ali tako to inače biva…
...
Što puca to ponekad i gori
(i sad se pitam kako sam to u pet minuta prešla samu sebe…)
Ponekad.
Ali (pa sam povjerovala da ću si dokazati da sam si dosljedna)
Uvjerit ću se u laž da je dobro kad se razbije jer baš sve preostaje.
(i odustala sam od te svoje nade)
Jer si vjerujem. Lažem?

…(a dva sata kasnije sam se, nepozvana, nadovezala)
(iako ne baš najsvjesnije)
O ahilovoj peti i smrvljenim staklima pod njom.
(a vjerojatno sam mislila da

…Nažuljaju one sitne krhotine,
Ona nevidljiva staklena prašina
Koju nikad ne počistiš do kraja
Pa ti ostaje pod petama.
…I da je zato razbijeno vječno
Jer ne može nestati.
Jer ti je u bolnoj točki.)

(i nemam namjeru ovo ikad dovršiti)