Neparne godine i uparena sjećanja

Rodila sam se u snijegu, u dubokom snijegu, kažu.
Napadalo je do koljena, kažu.
I da je bilo je hladno. Vjerujem da jest.

Rekla sam da ću si pisati razglednice. I pisala sam, baš evo prije nekoliko dana.
Ne šaljem si pozdrave, ne. Šaljem si sjećanja. Naznačujem si ono kada.
Sjećanja, znaš? Moraš se podsjetiti što je bilo.
Izvučeš svašta iz bunara sjećanja. Jer nije lako s njima. Nije lako izvlačiti iz dubina. Blijede. Poput fotografija.
I brišu se kao olovka - neke fotografije, ta neka sjećanja.
I razlijevaju kao tinta. Na koncu ne znaš što je istina od pustih prelijevanja.
Zaboraviš poglede. Ili izglede. Nije isto, znaš? A može biti.
Sjećanja su gadna stvar. Uvuku ti se pod kožu. Nastane ti se odmah ispod površine a dovoljno blizu srži. Takva su ti sjećanja. Trenutak je to. Stvarnost je to. Ne nekadašnja. Sadašnja.
Mozak ne razlikuje, znaš? Ne zna on što je sada, a što je nekada. Samo prepoznaje po datumu.

Čudno je to, vidiš: kalendari se mijenjaju. A čavao u zidu je uvijek isti. – što god skidao, što god na njega redao.
Čavao je isti.
A hrđa. i ponekad kad farbaš zidove, farbaš i njega. A neke ne farbaš, znaš? Jer baš ta soba ne požuti. Pa čavao bude isti. Samo hrđa. ili ne hrđa. Ali nije isti. Mijenjaju mu se datumi.
Mozak ne razlikuje, znaš? Ne zna on što je sada, a što je nekada. On vidi slike. vidi ono što uoči kad otklopiš oči. I vidi ono što uoči kad zaklopiš oči.
Sve on to vidi. Kao stvarnost. Stvarnost sa datumom u donjem lijevom kutu. Fotografije su to.
Sjećanja nisu ista. Nije sve šareno, a nešto ipak jest. A nešto je i sepija. Znaš? Katkad je onaj do tebe sepija, a davno prošlo jučer je jarko.

A ima i onih prozirnih. Njih ne vidiš. Svejedno su sjećanja. Jesu. Pružiš ruku i opipavaš konture. Mekane otporne tople tvoje. Znaš da su to baš tvoja sjećanja. Prozirna. Sjećanja na neproživljeno.
Ponekad se toga sjećaš više od jarkog znaš? Više od sadašnjeg.

Čavao je i dalje isti, što god na njemu visi, prozirno, danjašnje, jučerašnje, šareno. Toplo i hladno.

Toplo i hladno.
Puhala sam svjećice. Jesi li i ti? Svi smo jednom. Pušeš svjećice. Zaželiš želju. Zamisli - Toliko trenutaka, a toliko malo puhanja svjećica – i nakon svega: ja se ne sjećam! Ne tih želja! Ali sjećam se tolikih uspomena! Toliko sepija i duginih boja.
Sigurna sam da sam ispuhala i hladne vatre, da sam poželjela sjećanja koja su ostala zauvijek prozirna.
I možda i danas poželim čemu sam se već jednom nadala.
Dok sam sklapala oči
Nadajući se novim fotografijama ili dozivajući prijašnje.

Rodila sam se u dubokom, dubokom snijegu.
Uz vatru.
U ljubavi.
U hladnom zimskom jutru. Uz vatru. U snijegu.
I puhala sam svjećice
I stvarala sam uspomene
Bila sam toliko puta fotografija tuđih sklopljenih kapaka.
Bila sam toliko puta prolivena suza briga i nasmijano lice roditelja.
Bila sam sve i svašta da bih postala iako sam već bila.

I danas pušem svjećice. Možda. Ili su prošle godine svjećica?

Toliko malo puhanja svjećica – a ja se ne sjećam tih želja.
Jesam li bila sretna? To bi objasnilo puno toga. Kad si sretan ne opterećuju te želje.
Kad si sretan zahvaljuješ.
Hoću li…hoću li baš zato zaboraviti i ovo puhanje svjećica?


"Ne volim januar ni bele zimske vragove…"

Bilo je hladno kažu. Vjerujem da jest. Zimogrozna sam. Ne dođe to niotkud.
Znanost kaže da ima objašnjenje. Ja bih radije nešto opipljivije od njihove kemije. Recimo, daj se rodi u januaru. Daj se rodi u mojoj koži. Uz vatru. I ne budi zimogrozan. Pa ne budi zimogrozan. Ne dođe to niotkud. (Nešto opipljivije! Nešto osjetilnije.)

I volim snijeg. A najdraži mi je s prozora.
Uz vatru, kažu. A napao je do koljena.

I, valjda ću si oprostiti, što si danas nisam znala bolje sročiti. Al to je, kažu, najbolje što znam. Složile su se…sve svjećice da više od toga za sebe danas nemam.

Zbog strpljenja i čitanja - kolača svima :)
Sretna sam što sam tu.