99 + 1 = katkad nezbrojivo

Troznamenkasti topot tišine odzvanja ulicama. Nečujno ga pratim po gradu …na prstima… da se ne prepadne. Kažu da su ta bića gorostasna i plašljiva istovremeno.
Ništa ne para muk koji se na grad spustio poput magle. i…kad smo kod toga…gdje je magla? Ne vidim je. Na nebu su se popalile lampice, ulice su prašnjave. Nema podsjetnika na godišnje doba, nema podsjetnika na imena ulica. Kad malo pogledam nema ni trgova ni ljudi.
Klupice su lišene šalovima i kapama skrivenih sreća udvoje.
Mora da se snijeg otopio jer su mi stope utisnute u prašinu umjesto u led.
…
Neki se rode daleki. Neki otputuju.
Neki imaju prtljagu. Neki sve odnesu.
Ja još sam tu.
Ti još si u svemu.
I ničemu se ne nadam.
Nisam ti vjerna
A ti nisi prevaren.
Svatko od nas je postao gospodar svog svemira.
Kako li je na tvojoj strani kreveta svijeta?
Kažu da Australija u ovo doba godine dobro grije.
Moji su meridijani popucali od hladnoće.
Kažu da je sjeverno od nas još hladnije.
Jesi li se skrio (pod) Down Under dok te tvoji iznad mene uredno posloženi meridijani straše kišama?
…
Topot i dalje udara o fasade.
Samo se meni čini da mu nisam nimalo bliže.
Kažu hladno je. Kažu zima je.
Moj se zrak ne boji u bijelo dok izdišem.
…


…I kad te više ne sanjam
Vršci tvojih prstiju
Udijele mi malo nježnosti…

„Stavi prste u prašinu. Dodirni me.“ …šapućeš… „Dodirni što je preostalo. To još je živo. To još je tvoje.
Što nije valjalo, ne boj se, ja sam odnio.“

…
I okrećem se…
Vrtim se…
Ničeg nema. Nema ljudi. Nema života. Što si to ostavio? šutiš
Što si odnio? šutiš
Nemoguće. Ostavio si samo što nije trebalo. Ostavio si gole zidove.
Ostao je zrak da me drži na životu i zidovi da sakriju nemoć koju nemam od koga skrivati.
…
Odjednom shvaćam. Topot prati mene dok ja tražim njega.
Zastanem. On zastane.
Uvijek jednakim razmakom živimo svatko na jastuku svog svijeta.
…
Ne govori više da sanjaš kad padne mrak.
Ne govori više da su dani jednostavni jer su burni.
Ne spominji da su noći teške jer san ne zna pasti na tebe.
Nemoj odavati da budan sanjaš ovu daleku zemlju popucalih meridijana.
Ne otkrivaj da sanjaš glas žene koja se ne može pokriti tvojom Australijom.

…
A rodila sam se…da mi stopala propadaju u pijesku plićaka…dok udišem ljeto…dok mi duša njiše more.
Jer…kažu…sve dok dišemo…nešto i grijemo…čista je to fizika.
Sve dok grijemo…nešto i volimo…to više nema veze s fizikom.
Sve dok volimo ima i nas…to je u ovom opustjelom gradu tako relativno…
…
Topot tišine odzvanja ulicama.
Odzvanja oko mene…samo se o mene ne odbija taj zvuk.
Mora da se snijeg otopio jer su mi stope utisnute u prašinu umjesto u led.
Mora da se prognoza već dugo nije mijenjala jer je ova prašina napadala troznamenkasto. Napadala je do koljena.


"Whenever I'm alone with you...you make me feel like I am home again"