Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Sjećate li se svih 12 mjeseci godine koja nam upravo izmiče?
Možete li, u svakom od njih, izdvojiti barem jedan dan za sjećanje?
Možete li, u svakom od tih 12 dana, izdvojiti jedan trenutak koji ćete zauvjek pamtiti??
Ja upravo brojim svojih 12 trenutaka 2007-e.
Želim biti spremna izlistati ih u onih zadnjih 12 minuta koje iskucavaju pred ponoć, na Silvestrovo ...
A onda ću, prema bakinom običaju, pošto ponoć otkuca, otvoriti vrata ili otškrinuti prozor ... i pustiti 2007-mu da izađe ...
I šapnut ću joj: Hvala Ti ... ... na dobrom i lošem, lijepom i ružnom ...
I bit će mi, kao i svake godine, težak taj trenutak.
Jer ja sam, kao i svi ljudi, u dubini duše ipak posjednik. Teško mi je pustiti iz ruke nešto što je bilo moje.
No, Stara godina mora ustupiti mjesto Novoj.
Ne možemo, ma koliko to ponekad željeli, ostati u prošlosti.
Dakako, da sam se, pišući ovaj post, sjetila Andersenove Priče o 12 mjeseci.
Hans Christian Andersen ili jednostavno H.C. Andersen.
Njemu se uvijek vraćam. Blizak mi je i drag, još od djetinjstva.
Jer, i ja sam, u dubini duše, i mala sirena i ružno pače, i porculanska pastirica s police i gerda koja traga za kaiem ... i krastača na dnu bunara ... Ja sam princeza koju žulja zrno graška ...
Ja sam i goli car bez novog ruha koji se boji da će ispasti glupan ...
I ono sam dijete koje viče, drugima i sebi:Car je gol!
U trenutku u kojem je Rose sjedila pred ekranom svoga računala, i slikar i skulptor bili su već odavno mrtvi.
Na skulptorovu je grobu stajala jedna od njegovih skulptura, anđeo koji rukom krije tužno lice. Identitet modela ostao je nepoznat i nitko nije znao da se nad prahom skulptora uzdiže lik slikara, njegova ljubavnika, njegova ubojice.
Ubojičin je grob bio iza grobljanske ograde, tamo gdje se na neposvećenom zemljištu pokapaju samoubojice. Na grobu nije bilo ni spomenika, ni križa, bio je neobilježen. Posmrtna slava slikareva donijela bi mu spomenik, no nitko više nije pamtio gdje mu je grob.
Skulptora su njegova djela proslavila i obogatila još za života, a slikar je postao slavan tek godinama nakon smrti. Djela i jednoga i drugoga sada su krasila muzeje i zbirke kolekcionara. Oni koji su se divili njihovim djelima nisu ni znali kako su im tragično sudbine bile povezane. Ubojica slavnog skulptora nije pronađen, a slikar je umro kao žrtva smrtonosne doze opijuma, navodno konzumirane sa samoubilačkim namjerama.
Opus skulptora bio je dobro poznat, sva su njegova djela bila sačuvana. A iz slikareve su ostavštine nedostajale brojne slike. Za života nepriznat, slikar je svojim slikama plaćao stanarinu i hranu, a neprodane slike koje su pronađene na mansardi nakon njegove smrti, godinama su čamile na tavanu. Obitelj se slikara za života sramila, pa su njegova djela nakon njegove smrti odložena na tavan obiteljske kuće, s ostalom ropotarijom.
Slike su pronađene slučajno, a tada se za njih zaiteresirao poznati likovni kritičar. Prepoznavši vrijednost slika, krenuo je u potragu za slikarevim životopisom, nastojeći otkriti i prikupiti sva njegova djela. Tada je ustanovio, čitajući jedno od slikarevih pisama, napisano nepoznatom ljubavniku, da iz ciklusa od sedam slika na temu Makovi jedna nedostaje. No, unatoč potrazi koju je nastavio i kritičarev nasljednik, slika nikada nije pronađena.
A Rose je, podigavši pogled s ekrana svojega računala, gledala upravo tu sliku.
Gledajući je, Rose se prisjetila trenutka u kojem je slika privukla njezinu pozornost kao i okolnosti u kojima je sliku kupila, no nije se više sjećala čudnovatih svojstava te slike. Iz njezina su sjećanja nestali trenutci u kojima je ta čudesna slika u njezinu ranijem životu, prije ponovnog rođenja, poslužila kao prolaz između njezina i Morpheusova svijeta, kao vrata između jave i snova.
Naime, Rose je, godinu dana prije toga, sama zatvorila ta vrata. Zalupila ih je u svojoj svijesti i pobjegla u zaborav, uplašena ljubavlju koju je počela osjećati prema Morpheusu.
Rosein drugi život ponavljao je sudbinu prvoga. Susret s Bogom snova opet ju je vodio putem ljubavi i patnje. Bijeg u zaborav bio je samo privremen.
Tamo, iza čudesne slike, kao iza Alisina ogledala, Sudbina je čekala pravi trenutak u kojem će se Rose i Morpheus ponovo sresti.
Probudio se, ne sjećajući se ničega, ne shvaćajući gdje je.
Ležao je, posve nag, na svilenim plahtama, u velikom krevetu pod baldahinom. U sobi je bio polumrak, tek je oskudno svjetlo dopiralo kroz malo razmaknute teške baršunaste draperije.
Uspravio se, osjećajući bolno zatezanje u mišićima. Nadlaktice i prsa bili su mu puni modrica. Spustio je stopala na skupocjeni rukom tkani arapski tepih, koji se pružao preko uglačanog parketa s intarzijama složenim u komplicirani uzorak. Okruživala ga je raskoš, nametljiva, gotovo besramna. Srebrni svjećnjaci, rad nekog vještog majstora, namještaj od tikovine i trešnjeva drveta, slike u zlatnim okvirima, mramorne statue. Na velikom ovalnom stolu zdjela s egzotičnim voćem. Vaze prepune orhideja. Dvije kristalne čaše, na stoliću kraj kreveta, u jednoj još crvenog vina, tek za gutljaj.
Gdje sam? pomislio je.
Nije mu bilo prvi puta da se budi ne znajući gdje je. Od kada je upao u opijumsku ovisnost, često bi se budio na čudnim mjestima, ne znajući kako je tamo dospio. No, ni jedno od tih mjesta nije ličilo na ovo.
Pozornost su mu privukle mramorne statue. U sobi ih je bilo nekoliko. Sve su to bili muški likovi. Lijepa naga tijela efeba i mladih muškaraca, zrače erotikom. Eros i Pan, Apolon i mladi Bahus, Kupid jaše na leđima Kentaura, David se hrve s Golijatom ... Prekrasna tijela, no na licima svih tih statua ocrtavala se pohota, razuzdanost, podmuklost, bijes, zloba …
Zapanjen, zapitao se: Tko im je autor?
I sam je bio umjetnik, pa je znao prepoznati viruoznost s kojom su bile isklesane, u očito savršeno odabranim komadima ružičastog i bijelog mramora. Statue nisu bile antičke, u njima, unatoč ljepoti, nije bilo antičke harmonije. Iako su se po vrijednosti mogle mjeriti s najboljim antičkim ostvarenjima, ipak su to bila djela nekog modernog skulptora. No, iako je slikar dobro poznavao suvremenu umjetničku scenu, nije ih mogao pripisati ni jednom njemu poznatom umjetniku.
Zaintrigiran, prošetao je sobom. Na jednom stolu, u dnu sobe, ležala je pregršt papira i hrpa izlomljenih štapića ugljena za crtanje.
S čuđenjem, divljenjem i gađenjem, slikar je shvatio, prepoznao: Svi ti krokii, vjerojatno skice za neku buduću skulpturu, prikazuju ...
Nj e g a samoga!
Prepoznao je crte vlastitog lica, iskrivljene strašću … obrise vlastitoga tijela, prizore vlastite golotinje …
Osjetio je kako mu se od slabosti zamaglilo u glavi.
Vjerojatno opet nisam danima ništa pojeo ...
Kao da je netko, sklupčan negdje u dubini njegove svijesti, čuo tu njegovu pomisao. Vrata su se otvorila, sluga u raskošnoj svilenoj livreji ušao je u sobu i spustio pladanj na stolić kraj kreveta, ne obazirući se na slikara, ne primjećujući njegovu golotinju. Potom je prišao prozoru i razgrnuo zavjese. Mlaz blještave dnevne svjetlosti preplavio je sobu.
Slikar se još nije ni snašao, a vrata su se za slugom nečujno zatvorila.
Prišavši pladnju pretovarenom rafiniranim poslasticama, pomislio je kako će ga glad navesti da pladanj isprazni u trenu. No mirisi koji su se širili iz srebrnih zdjela kad je podigao teške poklopce, izazvali su mučninu u njegovu praznom želudcu. Poželio je samo malo obične kave i okrajak suhog peciva.
Klin se klinom izbija, rekao je netko, stojeći mu za leđima.
Lecnuo se i naglo okrenuo.
Plav podrugljiv pogled, ciničan osmijeh na punim usnama pod tankim svjetlim brkom. Oniži, pomalo dežmekast muškarac u dugom svilenom kućnom ogrtaču u ruci je držao bokastu čašu u kojoj je blistala zlaćana tekućina. Prinio je čašu usnama, otpio gutljaj, pa je potom pružio slikaru.
Dok mu je konjak klizio niz grlo, slikar se sjetio svega - opijumske špelunke, doze opijuma kojom ga je taj neznanac počastio. A zatim, mesnatih ruku na svojem tijelu, ruku koje dodiruju i istražuju. Sjetio se tih ruku, usana i zubi ...
Dok su mu te slike prolijetale pred očima, postao je svjestan neznačeva pogleda koji je opet postajao sve užareniji dok je lutao njegovim nagim tijelom. Iako nije bio stidljiv, slikar je osjetio nelagodu. Posegnuo je za svilenom plahtom, svukao je s kreveta i ovio oko bokova.
He he he sad si odjednom sramežljiv, dragi moj ... … iscerio se neznanac. Rukom mu je posegnuo do međunožja a na uho prošaptao niz vulgarnosti. Riječi su bile prostačke, no glas koji ih je izgovarao bio je dubok, baršunast i kultiviran.
Slikara je razbjesnio upravo taj kontrast. U bijesu je podigao ruku, namjeravao je spustiti težak udarac na ta meka mesnata usta, izbrisati taj cinični osmjeh, razbiti te usne čiji su mu dodiri još žarili kožu.
No, strelovito brzo i s začuđujućom snagom, neznačeva je ruka zagrabila njegovu i savila je do bola. Začudio se čeličnoj snazi te ruke, naizgled tako mekoputne, manikiranih noktiju i prstiju ukrašenih prstenjem.
U tome je trenutku shvatio - upravo je ta ruka isklesale sve one statue!
Dok ga je privlačio u zagrljaj, neznanac se smijao grohotom, a zatim je ta svoja nasmijana usta pritisnuo uz njegova, isisavajući mu zrak iz pluća u dugom poljupcu. Slikar se isprva opirao, no bezuspješno. Bio je nešto višlji od skulptora, no krhke građe, iscrpljen neurednim životom. Iako oniži i naizgled dežmekast, skulptor je ispod tankog sloja sala imao mišiće očeličene svakodnevnim klesanjem.
Dok su mu sklulptorove ruke klizile tijelom, slikar se odjednom osjetio poput Galatee koju Pigmalion oblikuje svojim dlijetom. I prepustio mu se ...
...
I tako je počela njihova veza, puna strasti.
Slikar nije znao je li ta strast koju obojica osjećaju ljubav ili mržnja.
Sve ih je razdvajalo, podrijetlo, temperament, svjetonazor, životna iskustva ... a opet, nešto ih je neodoljivo privlačilo i spajalo.
Ubrzo su obojica shvatili da su jedan drugome postali životna sudbina.
Sjeća li se još netko Rose ... i Morpheusa koji je nepozvan ušao na Rosein čudesni blog ... i u Rosein život.
Sjeća li se još itko njihove ljubavi, pune kolebanja, odlaganja, nesporazuma ... ljubavi jedne smrtnice koja pati od nesanice i boga sna, koji ne može usnuti.
I prepreka koje su u priči Rose i Morpheus morali proći?
Progonjeni vlastitim grijesima, i Morpheusovim zlim stricem Thanatosom, oboje se, po sedam stepenica, spustiše do Hada da pronađu slikara čudesne slike na kojoj makovi oživljavaju ... i skulptora okvira za tu sliku.
Slikar i skulptor, ljubavnici čija je strast završila ubojstvom i samoubojstvom, postali su simbol Morpheusova grijeha. Kakva je bila Morpheusova uloga u tome zločinu ... i hoće li se Morpheus uspjeti iskupiti od krivice?
Hoće li se tada i Rose prestati osjećati sukrivcem, hoće li ga moći ljubiti bez bola i grižnje savjesti?
Rose i Morpheus susretali su se tamo gdje se susreću san i java.
Što će biti s njima kad ... i ako se iskupe?
Rose i Morpheus ...
Smrtnica i besmrtni Bog snova. Ona sanja budna, a On nije nikada zaspao iako je počeo sanjati kada je nju sreo ...
Ima li uopće smisla nastaviti pričati njihovu priču, koja ima malo izgleda na hapy end?
No, sad je kasno o tomu misliti.
Priču sam započela ... a sad je priča sama izabrala trenutak u kojem se nastavlja pričati.
Priča je počela živjeti vlastitim životom u trenutku kada je Morpheus otkucao komentar na Roseinu blogu: Budi budna!
I bit ću ...
Sutra, u uobičajeno vrijeme, u minutu do ponoći, sjest ću opet u Roseinu leteću fotelju, natočiti čaj u crvenu šalicu, baciti pogled na čudesnu sliku koja visi na zidu, nad Roseinim računalom ... i početi tipkati po tastaturi ....
139. nastavak Roseine priče ...
U međuvremenu, svoj kuli kraj kreveta dodat ću, s police, i Ime ruže, Umberta Eca i Žudnju za životom, Irwinga Stonea ...
Ruža, ruže, ruži,
ruža u hrvatskom pjesništvu, od početaka do danas
tematska antologija
Izabrao i predgovorom popratio Ivan Grljušić
Uvez: TVRDI
500 stranica
Format: 21 x 15 cm
Cijena: 250 kuna
Vjerojatno je u antologiji i ova, Golobova:
Ruža Ogolio sam te kao ružu
da bih ti vidio dušu
a nisam je našao.
Ali sve uokolo
obzorje, zemlja i more,
sve do beskraja,
ispunilo se mirisom,
neizmjernim i živim.
hvala za upload, lazy ...
baš kad mi je zatrebala jedna s ružom u naslovu ...
ne brini, Jedini,
nema tih kiša, ni te trave ...
... i ni jedna ruža
nije
tako plava ...
obična crna kava
obična jutarnja cigareta
obična prijepodnevna žurba
obična prometna gužva
obična bistra juha
obična kriška kruha
obična tv monotonija
obična crna kronika
obična besparica
obična nedoumica
obična žgaravica
obična nesanica
obična umorna lica
obična uljudna distanca
obično dobro jutro
dobar dan
i
doviđenja
obična svakodnevna svakodnevica ...
... i mali ružičasti oblak, ne baš blizu ... no ipak na vidiku ...
photo by flickr
Just a day,
Just an ordinary day.
Just tryin to get by.
Just a boy,
Just an ordinary boy.
But he was looking to the sky.
But He is looking to the sky
in my eye!
Dodatak: Jedna sasvim obična priča, plavooka ...
Oči sasvim obične. Plave. Ponekad blijedo plave, kao isprane, ponekad zelenoplave poput rječne vode, ponekad sivkaste poput naoblake. Oči sasvim obične. No, ponekad, samo ponekad, pogled im postane plav poput plavog zimskog sutona. I tada, samo tada, u tom plavom pogledu ogleda se zvijezda, jutarnja ... i večernja.
Te večeri nije bilo zvijezda, ni na nebu, ni u njezinu pogledu. Večer je bila obična. Blagdani su, i blagdanske gužve, hvalabogu, na izmaku. Na tacni s kolačima ostao samo zaboravljeni stidak.
Vraća se obična svakodnevica.
Vrući se čaj hladio u plavoj šalici, svjetiljka nad njezinim uzglavljem svjetlila je, prigušeni zvuk uvijek uključenog televizora vrtio se poput perpetuum mobila, zujao kao dosadna muha na periferiji njezine svijesti ...
Toranj knjiga, kraj njezina kreveta, svakoga je dana postajao sve višlji.
Bila je to lektira za pred san, no ona je sve češće patila od nesanice.
Opet ljubav, Doris Lessing, na vrhu.
Jevtušenko, Jagodni predjeli.
Carson McCullers, Reflectins in the Golden Eye. Poljubac žene pauka, Puig, Manuel. Budenbrokovi, Thomas Mann i Dickensova Božićna priča ... ostatak svakogodišnje blagdanske lektire.
Fallada, Svatko umire sam, izabrano s hrpe po 10 kuna, žalosni ostatak nečije rasprodane biblioteke, novokupljeno no davno pročitano, još u srednjoj školi. Water Gardening, The Royal Horticultural Society, internetska kupovina, prošloga ljeta ... preplaćeno.
Pakao, Alighieri ... ceduljica, s popisom za kupovinu, bakinim rukopisom ispisana, požutjela ...umetnuta na odlomku o Paolu i Francesci ... Tihi Don, Šlohov, ah kako strastno teče ta tiha rijeka široka.
Gogolj, Vij, Strašne priče, baš pogodne za noći s insomniom.
Antologija francuske fantastike. Soneti , bard s Avona ...
još koješta i ... Flowers in the Attick, Andrews ... broširano, izlomljenih korica, na dnu.
...
Sve već pročitano, više puta iščitavano ....osim Opet ljubav.
Znala je, mjereći visinu tornja kraj svojeg kreveta, i prebirući po toj nespojivoj mješavini, da je u lošoj fazi, na rubu depresije. Nepročitanu bi knjigu otvorila, zavirila između korica ... i zatvorila je. Vratila bi se odlomcima već pročitanog. Listala je stranice, tražila rečenice koje je već znala gotovo napamet, a prsti bi je zaboljeli od listanja, kao da prebire po krhotinama oštrih rubova.
Tada je posegnula za daljinskim upravljačem. Obla dugmad ne ozljeđuje prste, tv program ne ozljeđuje misao, čak je i ne dodiruje. Tipkala je po dugmadi, gledajući sve istodobno ... i ne gledajući ništa. Ples sa zvijezdama, reklama za Ovo i Ono, netko šeta po Red carpetu ...
Nije ni primjetila kad se crveni tepih prometnuo u sivi šuštavi ekran, bez slike, a noć u rano jutro.
Naljutivši se sama na sebe, zbog tog besmislenog zurenja u prazno, ustala je, srušivši pri tom kulu od knjiga složenu kraj kreveta. Srušile su se u slow-motionu, začudo bez zvuka ... rasuvši se po tepihu. Nije ih skupljala, samo ih je obišla. Navukla je hlače, zimsku jaknu, obula cipele, niske cipele, iako je vani bilo snijega. These boots are made for walking, and that's just what they'll do, one of these days these boots are gonna walk all over you... stajale su u ormaru. Ona je uvijek, i po snijegu, hodala u niskim cipelama.
Snijeg se plavio, jutro još nije bilo svanulo, puste ulice tek su slutile svitanje. Brzim korakom prošla je duž vrtne ograde, dodirnuvši brezove grane posute injem i produžila, kose posute sitnim hladnim zvjezdicama.
Na nebu je zasjala Danica, gurajući s nebeskog svoda blijedu, gotovo punu Lunu.
Sjetila se bake: Kad je mjesec tanak, treba zazvečati sitnišem u džepu, tada se novci množe ... A što se događa kad ti je džep prazan, pod punim mjesecom? zapitala se.
Ne susrevši nikoga, dok je svanjivalo, toga još uvijek neradnog dana, sišla je na dravsku obalu. I stajala je tu dugo, zureći u vodu koja je tekla sporo, usporena zimskom studeni. Tamo negdje daleko, gdje pogled ne dopire, Drava se ulijeva u Dunav. Dunave, Dunave, kraj tebe mi srce moje ostade...
Sklopila je oči, a iza spuštenih kapaka zatitrao je, samo na trenutak, jedan ljetni dan na dunavskoj obali. Na trepavicama je osjetila prvu zraku izlazećeg sunca. A kad je otvorila oči, jedan ružičasti oblak obojio je u plavo njezin pogled.
***
Kasnije, dok je dahom topila ledene ruže na svojem prozoru, pomislila je: Moram nastaviti pisati priču o Rose ...
blagdansko jutro bijelu plahtu prostrlo,
sve moje grijehe pokrilo,
danas dobra i vesela bit' ću
od sutra opet griješit ću ...
sva lijepa blagdanska obećanja,
sva na dobro zaricanja,
zar su neiskrena bila?
ne, lagala nisam, kad jutros sam
na prag stala i netaknuti bijeli snijeg gledala.
no, što bi anđeli čuvari radili,
kad bi ljudi bezgrješni bili?
The Angels Cried - Alan Jackson & Alison Krauss (Christmas)
badnja me noć čarolijom obavija
toplu svjetlost udaljene zvijezde
slijediti poželim ...
mudrosti nemam k'o tri mudraca,
ni jednostavne nevinosti
bosonogih pastira...
... pa, ipak ...
nadam se ugledat ću
betlehemsku zvijezdu
i u Tihoj noći čuti
kako životinje ljudskim glasom
govore, uz jaslice ...
no, umjesto toga
plač anđela
začuh...
zašto anđeli
plaču,
Jedini?
znaju - Božić će maleni čovjekom postati,
ljudsku će sudbinu morati dijeliti:
odrasti,
živjeti,
ljubiti
trpjeti
i mrijeti ...
... dok zvona odjekuju,
a anđeli plaču, pjevajući,
Tebe trebam,
Ljubljeni,
da suzu mi s obraza poljupcem
obrišeš ...
Blagoslovljen i sretan Božić, svim ljudima dobre volje!
Blagdansko nam se jutro nasmješilo.
Bijelu plahtu prostrlo malom Božiću, Rusalkinu vrtu ... i Đuri i Peri na radost i veselje.
Bijela imela - lat. Viscum album, iz obitelji Loranthaceae, (ostali nazivi - bijela imela, imela, lepak, visk, višće, melina, cmelj) poluparazitska je zimzelena grmolika biljka.
Najradije bira stabla s raspucalom korom kao što su to hrast, lipa, breza, vrba, jabuka, no raste i na crnogoričnom drveću. Imela je i sama sposobna za proces fotosinteze, domaćin joj treba da bi pomoću njega crpila vodu. U razmnožavanju joj pomažu ptice koje je, tarući kljunove o koru drveta da bi se oslobodile ljepljivih sjemenki, rasprostranjuju imelu.
Običaj božićnog ljubljenja ispod imele ima višestruko podrijetlo.
Druidi su je koristili u svojim ceremonijama, vikinzi vjerovali kako imela može probuditi mrtve, a grčki mitski junak Eneja otvorio je grančicom imele vrata podzemnog svijeta ... Imela se stoga smatra simbolom besmrtnosti.
Imela je našla svoje mjesto i u božićnim običajima.
Obješena nad vratnicama, na lusteru ili u nekom drugom 'prolaznom' dijelu kuće, poziva goste i čestitare na poljupce.
Vjeruje se da poljupci pod imelom donose sreću ... no pripazite s kime se pod imelom ljubite jer se vjeruje i da se iz takvih poljubaca može razviti vječna ljubav.
... i dobro odaberite mjesto gdje ćete objesiti imelu ...
P. S.
Imela je ljekovita, no samo listići, a ne i bobice.
Koristi se u liječenju visokog krvnog tlaka i arterioskleroze, poboljšava rad limfnog sustava, liječi dijabetes, a djelotvorna je i kod liječenja poremećaja hormonalnog sustava. Imela se preporučuje i kao topla kupka ili kao topli oblozi protiv upale zglobova, spondiloze, lumbaga, išijasa, slabe cirkulacije u nogama i proširenih vena.
pod imelu kroči, Jedini,
sve boljke, svoje i Tvoje,
izliječit ću
sagradit ću kućicu od kolača, Jedini,
i do nje putić posuti,
od čokoladnih mrvica
a Ti, slatki Paprenjače, trag mrvica prati,
i nemoj stati, Medeni,
dok putićem ne stigneš do kućice
ako umorna budem zaspala,
ne kucaj,
u kućicu uskoči
kroz prozorčić
srcoliki,
pa me probudi
ja ću Ti reći: o, kako si lijep,
rumen i mirisan,
priđi bliže, Medeni,
da te bolje pogledam ......
Neću da me djeduška pojede, reče Medenjak, skoči s prozora i pobježe.
Bježeći, u šumi sreće zeca, medvjeda i druge životinje ... Svi žele pojesti slatkog Medenjaka, no on se uspjeva izvući, sve dok ne sretne lisicu.
Ona mu polaska: Kako si lijep, rumen ... dođi bliže da te pogledam!
Pretpostavljate, dakako, što se dalje dogodilo.
Dodatak 1: Recept za paprenjake Priprema
U brašnu razdrobite mast, dodajte šećer, mljevene orahe, jaje, žumanca, med, cimet, malo klinčića u prahu, muškatnog oraščića i papra. Sve to umijesite u prhko tijesto.
Ostavite ga stajati oko 1-2 sata na hladnome mjestu. Zatim ga razvaljajte na dasci i režite kekse specijalnim drvenim kalupom za paprenjake. Složite ih na namašćen pleh i pecite oko 25 minuta na temperaturi od 200°Posluživanje
Paprenjake poslužite uz tople čajne napitke.
Savjet
Za ukusne paprenjake važno je dozirati navedene začine, a da nijedan previše ne prevladava. Kalup za paprenjake posebno je izrezbaren narodnim motivima. Ako nemate kalup, tijesto možete izrezati ukrasnim kotačićem za kekse. coolinarika/recept/paprenjaci
igračka Kolobok, photo by flickr
Dodatak 2 :
Moji medenjaci, Đuro i Pero.
Izabrali su toplo mjesto s kojeg najbolje mogu pratiti aktivnosti vezane za kolačiće i ostalu klopu.
Dodatak 3 :
... i seniori znaju gdje je najtoplije ...
... a i Komšija Mačak, odkada je postao - Pavo.
A vi me nemojte pitati: koliko sad imaš mačaka?
Priznat ću jedino: više od jedne ... hihihi
Kroz širom otvoren prozor Shagall gleda neobične voćke na stablu života i sluša kokota koji ljubavnicima kukuriče dok im klatno otkucava a svijeća ih obasjava ...
Uz zvuke violine, s oblacima i golubovima, polijeću u nebo iz raja prognani ljubavnici, stepom slobodni konji jure, a pred slikarevim očima lebdi lice Voljene ...
Svojatala ga je avangarda, kubisti i fovisti ... no on je uvijek pripadao samo sebi.
Snjeguročka, kćer Vesne (Proljeća) i Mraza, poželjela je, unatoč protivljenju roditelja, družiti se sa smrtnicima.
Srela je pastira Lola, no kako je kao Mrazova kćer imala ledeno srce, nije se u njega mogla zaljubiti.
Mati se sažalila na Snjeguročku i obdarila je sposobnošću da ljubi.
No, Snjeguročkino srce nije izdržalo ljubavni žar. Srce se otopilo, a Snjeguročka je iščezla s prvim suncem.
Po motivima priče Ostrovskog, Rimski Korsakov napisao je operu Snjeguročka. A Ostrovski je u svojoj priči koristio motive ruske narodne priče o Snjeguročki.
U priči stari drvosječa i njegova žena žive osamljeni, bez djece. Jedne zime, sažalivši se na svoju ženu, drvosječa od snijega načini djevojčicu.
I živjeli bi sretno, svi troje, da Snjeguročka nije, zajedno s drugim djevojčicama, pokušala preskakati vatru ... i istopila se.
No u Rusiji, Snjeguročka svake zime ponovo oživljava, da bi, zajedno s Djeduškom Mrazom, djeci dijelila darove.
Prva je komercijalna božićna čestitka nastala u viktorijanskoj Engleskoj.
Na ranim božićnim čestitkama rijetko su se javljali božićni prizori i snijeg.
Najčešći motiv bilo je cvijeće, često nezaboravak ...
nek' blistaju uvijek,
k'o nezaboravci,
nek' ne izblijede nikad,
Jedini
naši trenutci ...
Jim Reeves - An Old Christmas Card
Dodatak:
Anđelak koji (još) nije doletio ...
Draga Zmajka , povjerih ga zemaljskim poštarima, u onim blogerskim danima koji nam se sada, optimizmom sjećanja, čine zlatnima ...
Nije uspio do Tebe doletjeti, no ja sačuvah fotografiju i obećah da ću ga nacrtati ponovo i poslati ga.
U ovim blagdanskim danima, dok traju Twelve days of Crismas, a ja nemam predavanja, imat ću vremena to i učiniti ...
No, Twelve Days Of Christmas ionako se odnose na dane koji slijede nakon Božića, dane od Božića do Bogojavljenja.
To je vrijeme slavljenja i čašćenja.
A u srednjovjekovnoj tradiciji slavljenja tih dana često su se obrtale tradicionalne uloge: gospodari su služili sluge, ismijavali su se autoriteti i vlast, muškarci se odijevali u žensku a žene u mušku odjeću ...
Ovi običaji potječu iz starih poganskih vremena, pretpostavlja se da im je korijen u rimskim Saturnalijama.
Pjesma Twelve Days Of Christmas (vidi tekst pjeme), najvjerojatnije je skandinavskog podrijetla, iz 12. stoljeća.
U njoj se kumulativno, iz kitice u kiticu, nižu nevjerojatni darovi koje dragi poklanja svojoj dragoj. Nekada se ova pjesma izvodila u kolu, a igrači bi redom, jedan za drugim, pjevali kiticu po kiticu.
Vjeruje se kako naizgled nonsensni stihovi ustvari sadrže simboliku kršćanskih doktrina.
Tako, na primjer, dvije grlice iz pjesme predstavljaju biblijski Stari i Novi Zavjet, pet zlatnih prstenova simboliziraju prvih pet knjiga Staroga Zavjeta, šest gusaka koje legu jaja znače šest dana stvaranja svijeta, a sedam labudova sedam sakramenata ...
Motivi ove pjesme mogu se naći i na porculanskom posuđu ...
Poslušajte kako Twelve Days Of Christmas izvode ovi momci!
Straight No Chaser - 12 Days
Manje od 12 dana do Božića ... a ja još nisam ni kupila ni spakirala poklone ...
... ni grlice, ni miševe, ni patuljke, ni ružice, ni guščice ... ni staklene papučice ...
Što je to sa mnom ove godine?
Dodatak: nećemo provesti Božić zajedno,
my True Love and me ...
ali zato, Jedini,
očekujem darove
svih dvanaest dana,
nakon božića: prvog dana ružu i poljubac
drugog dana ružu i dva poljupca
trećeg dana ružu i tri poljupca
četvrtog dana ružu i četiri poljupca
...
dvanestog dana 12 ruža, 12 poljubaca, 12 ušećerenih badema ...
... staklenu papučicu ...
i čarobnu školjku ... s obale dunavske ... ...
Dodatak na dodatak:
... a kad se,
Ljubljeni,
trinaestog dana u brojanju
prebrojiš ...
Shvatila sam kako mi se u posljednje vrijeme posjetitelji na klupici smrzavaju, osim drage Zmajke , koja veli da joj je kod mene toplo, unatoč silnom ledu i snijegu koji je okovao jezerca ...
Shvatila sam, dakle, da je vrijeme da konačno napišem jedan topli, poletni post.
Vani je decembarski hladno, pa sam nekako smrznuta čak i ja, kojoj obično nikada nije zima.
Ovih se dana ne osjećam baš nimalo poletno ...
Iz navedenih razloga, dosta sam se namučila smišljajući temu posta koja bi bila i topla i poletna ...
I, najbolje što sam mogla smisliti su...cepelini.
No, nisam mislila na ove cepeline ... iako su poletni, a i pune ih toplim zrakom ili helijem.
Nisam mislila ni na ove Cepeline, no dobro mi je "legao" naslov njihove pjesme ... Iako, trenutno su mi na vidiku samo silne stepenice, a ne i Heaven ...
Led Zeppelin - Stairway to Heaven
Mislila sam na jednostavno narodno jelo, pod nazivom cepelini, koje Litvanci rado jedu, i koje sam imala prilike kušati , kad sam nedavno bila u Litvi ...
Ti cepelini i nisu bili loši.
Tijesto je od krumpira: polovica smjese je od prijesnih naribanih a polovica od kuhanih, također naribanih krumpira, umiješeno uz dodatak malo brašna ili škroba.
Pune se pirjanim mesom, oblikuju u 'cepelin' i kuhaju.
Serviraju se preliveni kiselim vrhnjem i posuti sjeckanim koprom.
Mogu se i zapeći u pećnici.
Treba ih servirati i jesti tople.
A zatim zaliti, po litvanskom običaju - čajem. Litvanci čaj piju u svim prilikama i u svako doba dana i to najradije zeleni čaj.
Pošto sam se kući danas vratila suviše umorna da bih mijesila cepeline, riješila sam zagrijati se čajem.
S malo ruma ... radi bolje poletnosti ...
Sva sreća što je već bilo prošlo five o'clock, kad sam konačno stigla kući.
A to je već pristojno vrijeme i za čaj ... i za nešto konkretnije.
ples bijelih pahulja, zaleđeni koraci i zvuci
razbijeno ogledalo
ledene krhotine u oku i srcu
bijela i
hladna postelja ...
... dugi zimski san i bijeli snovi...
ukrcah se u ledenu kočiju
sa zapregom labudova zaleđenih krila,
odletjeh do dvorca,
do prozora okovanog ledenim ružama,
sjedoh na tron Ledene kraljice,
lice i srce ledenom maskom
zakrabuljih ...
... gledam, ne videći
ništa osim plesa pahulja,
slušam, ne čujući
ništa osim ledene tišine ...
u bijelom kraljevstvu,
kao izgubljena snjeguljica,
kao zaspala trnoružica,
na postelji od ledenih bijelih ruža
u
ledenom kraljevstu,
u kojem se tuga zaledila,
vrti se valcer
hladnih zimskih priča ...
U sklopu dvorca je i prodavaonica jantara.
Kupila sam niz sitnica svojima (nećakinjama jantarne privjeske a sestri puderijeru obloženu jantarom).
Sebi - srebrnu ogrlicu i jantarni privjesak.
Ipak, od svega mi se najviše dopao ovaj portret plavokose djevojčice s jantarnom ogrlicom koji me je potsjetio na moju dragu nećakinju Jelenu.
Dodatak 1:
"Fosilna smola, koju još zovu "zlato sjevera". Nosi u sebi mističnu energiju i ljekovita svojstva, baš zbog osobine da privlači i skuplja oko sebe elektricitet. Nošenje ogrlice od zrna jantara, po antičkom vjerovanju, zaštita je od bolesti. Posjeduje ljekovita svojstva. Bilo je dovoljno nositi neki ukras s jantarom, kako bi se uklonila glavobolja i zubobolja. Pomiješan sa medom i uljima poboljšava cirkulaciju." ... o jantaru ...
"Većina svjetski poznata nalazišta jantara stara su 30 – 90 miliona godina. (...)
Jantar se nalazi na obalama Sjevernog mora i Baltika. Stari izvori govore da je nekad plutao po moru i tako se nalazio. Danas se 90 % jantara nalazi na području Kaliningrada - ruski dio Baltika. I danas se jantar vadi iz mora. Love se komadi koje valovi izbacuju na površinu, koriste se posebne mreže, a koriste se i ronioci. Postoje podzemni „rudnici“ u potrazi za jantarom.
Pinčer, ljubimac moje sestre Ančice, veliki je prijatelj Đure i Pere.
Kad je Ancica mačiće pronašla na smetlištu i Jacky je preuzeo dio brige o njima, prao ih je, čuvao, stražario iznad njihova krevetića dok su spavali.
Jacky s malim Perom
Ponekad svrate k meni, Ančica i Jacky, iz večernje šetnje.
Dok nas dvije pripovjedamo i pijemo čaj, Jacky se druži s macanima kojima je bio nježna dadilja dok su bili mali.
Macani i Jacky još uvijek su veliki prijatelji i svaki se puta vesele susretu i zajedničkoj igri.
Jackyev kaputić ...
Jacky i Pero u Ančicinu krilu
Jacky pozira
Đuro pozira
Gotovo je nevjerojatno da su Đuro i Pero u svibnju bili ovolicki:
Misli li vjeverica na grani, dok krcka bademe, o vlastitoj smrtnosti?
photo by flickr
Smatra se kako životinje nemaju spoznaju o smrtnosti, to je ljudska privilegija. Čovjek zna da neće živjeti vječno, premda mu se ideja o vlastitoj smrti čini apstraktnom.
Uvijek će biti sunce, uvijek će biti nebo ... uvijek će biti mama ... uvijek ću biti ja! tekst je jedne lijepe dječje pjesme.
I zaista, dok smo djeca, u to zaista i vjerujemo.
I divimo se i čudimo nebu i oblacima, suncu i kiši ... i sebi samima.
A onda se prvi puta susretnemo sa smrću.
Jednoga jutra, kad ustanemo iz svojeg dječjeg krevetića, zlatna ribica pliva na leđima u svojem akvarijumu ... Rasplačemo se, a naši nam roditelji, nevoljko, snebivajući se, počnu govoriti o smrti.
Ili se, možda, ustanu prije nas, zlatnu ribicu bace u wc školjku, a nama ispričaju priču kako se vratila u jezero ili more.
Smrt i umiranje gotovo da su nepristojna, neprilična tema.
Groblja se smještaju daleko izvan grada, nitko ne voli sa svoga prozora gledati u humke i nadgrobne spomenike ... Pogrebne ceremonije slave smrt, umjesto da slave život umrloga. Sjeti se da prah si ... i da ćeš se u prah vratiti, opominju nas.
A trebali bi nam reći da smo od zvjezdanog praha stvoreni i da ćemo se vratiti u zvijezde, a ne u blato.
Čovjek se rađa stisnutih šaka, umire opuštenih, kažu nam.
A ne vele da se čovjek rađa otvorena srca, s potencijalom da voli, a često umire zatvorena, ravnodušna ili mržnjom zatrovana srca.
Naša kultura, kultura je nijekanja smrti.
A smrt se predstavlja kao nijekanje života, a ne kao njegov dio.
Pitam se, ne bismo li rasipali manje, svojih života i svoga vremena, da nije tako?
Pitam se, da li bismo tada na grobove svojih dragih odlazili sa više smirenosti, a manje ogorčenja zbog rastanka ...
Pitam se, ne bismo li tada, kad ugledamo vjevericu na grani, kako krcka bademe, pomislili da treba uživati u slatko gorkoj jezgri svoga života ...
Pitam se, da li bismo tada shvatili kako ni jedan životni trenutak ne smijemo odbaciti ... s ljuskom prolaznosti ...
Dotaknuta tim riječima, u ovim danima kad je jedna godina na odlasku, i ja počeh razmišljati o smrti.
Ovih su me dana opet pohodile neke moje tjeskobe, strahovi, brige i sumnje, pomisao o smrti stoga je pala na plodno tlo.
I nasmješih se, shvativši: ja sam prolazna, no život je vječan.
I učvrstih se u svojem vjerovanju da ništa ne nestaje bez traga, ako ne živimo samo u sebi i samo za sebe.
Ljubav je ta pogonska sila koja stvara život.
Tko je ljubio, živjet će zauvijek ...
U osmjehu i plaču novorođenog djeteta, u svakom živom, smrtnom stvorenju ...
... u vlatima trave, cvrčanju cvrčka i skvičanju vjeverice ...
... u ružinu pupoljku i
... You are welcome ...
slobodno uđite, prošvrljajte ...
no, sumnjam da ćete me zateći kod kuće, jurim na sve strane ...
Za one koji su se zabrinuli ...
... sasvim sam OK ... kao što je iz priloženog nadam se vidljivo ...
Hairspray 2007 - Welcome To The 60's
... promašila sam koje desetljeće ... hihi ...
al' što mari ... yeee ... go go go ...
uvijek je vrijeme za new start ...
Dodatak:
Dan otvorenih vrata ... a ovom se gostu zaista nisam nadala.
Malo prije ušetala mi je u predsoblje. Otvorila sam ih da mi se kuća prozrači, mora da ju je privuklo svjetlo i toplina.
Krastača, budna ... u decembru!
Sigurno ju je iz hibernacije probudilo ovo 'mekano' vrijeme.
A baš je prava ljepotica!
Samo priroda zna tako savršeno složiti boje.
Mala je krastača bila sva usporena.
Pogledala sam je, fotografirala ... i pustila u vrt nek se sama snalazi.
Natrag na spavanje, malena, najavljuju zahlađenje ...
o, kad bi barem noćas snježilo ...
... bijeli bi me pokrov
pokrio
hladnoća bi mi
otupila
osjetila
zurila bih u nebo
s kojeg
pahulje padaju, padaju ...
... izgubila bih se,
nestala
u
bijeloj tišini ...
kad bi noćas
snježilo ...
Dodatak:
Veronika sluti snijeg
Snježi ...
Rojevi pahulja!
Iz neba sutonski i zimski plavog, počelo je snježiti ...
Bijeli Božić!
O, kako su svi priželjkivali bijeli Božić.
Već nekoliko godina rani bi snijeg pao u novembru. Do Božića bi se otopio, otkrivajući opet tugu golih grana, prljave ulice, nataloženi umor ... ostatke još jedne godine koja se bližila kraju.
Veronika je slutila snijeg.
I nije marila što su svi govorili kako za snijeg i ove godine nema izgleda.
Globalno zatopljenje ... snijeg će postati rijetkost. Čak i tu gdje nekad je kontinentalna klima donosila, u doba Veronikina djetinjstva, snježne smetove i guste mećave i blistava bijela jutra već od početka decembra, i tu je snijeg već postao rijetkost.
Snjegovi Veronikina djetinjstva otopili su se.
Blistali su samo još u Veronikinim sjećanjima.
Nekada, nekih davnih zima, snijeg bi pao prvih decembarskih dana i zadržao se do pred kraj veljače. Noću bi iskrio pod uličnim svjetiljkama, pod zvijezdama i sjajem plavog Mjeseca.
Predjutro, mraz bi okovao prozore ledenim ružama, inje bi grane breza prekrilo bijelom čipkom, debela bijela prostirka upila bi sve zvuke ...
U decembarska jutra Veronika bi ustajala rano, ne želeći propustiti ni jedan trenutak te zimske čarolije. Prekrila bi plavu kosu i ramena plavim šalom i izlazila u vrt gdje bi je već čekali vrapci. I nije još ni ostavila prve tragove stopa u netaknutoj bjelini, a vrapci bi već prhnuli iz grmova, s krovova i telefonskih žica, stresajući rojeve pahulja. Pali bi, uz veseli žagor, poput smeđih krilatih oblutaka, na vrtnu ogradu ili Veroniki pod noge, zobajući mrvice i žitna zrna.
Veronika bi žito posijala na sv. Barbaru i stavila ga u prozor.
Ubrzo, zelene bi vlati pojurile uvis, prevarene toplinom sobe. Veronika bi sjedila, lica gotovo priljubljena uz prozorsko staklo, i gledala u bijeli svijet. Jato vrana preletjelo bi nisko, grakćući. Dolijetale bi, jutrom, s druge obale Drave i letjele prema gradu, u potrazi za hranom. Veronika je voljela te velike crne ptice mudroga pogleda. Ponekad bi se poneka spustila i u njezin vrt. Dostojanstvo bi kljucala zrnje, poput mudrog crnog čarobnjaka, okružena rascvrkutalim vrapčjim mališanima.
Ulicom bi projurila konjska zaprega a sanke bi letjele, podižući snježni oblak. Čuli bi se praporci i pucanj biča kojim bi kočijaš rastjerivao vragolane koji bi se pokušali svojim malim sankama zakačiti za njegove velike.
Kratki bi se bijeli decembarski dani Veronikina djetinjstva odužili, adventski su tjedni bili puni iščekivanja i mirisa kolača koje bi mati pekla za blagdane. Bijeli bi slatki prah mljevena šećera lebdio kuhinjskom polutamom, mirisali bi cimet i narančina kora ... a Veronika bi u sebi pjevušila božićne pjesme.
Navečer bi u svim prozorima zasvjetlila svjetla, pokazujući put prolaznicima, poput betlehemske zvijezde. Pred Veronikinim bi očima lebdjeli prizori okićenih grana božićnog drvca, šarenih vrpci, rumenih jabuka i pozlaćenih oraha.
I zato je Veronika opet, i ovoga decembra, toliko priželjkivala snijeg i bijeli Božić.
No, rana bi se hladna jutra pretvarala u vlažne i sive dane, vlaga bi se uvlačila u odjeću i kosu i taložila na Veronikinu srcu. Kad bi pao suton, niz prozorska bi se stakla slivale kapljice kondenzirane vlage, nalik na suze. U kuhinji bi vladala samo tama, nije bilo slatkih mirisa, Veronika nije pekla božićne kolače.
Odlučila je da ovoga Božića ne kiti božićno drvce.
Nije mogla zamisliti sebe kako na Badnjak sjedi sama pod okićenim granama i pali božićne svijećice i gleda svoj izobličeni odraz u srebrnim i plavim kuglicama.
Darove je ipak i ove godine kupila već početkom decembra.
I sada, na Badnjak, omatala ih je u šareni sjajni papir, vezivala vrpce i ispisivala imena onih kojima će ih darovati. Veronikini su dragi već znali da će ih na Božić, pod božićnim drvcem čekati darovi. Brižljivo i s ljubavlju odabrani.
Na svakome paketiću ceduljica u obliku srca i ispisano ime.
Veronika je izrezivala srca i ispisivala ime po ime, a pred očima su joj iskrsavala draga lica ...
Badnji je suton postajao sve plavlji, a iz Veronikina su sjećanja izronila lica onih kojih više nije bilo. Sutra će, u božićno jutro, Veronika položiti vjenčić od češera i borovih grančica na hladnu ploču na kojoj njihova imena pišu.
I stajat će tu dugo, slušajući vrapce skrivene pod snježnim granama čempresa.
I zamislit će svoje ime, ispisano na toj ploči, tik ispod imena njezinih dragih.
Veronika je ispisala i posljednju srcoliku ceduljicu, slušajući zvuke Tihe noći. Otvorila je vrata i pustila noćnu svježinu u zagrijanu i osvjetljenu kuću. Izišla je u vrt da rashladi zažarene obraze.
Visoko gore, na nebeskom svodu, prvoj su se zvijezdi pridružile zvjezdane sestrice. Samo je plavi Mjesec treptao usamljeno i tužno pa se potom skrio za oblak.
Veronika je otključala vrata na vrtnoj ogradi.
Ove noći, govorila je njezina baka, nijedna vrata ne smiju ostati zaključana. Na blagdanski stol treba staviti još jedan tanjur, za putnika namjernika ...
Nitko ne smije ostati pred vratima noćas i nitko ne smije biti usamljen, žalostan i prazna srca, na Badnju noć.
Veronika je stajala na pragu gledajući u tamno nebo. Sklopila je oči, hladni joj je noćni zrak hladio obraze i sušio suze. Udahnula je duboko, il' možda uzdahnula.
Mirisalo je na snijeg!
I dok se Veronika smiješila, na obraz joj se spustila prva pahulja.
Sklopljenih očiju, stupila je tri koraka naprijed, kao da ide nekomu ususret ... i našla se u Njegovu zagrljaju.
Dok su im prve pahulje padale po kosi, a zvijezde iskrile u sklopljenim očima, usne su im se spojile u poljupcu.
P.S.
... lijepa prijateljska riječ, Sjedokosi , srce dodirnu, nježno i meko ...
i priča je tu ...
CLOSED,
with Ice Crystal Formation
... dok ne otopi se ...
taj snijeg koji
nije pao ...
Lee Greenwood - I Still Believe (1988) (hvala za upload, lazy)
... i kad tamni se oblaci
nad nas nadviju,
Jedini,
i kad padnu crne kiše
i kad nam se učini
da nade nema više
i kad nam se
krov nad glavom ruši
i kad bol se skupi u duši
i kad nas daljine
razdvoje,
Jedini,
i kad se sve nevolje
u jednu spoje ...
I Still Believe ...
photo by rusalka
Dodatak:
George Strait - 1997 CMA Awards - Carryin' Your Love With Me
... kovčeg Ti ne treba,
Jedini,
sve te čeka ...
... a kad ja jednom
budem kovčeg spremala
za ono
posljednje putovanje,
jedino što ću
poželjeti
ponijeti,
Tvoja ljubav bit će ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta