Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
obična crna kava
obična jutarnja cigareta
obična prijepodnevna žurba
obična prometna gužva
obična bistra juha
obična kriška kruha
obična tv monotonija
obična crna kronika
obična besparica
obična nedoumica
obična žgaravica
obična nesanica
obična umorna lica
obična uljudna distanca
obično dobro jutro
dobar dan
i
doviđenja
obična svakodnevna svakodnevica ...
... i mali ružičasti oblak, ne baš blizu ... no ipak na vidiku ...
photo by flickr
Just a day,
Just an ordinary day.
Just tryin to get by.
Just a boy,
Just an ordinary boy.
But he was looking to the sky.
But He is looking to the sky
in my eye!
Dodatak: Jedna sasvim obična priča, plavooka ...
Oči sasvim obične. Plave. Ponekad blijedo plave, kao isprane, ponekad zelenoplave poput rječne vode, ponekad sivkaste poput naoblake. Oči sasvim obične. No, ponekad, samo ponekad, pogled im postane plav poput plavog zimskog sutona. I tada, samo tada, u tom plavom pogledu ogleda se zvijezda, jutarnja ... i večernja.
Te večeri nije bilo zvijezda, ni na nebu, ni u njezinu pogledu. Večer je bila obična. Blagdani su, i blagdanske gužve, hvalabogu, na izmaku. Na tacni s kolačima ostao samo zaboravljeni stidak.
Vraća se obična svakodnevica.
Vrući se čaj hladio u plavoj šalici, svjetiljka nad njezinim uzglavljem svjetlila je, prigušeni zvuk uvijek uključenog televizora vrtio se poput perpetuum mobila, zujao kao dosadna muha na periferiji njezine svijesti ...
Toranj knjiga, kraj njezina kreveta, svakoga je dana postajao sve višlji.
Bila je to lektira za pred san, no ona je sve češće patila od nesanice.
Opet ljubav, Doris Lessing, na vrhu.
Jevtušenko, Jagodni predjeli.
Carson McCullers, Reflectins in the Golden Eye. Poljubac žene pauka, Puig, Manuel. Budenbrokovi, Thomas Mann i Dickensova Božićna priča ... ostatak svakogodišnje blagdanske lektire.
Fallada, Svatko umire sam, izabrano s hrpe po 10 kuna, žalosni ostatak nečije rasprodane biblioteke, novokupljeno no davno pročitano, još u srednjoj školi. Water Gardening, The Royal Horticultural Society, internetska kupovina, prošloga ljeta ... preplaćeno.
Pakao, Alighieri ... ceduljica, s popisom za kupovinu, bakinim rukopisom ispisana, požutjela ...umetnuta na odlomku o Paolu i Francesci ... Tihi Don, Šlohov, ah kako strastno teče ta tiha rijeka široka.
Gogolj, Vij, Strašne priče, baš pogodne za noći s insomniom.
Antologija francuske fantastike. Soneti , bard s Avona ...
još koješta i ... Flowers in the Attick, Andrews ... broširano, izlomljenih korica, na dnu.
...
Sve već pročitano, više puta iščitavano ....osim Opet ljubav.
Znala je, mjereći visinu tornja kraj svojeg kreveta, i prebirući po toj nespojivoj mješavini, da je u lošoj fazi, na rubu depresije. Nepročitanu bi knjigu otvorila, zavirila između korica ... i zatvorila je. Vratila bi se odlomcima već pročitanog. Listala je stranice, tražila rečenice koje je već znala gotovo napamet, a prsti bi je zaboljeli od listanja, kao da prebire po krhotinama oštrih rubova.
Tada je posegnula za daljinskim upravljačem. Obla dugmad ne ozljeđuje prste, tv program ne ozljeđuje misao, čak je i ne dodiruje. Tipkala je po dugmadi, gledajući sve istodobno ... i ne gledajući ništa. Ples sa zvijezdama, reklama za Ovo i Ono, netko šeta po Red carpetu ...
Nije ni primjetila kad se crveni tepih prometnuo u sivi šuštavi ekran, bez slike, a noć u rano jutro.
Naljutivši se sama na sebe, zbog tog besmislenog zurenja u prazno, ustala je, srušivši pri tom kulu od knjiga složenu kraj kreveta. Srušile su se u slow-motionu, začudo bez zvuka ... rasuvši se po tepihu. Nije ih skupljala, samo ih je obišla. Navukla je hlače, zimsku jaknu, obula cipele, niske cipele, iako je vani bilo snijega. These boots are made for walking, and that's just what they'll do, one of these days these boots are gonna walk all over you... stajale su u ormaru. Ona je uvijek, i po snijegu, hodala u niskim cipelama.
Snijeg se plavio, jutro još nije bilo svanulo, puste ulice tek su slutile svitanje. Brzim korakom prošla je duž vrtne ograde, dodirnuvši brezove grane posute injem i produžila, kose posute sitnim hladnim zvjezdicama.
Na nebu je zasjala Danica, gurajući s nebeskog svoda blijedu, gotovo punu Lunu.
Sjetila se bake: Kad je mjesec tanak, treba zazvečati sitnišem u džepu, tada se novci množe ... A što se događa kad ti je džep prazan, pod punim mjesecom? zapitala se.
Ne susrevši nikoga, dok je svanjivalo, toga još uvijek neradnog dana, sišla je na dravsku obalu. I stajala je tu dugo, zureći u vodu koja je tekla sporo, usporena zimskom studeni. Tamo negdje daleko, gdje pogled ne dopire, Drava se ulijeva u Dunav. Dunave, Dunave, kraj tebe mi srce moje ostade...
Sklopila je oči, a iza spuštenih kapaka zatitrao je, samo na trenutak, jedan ljetni dan na dunavskoj obali. Na trepavicama je osjetila prvu zraku izlazećeg sunca. A kad je otvorila oči, jedan ružičasti oblak obojio je u plavo njezin pogled.
***
Kasnije, dok je dahom topila ledene ruže na svojem prozoru, pomislila je: Moram nastaviti pisati priču o Rose ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
