Marketing
rose, ljudske strasti (139. nastavak)
prethodni nastavak
Probudio se, ne sjećajući se ničega, ne shvaćajući gdje je.
Ležao je, posve nag, na svilenim plahtama, u velikom krevetu pod baldahinom. U sobi je bio polumrak, tek je oskudno svjetlo dopiralo kroz malo razmaknute teške baršunaste draperije.
Uspravio se, osjećajući bolno zatezanje u mišićima. Nadlaktice i prsa bili su mu puni modrica. Spustio je stopala na skupocjeni rukom tkani arapski tepih, koji se pružao preko uglačanog parketa s intarzijama složenim u komplicirani uzorak. Okruživala ga je raskoš, nametljiva, gotovo besramna. Srebrni svjećnjaci, rad nekog vještog majstora, namještaj od tikovine i trešnjeva drveta, slike u zlatnim okvirima, mramorne statue. Na velikom ovalnom stolu zdjela s egzotičnim voćem. Vaze prepune orhideja. Dvije kristalne čaše, na stoliću kraj kreveta, u jednoj još crvenog vina, tek za gutljaj.
Gdje sam? pomislio je.
Nije mu bilo prvi puta da se budi ne znajući gdje je. Od kada je upao u opijumsku ovisnost, često bi se budio na čudnim mjestima, ne znajući kako je tamo dospio. No, ni jedno od tih mjesta nije ličilo na ovo.
Pozornost su mu privukle mramorne statue. U sobi ih je bilo nekoliko. Sve su to bili muški likovi. Lijepa naga tijela efeba i mladih muškaraca, zrače erotikom. Eros i Pan, Apolon i mladi Bahus, Kupid jaše na leđima Kentaura, David se hrve s Golijatom ... Prekrasna tijela, no na licima svih tih statua ocrtavala se pohota, razuzdanost, podmuklost, bijes, zloba …
Zapanjen, zapitao se: Tko im je autor?
I sam je bio umjetnik, pa je znao prepoznati viruoznost s kojom su bile isklesane, u očito savršeno odabranim komadima ružičastog i bijelog mramora. Statue nisu bile antičke, u njima, unatoč ljepoti, nije bilo antičke harmonije. Iako su se po vrijednosti mogle mjeriti s najboljim antičkim ostvarenjima, ipak su to bila djela nekog modernog skulptora. No, iako je slikar dobro poznavao suvremenu umjetničku scenu, nije ih mogao pripisati ni jednom njemu poznatom umjetniku.
Zaintrigiran, prošetao je sobom. Na jednom stolu, u dnu sobe, ležala je pregršt papira i hrpa izlomljenih štapića ugljena za crtanje.
S čuđenjem, divljenjem i gađenjem, slikar je shvatio, prepoznao:
Svi ti krokii, vjerojatno skice za neku buduću skulpturu, prikazuju ...
Nj e g a samoga!
Prepoznao je crte vlastitog lica, iskrivljene strašću … obrise vlastitoga tijela, prizore vlastite golotinje …
Osjetio je kako mu se od slabosti zamaglilo u glavi.
Vjerojatno opet nisam danima ništa pojeo ...
Kao da je netko, sklupčan negdje u dubini njegove svijesti, čuo tu njegovu pomisao. Vrata su se otvorila, sluga u raskošnoj svilenoj livreji ušao je u sobu i spustio pladanj na stolić kraj kreveta, ne obazirući se na slikara, ne primjećujući njegovu golotinju. Potom je prišao prozoru i razgrnuo zavjese. Mlaz blještave dnevne svjetlosti preplavio je sobu.
Slikar se još nije ni snašao, a vrata su se za slugom nečujno zatvorila.
Prišavši pladnju pretovarenom rafiniranim poslasticama, pomislio je kako će ga glad navesti da pladanj isprazni u trenu. No mirisi koji su se širili iz srebrnih zdjela kad je podigao teške poklopce, izazvali su mučninu u njegovu praznom želudcu. Poželio je samo malo obične kave i okrajak suhog peciva.
Klin se klinom izbija, rekao je netko, stojeći mu za leđima.
Lecnuo se i naglo okrenuo.
Plav podrugljiv pogled, ciničan osmijeh na punim usnama pod tankim svjetlim brkom. Oniži, pomalo dežmekast muškarac u dugom svilenom kućnom ogrtaču u ruci je držao bokastu čašu u kojoj je blistala zlaćana tekućina. Prinio je čašu usnama, otpio gutljaj, pa je potom pružio slikaru.
Dok mu je konjak klizio niz grlo, slikar se sjetio svega - opijumske špelunke, doze opijuma kojom ga je taj neznanac počastio. A zatim, mesnatih ruku na svojem tijelu, ruku koje dodiruju i istražuju. Sjetio se tih ruku, usana i zubi ...
Dok su mu te slike prolijetale pred očima, postao je svjestan neznačeva pogleda koji je opet postajao sve užareniji dok je lutao njegovim nagim tijelom. Iako nije bio stidljiv, slikar je osjetio nelagodu. Posegnuo je za svilenom plahtom, svukao je s kreveta i ovio oko bokova.
He he he sad si odjednom sramežljiv, dragi moj ... … iscerio se neznanac. Rukom mu je posegnuo do međunožja a na uho prošaptao niz vulgarnosti. Riječi su bile prostačke, no glas koji ih je izgovarao bio je dubok, baršunast i kultiviran.
Slikara je razbjesnio upravo taj kontrast. U bijesu je podigao ruku, namjeravao je spustiti težak udarac na ta meka mesnata usta, izbrisati taj cinični osmjeh, razbiti te usne čiji su mu dodiri još žarili kožu.
No, strelovito brzo i s začuđujućom snagom, neznačeva je ruka zagrabila njegovu i savila je do bola. Začudio se čeličnoj snazi te ruke, naizgled tako mekoputne, manikiranih noktiju i prstiju ukrašenih prstenjem.
U tome je trenutku shvatio - upravo je ta ruka isklesale sve one statue!
Dok ga je privlačio u zagrljaj, neznanac se smijao grohotom, a zatim je ta svoja nasmijana usta pritisnuo uz njegova, isisavajući mu zrak iz pluća u dugom poljupcu. Slikar se isprva opirao, no bezuspješno. Bio je nešto višlji od skulptora, no krhke građe, iscrpljen neurednim životom. Iako oniži i naizgled dežmekast, skulptor je ispod tankog sloja sala imao mišiće očeličene svakodnevnim klesanjem.
Dok su mu sklulptorove ruke klizile tijelom, slikar se odjednom osjetio poput Galatee koju Pigmalion oblikuje svojim dlijetom. I prepustio mu se ...
...
I tako je počela njihova veza, puna strasti.
Slikar nije znao je li ta strast koju obojica osjećaju ljubav ili mržnja.
Sve ih je razdvajalo, podrijetlo, temperament, svjetonazor, životna iskustva ... a opet, nešto ih je neodoljivo privlačilo i spajalo.
Ubrzo su obojica shvatili da su jedan drugome postali životna sudbina.
Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
(nastavak slijedi)
Eros
Post je objavljen 28.12.2007. u 23:59 sati.