Marketing
o, kad bi barem noćas snježilo ...
o, kad bi barem noćas snježilo ...
... bijeli bi me pokrov
pokrio
hladnoća bi mi
otupila
osjetila
zurila bih u nebo
s kojeg
pahulje padaju, padaju ...
... izgubila bih se,
nestala
u
bijeloj tišini ...
kad bi noćas
snježilo ...
Dodatak:
Veronika sluti snijeg
Snježi ...
Rojevi pahulja!
Iz neba sutonski i zimski plavog, počelo je snježiti ...
Bijeli Božić!
O, kako su svi priželjkivali bijeli Božić.
Već nekoliko godina rani bi snijeg pao u novembru. Do Božića bi se otopio, otkrivajući opet tugu golih grana, prljave ulice, nataloženi umor ... ostatke još jedne godine koja se bližila kraju.
Veronika je slutila snijeg.
I nije marila što su svi govorili kako za snijeg i ove godine nema izgleda.
Globalno zatopljenje ... snijeg će postati rijetkost. Čak i tu gdje nekad je kontinentalna klima donosila, u doba Veronikina djetinjstva, snježne smetove i guste mećave i blistava bijela jutra već od početka decembra, i tu je snijeg već postao rijetkost.
Snjegovi Veronikina djetinjstva otopili su se.
Blistali su samo još u Veronikinim sjećanjima.
Nekada, nekih davnih zima, snijeg bi pao prvih decembarskih dana i zadržao se do pred kraj veljače. Noću bi iskrio pod uličnim svjetiljkama, pod zvijezdama i sjajem plavog Mjeseca.
Predjutro, mraz bi okovao prozore ledenim ružama, inje bi grane breza prekrilo bijelom čipkom, debela bijela prostirka upila bi sve zvuke ...
U decembarska jutra Veronika bi ustajala rano, ne želeći propustiti ni jedan trenutak te zimske čarolije. Prekrila bi plavu kosu i ramena plavim šalom i izlazila u vrt gdje bi je već čekali vrapci. I nije još ni ostavila prve tragove stopa u netaknutoj bjelini, a vrapci bi već prhnuli iz grmova, s krovova i telefonskih žica, stresajući rojeve pahulja. Pali bi, uz veseli žagor, poput smeđih krilatih oblutaka, na vrtnu ogradu ili Veroniki pod noge, zobajući mrvice i žitna zrna.
Veronika bi žito posijala na sv. Barbaru i stavila ga u prozor.
Ubrzo, zelene bi vlati pojurile uvis, prevarene toplinom sobe. Veronika bi sjedila, lica gotovo priljubljena uz prozorsko staklo, i gledala u bijeli svijet. Jato vrana preletjelo bi nisko, grakćući. Dolijetale bi, jutrom, s druge obale Drave i letjele prema gradu, u potrazi za hranom. Veronika je voljela te velike crne ptice mudroga pogleda. Ponekad bi se poneka spustila i u njezin vrt. Dostojanstvo bi kljucala zrnje, poput mudrog crnog čarobnjaka, okružena rascvrkutalim vrapčjim mališanima.
Ulicom bi projurila konjska zaprega a sanke bi letjele, podižući snježni oblak. Čuli bi se praporci i pucanj biča kojim bi kočijaš rastjerivao vragolane koji bi se pokušali svojim malim sankama zakačiti za njegove velike.
Kratki bi se bijeli decembarski dani Veronikina djetinjstva odužili, adventski su tjedni bili puni iščekivanja i mirisa kolača koje bi mati pekla za blagdane. Bijeli bi slatki prah mljevena šećera lebdio kuhinjskom polutamom, mirisali bi cimet i narančina kora ... a Veronika bi u sebi pjevušila božićne pjesme.
Navečer bi u svim prozorima zasvjetlila svjetla, pokazujući put prolaznicima, poput betlehemske zvijezde. Pred Veronikinim bi očima lebdjeli prizori okićenih grana božićnog drvca, šarenih vrpci, rumenih jabuka i pozlaćenih oraha.
I zato je Veronika opet, i ovoga decembra, toliko priželjkivala snijeg i bijeli Božić.
No, rana bi se hladna jutra pretvarala u vlažne i sive dane, vlaga bi se uvlačila u odjeću i kosu i taložila na Veronikinu srcu. Kad bi pao suton, niz prozorska bi se stakla slivale kapljice kondenzirane vlage, nalik na suze. U kuhinji bi vladala samo tama, nije bilo slatkih mirisa, Veronika nije pekla božićne kolače.
Odlučila je da ovoga Božića ne kiti božićno drvce.
Nije mogla zamisliti sebe kako na Badnjak sjedi sama pod okićenim granama i pali božićne svijećice i gleda svoj izobličeni odraz u srebrnim i plavim kuglicama.
Darove je ipak i ove godine kupila već početkom decembra.
I sada, na Badnjak, omatala ih je u šareni sjajni papir, vezivala vrpce i ispisivala imena onih kojima će ih darovati. Veronikini su dragi već znali da će ih na Božić, pod božićnim drvcem čekati darovi. Brižljivo i s ljubavlju odabrani.
Na svakome paketiću ceduljica u obliku srca i ispisano ime.
Veronika je izrezivala srca i ispisivala ime po ime, a pred očima su joj iskrsavala draga lica ...
Badnji je suton postajao sve plavlji, a iz Veronikina su sjećanja izronila lica onih kojih više nije bilo. Sutra će, u božićno jutro, Veronika položiti vjenčić od češera i borovih grančica na hladnu ploču na kojoj njihova imena pišu.
I stajat će tu dugo, slušajući vrapce skrivene pod snježnim granama čempresa.
I zamislit će svoje ime, ispisano na toj ploči, tik ispod imena njezinih dragih.
Veronika je ispisala i posljednju srcoliku ceduljicu, slušajući zvuke Tihe noći. Otvorila je vrata i pustila noćnu svježinu u zagrijanu i osvjetljenu kuću. Izišla je u vrt da rashladi zažarene obraze.
Visoko gore, na nebeskom svodu, prvoj su se zvijezdi pridružile zvjezdane sestrice. Samo je plavi Mjesec treptao usamljeno i tužno pa se potom skrio za oblak.
Veronika je otključala vrata na vrtnoj ogradi.
Ove noći, govorila je njezina baka, nijedna vrata ne smiju ostati zaključana. Na blagdanski stol treba staviti još jedan tanjur, za putnika namjernika ...
Nitko ne smije ostati pred vratima noćas i nitko ne smije biti usamljen, žalostan i prazna srca, na Badnju noć.
Veronika je stajala na pragu gledajući u tamno nebo. Sklopila je oči, hladni joj je noćni zrak hladio obraze i sušio suze. Udahnula je duboko, il' možda uzdahnula.
Mirisalo je na snijeg!
I dok se Veronika smiješila, na obraz joj se spustila prva pahulja.
Sklopljenih očiju, stupila je tri koraka naprijed, kao da ide nekomu ususret ... i našla se u Njegovu zagrljaju.
Dok su im prve pahulje padale po kosi, a zvijezde iskrile u sklopljenim očima, usne su im se spojile u poljupcu.
P.S.
... lijepa prijateljska riječ,
Sjedokosi , srce dodirnu, nježno i meko ...
i priča je tu ...
CLOSED,
with Ice Crystal Formation
... dok ne otopi se ...
taj snijeg koji
nije pao ...
Post je objavljen 07.12.2007. u 23:59 sati.