Marketing
memento mori, memento vitae ...
Misli li vjeverica na grani, dok krcka bademe, o vlastitoj smrtnosti?
photo by flickr
Smatra se kako životinje nemaju spoznaju o smrtnosti, to je ljudska privilegija. Čovjek zna da neće živjeti vječno, premda mu se ideja o vlastitoj smrti čini apstraktnom.
Uvijek će biti sunce, uvijek će biti nebo ... uvijek će biti mama ... uvijek ću biti ja! tekst je jedne lijepe dječje pjesme.
I zaista, dok smo djeca, u to zaista i vjerujemo.
I divimo se i čudimo nebu i oblacima, suncu i kiši ... i sebi samima.
A onda se prvi puta susretnemo sa smrću.
Jednoga jutra, kad ustanemo iz svojeg dječjeg krevetića, zlatna ribica pliva na leđima u svojem akvarijumu ... Rasplačemo se, a naši nam roditelji, nevoljko, snebivajući se, počnu govoriti o smrti.
Ili se, možda, ustanu prije nas, zlatnu ribicu bace u wc školjku, a nama ispričaju priču kako se vratila u jezero ili more.
Smrt i umiranje gotovo da su nepristojna, neprilična tema.
Groblja se smještaju daleko izvan grada, nitko ne voli sa svoga prozora gledati u humke i nadgrobne spomenike ... Pogrebne ceremonije slave smrt, umjesto da slave život umrloga.
Sjeti se da prah si ... i da ćeš se u prah vratiti, opominju nas.
A trebali bi nam reći da smo od zvjezdanog praha stvoreni i da ćemo se vratiti u zvijezde, a ne u blato.
Čovjek se rađa stisnutih šaka, umire opuštenih, kažu nam.
A ne vele da se čovjek rađa otvorena srca, s potencijalom da voli, a često umire zatvorena, ravnodušna ili mržnjom zatrovana srca.
Naša kultura, kultura je nijekanja smrti.
A smrt se predstavlja kao nijekanje života, a ne kao njegov dio.
Pitam se, ne bismo li rasipali manje, svojih života i svoga vremena, da nije tako?
Pitam se, da li bismo tada na grobove svojih dragih odlazili sa više smirenosti, a manje ogorčenja zbog rastanka ...
Pitam se, ne bismo li tada, kad ugledamo vjevericu na grani, kako krcka bademe, pomislili da treba uživati u slatko gorkoj jezgri svoga života ...
Pitam se, da li bismo tada shvatili kako ni jedan životni trenutak ne smijemo odbaciti ... s ljuskom prolaznosti ...
Danas, i ovih dana, svraćajući na drage poznate i neke nove blogove, na više njih nađoh riječi o smrti i umiranju ...
Drano , Panova frula , Brel_girl , Nihonkichigai ...
Dotaknuta tim riječima, u ovim danima kad je jedna godina na odlasku, i ja počeh razmišljati o smrti.
Ovih su me dana opet pohodile neke moje tjeskobe, strahovi, brige i sumnje, pomisao o smrti stoga je pala na plodno tlo.
A onda otvorih blog Boruta i Vesne.
I tu nađoh dobru vijest.
Vijest o rođenju.
I nasmješih se, shvativši: ja sam prolazna, no život je vječan.
I učvrstih se u svojem vjerovanju da ništa ne nestaje bez traga, ako ne živimo samo u sebi i samo za sebe.
Ljubav je ta pogonska sila koja stvara život.
Tko je ljubio, živjet će zauvijek ...
U osmjehu i plaču novorođenog djeteta, u svakom živom, smrtnom stvorenju ...
... u vlatima trave, cvrčanju cvrčka i skvičanju vjeverice ...
... u ružinu pupoljku i
polenu koji leti zrakom u proljeće ...
memento mori, memento vitae ...
Post je objavljen 13.12.2007. u 00:01 sati.