rujabox

utorak, 29.01.2019.

Zakašnjeli oproštaj od Kvizboxa

Kvizbox nam je umro. Odavno. Bez oproštaja. Tek sve učestalijim kašljucanjem najajvljujući kraj. Kad je posljednji put kihnuo, nadala sam se da će se brzo oporaviti. Ali nije. S njim je umrla i ova naša priča inspirirana našim druženjem na chatu, ozbiljnim kvizašima, manje ozbiljnim i zafrkantima - neki bi rekli trolovima. Kažem naša priča jer svi ste je pomalo stvarali, neki više, a neki manje, birajući svoje uloge u njoj i smišljajući zaplete. Ja sam je tek zapisivala i objavljivala na ovom blogu koji zbog nje i nastao.

Rasuli smo se internetskim prostranstvima i posvuda po svijetu. Neki smo ostali u kontaktu, postali prijatelji, no većini se zameo trag.

A bio je taj naš Kvizbox dobar kviz. I više od kviza. Osim provjere znanja, moglo se na njemu mnogo toga naučiti jer uza svako pitanje moglo se kliknuti na objašnjenje točnog odgovora i saznati nešto više. Na nešto takvo nisam naišla na drugim kvizovima. Bio je izazov, kako za igranje, osobito u duelima, tako i za sastavljanje pitanja jer nije bilo dovoljno samo postaviti pitanje te ponuditi točan odgovor i tri netočna. Trebalo je napisati i objašnjenje točnog odgovora.

Bio je i mjesto druženja. Na chatu je bilo svačega. I lijepoga, i ružnoga. I pristojnih, i nepristojnih. Duhovitih i manje duhovitih. Provokatora kao i svugdje, svega. Bilo je šale i smijeha, zanimljivih razgovora o knjigama, filmovima i svemu drugom. Bilo je i udvaranja. I zaljubljivanja. Bilo je i svađanja. Bilo je živahno.

Možda će biti ponovno. Kvizbox sova se oglasila na Facebooku i najavila da se nešto sprema, neki novi kviz. Zasigurno bolji i uzbudljiviji.

Možda se na njemu začne neka nova priča, možda nastavi ova naša, a možda više nikakve priče ne bude. Kako god bilo, odlučila sam ovaj svoj blog održati na životu i dati mu novi smjer. Tako ću se na njemu baviti onime što čitam i pišem. Trenutno, zapravo već godinama, otkako je Kvizbox umro, pišem roman o neretljanskim gusarima koji je trebao biti hrvatski povijesni erotski ljubić, ali baš i nije. I čitam. Mnogo čitam. I igram neke druge kvizove.

srijeda, 08.10.2014.

Dok zabava traje

Da se sad ovdje upucam, bi li ove razularene žene to primijetile, pitao se lugar, neumorno glancajući blistavu cijev puške. Bi li im taj mali incident pokvario zabavu?

Kraj kamina je bilo strahovito vruće, žeđao je, grlo mu se potpuno ošušilo i greblo ga, od buke ga je boljela glava i sve mu se gadilo. Osobito let lampa Lucky koja je u ritmu muzike klizila i pocupkivala po stolu, razbacivala se nožicama i kotačićima, vrtjela se i zavijala. Gusarice su joj pljeskale i vrištale kad bi se let lampa vinula visoko u zrak i napravila piruetu, usput rigajući plamen i bacajući oko sebe razbobojne iskre.

Malo zadovoljstvo mu je pričinjala činjenica da je jedna let lampa, istina, neobična, potpuno zasjenila Skomya koji je trčkarao oko stola, punio gusaricama čaše i uzalud pokušavao započeti konverzaciju s bilo kojom od njih. S vremena na vrijeme bi se osmjelio, pomilovao pokoje obnaženo rame, no da je bio dosadna muha koja oblijeće oko njih, vjerojatno bi uspio skrenuti na sebe više pozornosti. Naočigled je postajao sve utučeniji i mračnim pogledom vrebao let lampu. Lugar se ponadao da će je zgrabiti i tresnuti njome o zid. To bi bio vrhunac zabave.

Ali Skomy očito nije imao smjelosti uništiti to dosadno čudo tehnike pa je lugar ponovno usmjerio pažnju na svoju staru prijateljicu pušku. Je li vrijeme za oproštajni cjelov? Nježno ju je odložio i izuo jednu čizmu, a zatim ponovno uzeo u ruke, čeznutljivo, kao da uzima ljubavnicu i smjestio je između raširenih nogu, uprijevši je kundakom o pod. Bolje se namjestio u udobnom naslonjaču gospodarice Magde, opružio, čvrsto držeći pušku. Cijev u njegovim ustima je bila ugodno hladna. Treba još samo nožnim palcem povuči okidač i njegova žeđ će biti zauvijek ugašena.

Bi li se se prije trebao oprostiti od zmije? Barem provjeriti što je s njom, je li joj bolje? Vidjeti je posljednji put.

Pogled mu je skrenuo prema vrhu stuba gdje je u oblaku dima sjedila djevojka koju je sreo u šumi. Ipak je uspjela pronaći put do zamka, no sudeći po njezinom namrgođenom licu, ni njoj se zabava ne sviđa.

Pažnju mu je privuklo nekakvo lepršanje između kamenih stupova galerije. Stisnuo je oči, naprežući vid i zinuo od čuda, ne primijetivši da mu je cijev puške kliznula iz usta. Prizor mu je izmamio spontani osmjeh. Bila je to palčica koju je beživotnu donio gospodarici Magdi. Srce mu je veselo zaigralo od radosti, promatrajući kako palčica do bokova zadiže skute svoje poderane haljinice, u ritmu kan kana mlatara njima lijevo i desno te baca nožice u zrak. Spasila ju je! Gospodarica Magda ju je spasila, vratila ju je i život!

Na brzinu je navukao čizmu i pohitao prema stubama, gonjen željom da što prije vidi svoju zmiju, uvjeri se vlastitim očima da se i ona oporavila. Mora se oporaviti.

Put mu je prepriječila djevojka s cigaretom, ispruživši svoju lijepu, dugačku nogu i oslonivši je na ogradu stubišta.

- Jesi li za malo zabave, momak? – zapitala je, žvačući cigaretu i gledajući ga žarkim pogledom, otežalim od razbludnih obećanja. – Prave zabave – naglasila je.

Ne gledajući je, pokušao je puškom odmaknuti njezinu nogu.

Obijesno se nasmijala.

- Voliš grubo, ha?

- Makni se – protisnuo je kroz stisnute zube.

- Oh, već sam se narajcala, sva sam mokra – strastveno je zarežala i primivši se za cijev lugareve puške, podigla na noge. – I ja volim grubo. – Bacila je opušak preko ograde i u sekundi se omotala oko njega, stenjajući i trljajući svoje tijelo o njegovo. – Želim da me uzmeš sad, odmah, ovdje na stubama. Straga. Sviđa ti se dogi poza? Želim da me gnječiš i štipaš, snažno pljeskaš po stražnjici dok prodireš duboko u mene.

- Ne – izustio je lugar, pokušavajući se oslobodi čvrstog stiska njezinih pohotnih ruku i nogu, na trenutak se već ponadao da je uspio, no postigao je samo da mu je ona počela petljati oko šlica, strastveno mu šapčući prostote koje bi svakog prosječnog muškarca morale prestrašiti i natjerati na masturbaciju u sigurnosti svoja četiri zida. Ali on nije prosječan muškarac. – Ne sad, ne ovdje – nespretno se branio.

- Zašto ne?

- Mogu nas vidjeti.

- Pa što? Neka nas vide. To me još više rajca. Tebe ne? Ne budi šmokljan. – Zavukla mu je ruku u rasporak hlača i preneraženo zastala. – Što je ovo? – graknula je i zapiljila se u njega, nastojeći mu uloviti pogled, no on je preko njenog ramena gledao nekamo niz stubište. Čak mu ni neugodno nije bilo. S gađenjem je izvukla ruku iz njegovih hlača i odmakla se od njega.
– Koje sam ja trule sreće – progunđala je. - Povrh svega naletim na homića. Trebao si mi odmah reći da se ne pališ na žene. A tako si seksi. Stvarno šteta. – Nemarno je prošla prstima kroz svoju kratku kosu. – Da sam muško, bi li se napalio na mene? Ako ugasimo svjetlo, možeš zamisliti da sam muško i sprašiti me u guzu. Stvarno mi treba seks. Bilo kakav. Slušaš li ti mene?

Nije je slušao. Pažnja mu je bila usmjerena na nešto što se dolje odvijalo. Osvrnula se da vidi što to lugar tako napeto promatra. Zastao joj je dah. Zgodnijeg muškarca u životu nije vidjela. A ni muževnijeg.

- A, ne, mili moj, ovaj nije za tebe – rekla je, pokrivši lugaru dlanom oči. - Ovaj će biti moj i božji, a ti se možeš zadovoljiti Skomyjem. Ili se sakrij negdje i upucaj, svejedno mi je.

Okrenuvši mu leđa, sišla je nekoliko stepenica niže i zastala. Objekt njezine žudnje nosio je preko ramena nešto zamotano u deku s cvjetnim uzorkom. Fiksirala da je pogledom i on kao da je to osjetio. Na trenutak su im se pogledi sreli. Koljena su joj klecnula i morala se rukom osloniti o ogradu. Sva njezina hrabrost i drskost odjednom su isparile. Uzdrhtala srca, ostala je stajati na stubama, nesposobna pomaknuti se.

petak, 14.03.2014.

Delmat - rođeni lider

Na trenutak ga je vidjela kroz napola spuštene trepavice. Stajao je kraj ležaja i zurio u nju. Nije se usudila disati. Nepomično je ležala, iščekujući da se dogodi nešto strašno i osluškujući njegove šuljanje po kabini. Vrata su škljocnula, a By nije bila sigurna je li to bio san ili stvarnost.

Nemoguće da bi on bio tu, uvjeravala je samu sebe, nastojeći se smiriti i otkucaje svog srca vratiti u normalu. Nema šanse da je netko od Zuzavaca pošao za njima. Ili ipak... Bile su dvije teleportacijske kapsule. Širom je otvorila oči i prelazeći pogledom po kabini, pokušavajući otkriti je li nešto drugačije. Ništa sumnjivo nije vidjela. Nikakav trag da je netko bio u tu. Ako su Zuzavci i pronašli drugu kapsulu, kakva im korist od toga. Doduše, služiti se kapsulom i nije neka velika mudrost, osmišljene su tako da se svaki idiot može lako teleportirati, ali ipak treba znati neke osnovne stvari.

Bio je to samo san, zaključila je, no kad ga je nešto kasnije prepričavala Kensonu, činilo joj se da to ipak nije bio san. Stajali su kraj medicinskog kovčega u kojem se u ljekovitoj plazmi pacao kapetan Špek. Kenson se nije doimao previše zainteresiran za njezin san; provjeravao je na monitoru zdravstveno stanje kapetana Špeka.

- Hm, kad se uzme u obzir da je bio više mrtav nego živ kad smo ga utrpali unutra, dobro napreduje. Za koji dan će biti kao nov.

- Kenson, u slučaju da su Zuzavci pronašli drugu kapsulu, misliš li li da bi je bili u stanju aktivirati?

- Možda.

- I pojaviti se tu, na brodu?

- To već malo teže.

- Dakle, nije isključeno da to nije bio san – zamišljeno će By.

- Ništa nije isključeno, ali ne razbijaj time svoju lijepu glavicu. Ako su i uspjeli pokrenuti teleportaciju, što znaš i sama, nije teško, najvjerojatnije su zaglavili u pukotini. Da dospiju ovamo, to bi moralo biti više od sreće.

- Možda su je imali. Onaj alarm... Nismo uspjeli otkriti zašto se uključio. Možda se uključio zbog njih.

- Vjerojatno smo ga mi uključili. Ne zaboravi da smo ovdje uljezi.

- Da, vjerojatno – odsutno je izustila.

- By, zaboravi Zuzavce, oni su prošlost – Kenson će, spustivši joj ruku na rame i lagano ga stisnuvši. – Na sigurnom smo, Kapetan Špek se lijepo oporavlja, a sad idemo do Delmata da vidimo što je novo otkrio. On se baš zabavlja izigravajući stručnjaka.

Delmata su pronašli na zapovijednom mostu. Ugledavši ih, mahnuo im je da priđu bliže.

- Nećete vjerovati što sam sve otkrio.

- Dobro ili loše? – znatiželjno će By.

- Kako se uzme. Kao prvo, Malo vitra solarnog se vodi kao nestali brod. Sumnja se da ga je otela zloglasna banda kapetanice Jasnice.

- Kapetanica Jasnica! – ciknu By i pokri rukom usta. – Jasnica da je vođa bande! Naša Jasnica sa Kvizboxa?

Delmat značajno zadigne lijevu obrvu, uputivši dug pogled By. – Nisi znala tko je ona?

By odmahhnu glavom. – U posljednje vrijeme baš i nisam u toku – skrušeno prizna. –Imala sam puno posla i nisam stizala igrati kvizove.

- Samo malo – Kenson će, česajući se kažiprstom po sljepoočici. – Znači li to da je kapetanici Jasnici ovaj brod poslužio da izvrši prepad na naš brod.

- Upravo tako – potvrdi Delmat.

- Nije valjda... – By se nije usudila izreći strahovitu sumnju.

- O kapetanici Jasnici i njezinim gusarcama kruže jezive priče – Kenson će. – Nemilosrdne su. Ovdje su, čini se, sve posmicale.

- O, joj – By se uhvatila za glavu. – Možda ipak nisu tako strašne. Ne mogu zamisliti da bi naudile doktorici Zlogici, Sedmoj Mary...

- Ne bih se u to kladio – zloguko je prekinu Kenson. – Koliko sam čuo o kapetanici Jasnici, ta nikoga ne štedi. Vjerojatno su sve poubijale čim su strupile na Wanderer.

- Povuci to! – poviče Delmat, naglo skočivši i zamahnuvši šakom na Kensona, no na vrijeme se zaustavio. Kenson i By su ga zaprepašteno promatrali. Delmatova ruka je nekoliko dugih trenutaka ostala u zraku, a zatim nemoćno klonula niz tijelo. Čvrsto je stiskao šake dok mu je Adamova jabučica skakutala gore-dolje. – Povuci to – tiho je procijedio kroz stisnute zube. – Sedma Mary ne može i ne smije biti mrtva.

- U redu, ako ti tako misliš – zbunjeno će Kenson. – Ali kad se uzme u obzir sve što znamo o kapetanici... – Byin lakat mu se iznenada zabio među rebra. Zajaukao je, iznenađeno je pogledavši. Očima mu je davala znakove koje nikako nije uspjevao protumačiti. – Ne shvaćam... Poznato je... – Nije dovršio rečenicu. Ovaj put mu je nagazala na nogu i uhvativši ga za ruku, zabila mu nokte u dlan. Ništa nije shvaćao, tek da mora šutjeti, a i to mu je postalo jasno tek kad mu je By stavila kažiprst na usta. Nijemo mičući usnama, pitao je zašto. Kakvog smisla ima pustiti Delmata da gaji lažnu nadu?

Delmat nije primjećivao što se događa između njega i By. Pažnja mu je ponovno bila usmjerena na monitor. – Wanderer je primijećen u Zemljinoj orbiti – zamišljeno reče. – Mislim da je kapetanica Jasnica povela svoje gusarice na gozbu kod gospodarice Magde.

- Onda i nije sve propalo – ponadala se By. – Doktorica Zlogika se sigurno s njima sporazumjela, a ni Viki im se nije usprotivila. – Postojale su velike šanse da su se njih dvije spasile, pristajući uz gusarice, ali za Sedmu Mary se nešto takvo nije moglo pretpostaviti. Dobro su je poznavali i znali su koliko je revna u izvršavanju svojih dužnosti. Kapetan Špek joj je povjerio brod i dao joj upute. Sedma Mary će prije umrijeti nego li ga izdati. I Delmat je to morao znati. Šanse da je Sedma Mary još uvijek živa bile su nikakve.

- Što god da se dogodilo, mi tu ništa ne možemo – Kenson će. – Predaleko su odmakle.

- Možemo, možemo – Delmat je zazvučao poput luđaka. Iza njegovih leđa, By i Kenson su se zabrinuto pogledali.

- Nemamo warp pogon – podsjeti ga Kenson. – Ništa ne možemo. Prespori smo.

- Možemo proći kroz pukotinu.

- Ne! – istovremeno uzviknuše Kenson i By.

- Nemoj ni pomišljati na to – Kenson će. – Uostalom, kako bi to uopće izveli?

- Sve sam proračunao. Imamo dvije mogućnosti.

- Delmat, ti si kuhar – podsjeti ga By. – Ne razumiješ se u te stvari.

- Ako sam prihvatio mjesto kuhara na brodu jer je samo ono bilo slobodno, to ne znači da nisam sposoban za više od toga – oštro će Delmat.

- Vjerujem da si sposoban za više od toga, ali koliko god tvoji proračuni bili točni, preriskantno je – upozori ga Kenson.

Delmat se nije obazirao na njegovo upozorenje. - Jedna od mogućnosti je da izađemo u Zemljinu orbitu, približimo se Wandereru i teleportiramo na njega – izlagao je svoj plan. – Ta mogućnost mi se sviđa više od druge koju sam pronašao, a ta je da ovaj brod ostavimo u pukotini, a mi se teleportiramo u šumu blizu dvorca gospodarice Magde. Jedan odvojak pukotine, doduše, prilično uzak, vodi upravo tamo.

- Što ako brod ne izdrži prolaz kroz pukotinu? – brinuo se Kenson.

- Provjerio sam, zaštitno polje može izdržati opterećenje.

- Možda si u pravu, ali nemojmo srljati u opasnost. Pričekajmo da se kapeta Špek oporavi – predloži By. – Neka on donese konačnu odluku.

- Kapetan Špek će u onom sanduku čmrljiti još najmanje sedamdesest sati, a kad iziđe iz njega, bit će još neko vrijeme dezorijentiran i nesposoban za donošenje važnih odluka – žustro će Delmat. – Nemamo toliko vremena. Svaki trenutak je dragocjen.

- Ne mogu vjerovati s kakvim luđacima sam se otisnula u Svemir. Prvo kapetan Špek, a sad i ti – jadikovala je By. – Što je najgore, Sedma Mary te uopće ne šljivi i ako je nekim čudom uspiješ spasiti, možda ti ni hvala neće reći. Vjerojatnije je da ćeš dobiti jezikovu juhu jer si prekoračio svoje ovlasti te ugrozio Kensonov i moj život.

- Spreman sam na sve – fatalistički će Delmat.

- Mi nismo! – poviče Kenson. – Da se nisi usudio poduzeti neku glupost na svoju ruku.

- Nije glupost! Da se udostojite pregledati moje proračune i nacrte , vidjeli biste da je sve savršeno logično.

- Ne zanimaju me tvoji proračuni, kuharu! – vrisnu By. – Ionako se u to ne razumijem, baš kao ni ti.

- U krivu si što se mene tiče. Nemate vi pojma za što sam sve sposoban. U mom kraju smo svi takvi, sposobni za sve čega se taknemo.

- Vjerujem da jesi, ali u ovoj stvari bi ipak trebali pričekati na mišljenje kapetana Špeka – Kenson će, nastojeći smiriti nastalu situaciju.

- Već sam vam objasnio da ne možemo čekati. Uostalom, već smo krenuli – mrtav hladan će Delmat.

- Što?! – s nevjericom izustiše By i Kenson.

- Krenuli smo – ponovi Delmat. – Predlažem vam da sjednete i vežete pojaseve jer uskoro bi moglo biti malo čupavo.

- Zaustavi brod! – zatraži By. – Vrati nas natrag!

Kenson se progurao pored Delmata i zamahao rukama nad brojnim tipkama, ali nije imao pojma što napraviti. Sve je bilo previše zamršeno, čak i za njega koji je bio znanstvenik, pa kako bi tu jedan kuhar mogao nešto izvesti.

- Blefiraš, Delmat.

- Uskoro ćeš se uvjeriti da ne blefiram.

Svjetla na pultu su zatreperila i oglasio se monotoni glas računala: - Minuta do ulaska u pukotinu. – Započelo je odbrojavanje.

Zaprepašteni, Kenson i By su brzo sjeli u naslonjače i zakopčali pojaseve, oboje blijedi kao krpe, grčevito su stiskali rukohvate. Na rubu suza, By je prošaptala: - Ako se sretno izvučemo iz ovoga, do kraja života ću samo mijesiti i peći kolače. Ništa drugo neću raditi.

subota, 08.03.2014.

Cvilitrol u agoniji

Inspektor Frogling nije osjetio podrhtavanje tla. Divljački je nagazio na papučicu gasa, s obje ruke čvrsto stežući upravljač kombija koji je poskakivao po razrovanom šumskom putu i zanosio se u krivinama dok je Cvilitrol, ispružen preko stražnjih sjedala, zdvojno cvilio: - Umirem! Umirem! Liječnika, cvil! Svećenika, cvil! Oprosti mi Bože, cvil, griješio sam!

Frogling ga je pokušao nadglasati. - Prestani cviliti. Piliš mi mozak svojim cviljenjem.

- Lako je tebi govoriti mi neka prestanem, cviiiiiiiiiiil! A da je tebe ugrizla zmija, cviiiiiiiiiiiil, što bi tad bilo, cvil?

- Ti bi isto ovako cvilio i, kakav si papak, pustio bi me da krepam.

- Ali nije ugrizla tebe nego mene, cviiiiiiiiiiil! Požuri, cviiiiiil!

- Ovaj tvoj kombi ne ide brže.

- Ide, ali ti ga ne znaš voziti, cvil.

- Hoćeš ti voziti?

Frogling je naglo nagazio na kočnicu i Cvilitrol je, bolno cvileći, tresnuo na pod između sjedala. – Pazi malo, cvil! I zašto smo sad stali?

- Divlje svinje na putu.

- Gazi ih, gazi sve pred sobom, cvil. Što čekaš? Umirem, cviiiiiiil!

Frogling je samo odmahnuo glavom, zabrinuto promatrajući krdo divljih svinja koje su pretrčavale put. Bilo je to veliko krdo, mora da ih je bilo više od stotinu, a među njima je bilo nekoliko krupnih veprova s čijim kljovama nije želio imati nikakvog posla.

- Ooooooooo, cviiiiiiiiiiil, cviiiiiiiiiiil, cvil - zavijao je Cvilitrol nastojeći se popesti na sjedalo, no bio je sav sluzav i klizio natrag na pod. – Umirem! Pomozi mi, cvil!

Posljednji veprići su pretrčali preko puta i nestali u mračnoj šumi, a Frogling je ubacio u prvu i nastavio put, ne obazirući se previše na Cvilitrola. Nešto se čudno događalo. Šuma kao da je oživjela. Pažnja mu je bila usmjerena na grbavi put pun jaruga i rupa, blatnih zamki po kojima je kombi lako mogao proklizati, ali ipak je krajičkom oka opazio tamne sjene među stablima duž puta i negdje daleko ispred njega, neobično plavo svjetlo. Vozio je prema tom svjetlu jer nije imao izbora, skrenuti s puta se nije imalo kamo, a u retrovizoru je vidio kako stabla čupaju korjenje iz zemlje i koračaju za njima, grabežljivo pružajući ispred sebe grane i prijeteći zamahuju njima. Jedina sreća u nesreći je bila da je Cvilitrol zapeo na podu između sjedala i ne može vidjeti tu zastrašujuću vojsku stabala. I ovako je bilo nepodnošljivo slušati njegovo cviljenje. Uvjeren da umire, upravo se krenuo glasno ispovijedati i Frogling bi, da im stabla koja su ih slijedila nisu bila sve bliže i bliže, umro od smijeha, a ovako je umirao od straha i jedva se obuzdavao da i on ne počne vrištati.

- Oprostio mi, Bože – cvilio je Cvilitrol – zavodio sam sve redom. Maloljetnice i udane, cvil, nisam birao, ali samo riječima i samo virtualno. Dirao ih nisam. Zapravo, cvil, nisam ja njih zavodio nego one mene, a ja sam samo htio piti s njima sokić. Cvil. Ništa drugo. Ništa nisam kriv, cvil, cvil, cvil. Ni bludne misli me nisu morile, a one, te pohotne bezobraznice, proganjale su me i olajavale, i smijale mi se kao da je biti čedan grijeh. O, cvil, cvil, cvil! Mnogo su mi skrivile. Jedna me, prokleta bila, cvil, skoro silovala. Sokićem me namamila u svoj brlog i jedva sam joj pobjegao, cvil, ali jesam, spasio sam svoju nevinost. Druga se, čim sam je pozvao na sokić, htjela rastati, a treća, e ta je bila najgora od svih, mala zavodnica Hemi, pola Kvizboxa je zavela, a bila je pred udajom i nije me šljivila dok se nisam pozvao kod nje na sokić, tad ti je ta Hemi, ostavila zaručnika pred oltarom. Sve zbog sokića sa mnom. Pravedno si je kaznio kad si je smanjio. Drugo nije zaslužila. Ako me spasiš, objesit ću je na špigl u kombiju da se lijepo njiše dok se skupa vozimo.

Frogling se snebivao. Malo se opustio jer ih stabla više nisu slijedila, sudeći po svemu, ustuknula su pred bakljama, poredanima s obje strane puta, a i dvorac je bio na vidiku. No brinuo ga je svijetleći plavi stup. Nije mogao procijeniti, izdiže li se iz dvorca ili pada s neba. Što bi to moglo biti, pitao se. Nije slutilo na dobro. Stoga je parkirao izvan zidina zamka iako je mostić bio spušten preko opkopa, a dveri širom otvorene.

- Zašto smo sad stali? – zacvilio je Cvilitrol.

- Stigli smo.

- O hvala ti, Bože, cvil.

- Hm, ne misliš li da bi bilo primjerenije zahvaliti se meni.

- Tebi? Cvil, cvil, cvil! Zašto tebi?

- Jer te nisam ostavio da krepaš u onoj kolibi.

- Nemam se što ja tebi zahvaljivati, cvil. Ti si me uvaljao u nevolju. Oteo si moj kombi i mene, natjerao me u onu kolibu, ti si kriv što me ugrizla zmija, cviiiiiiiiiiiiiil! Znam ja dobro tko si ti i tko te poslao.

Inspektor Frogling je samo odmahnuo glavom i izašao iz kombija. Bilo mu je posve jasno da je očekivati od Cvilitrola barem mrvicu zahvalnosti, jednostavno previše. Uzdahnuvši, usmjerio je pažnju na dveri; onaj stup plavog svjetla je bio nasađen u dvorište. Vidio ga je tek djelić, ali i to je bilo dovoljno. Pitao se odakle je i što to ima značiti. Radi li se samo o svjetlosnom efektu kojim gospodarica Magda želi zadiviti svoje goste ili nečem posve drugom, možda opasnom. Pomislio je da bi trebao prvo istražiti što se događa u dvorcu pa ako je sve u redu, vratiti se po Cvilitrola, no Cvilitrol je u kombiju već ludovao i nabijao nogama po vratima, tako snažno da se kombi ljuljao. Postojala je i realna opasnost da se Cvilitrolu dogodi nešto loše dok on istražuje. Ne bih se trebao zamarati što će biti s tim dosadnjavovićem, pomislio je, ali ipak ga nije mogao ostaviti samog i nezaštićenog. Možda mu i nije tako loše kao što cvili, takvi kao što je on, nikada ne umiru, a opet, ali nikad se ne zna.

Otvorio je vrata i poželio ih zalupiti jer je Cvilitrol proizvodio cvileće zvukove takve visine da su ga zaboljeli bubnjići i bilo je pravo čudo da stakla na kombiju nisu popucala.

- Umukni!

- Htio si me, cvil, ostaviti – optuživao ga je Cvilitrol i pritom ronio gorke suze.

Inspektor Frogling ništa nije rekao, samo je stajao kraj otvorenih vrata i zaprepašteno promatrao Cvilitrola. S njim se događalo nešto jako čudno i jako gadno. Odjeća mu je bila sva mokra i slijepljena od sluzi. Cvilitrolova fensi šmensi frizurica je izgledala kao da je na nju nanio previše gela i otužno mu se spljoštila uz glavu. Sluz mu se razvlačila među prstima, ali barem više nije onako prodorno cvilio već je samo tiho skvičao i molio da mu pomogne.

Inspektoru se gadilo dirati to sluzavo stvorenje. Stao je pretraživati kombi, nadajući se da će pronaći nešto u što bi mogao umotati Cvilitrola i tako ga unijeti u zamak. Bilo bi idealno kad bi nabasao na kakav dovoljno veliki komad najlona ili smotani tepih. Pronašao je samo zelenu dekicu s cvjetnim uzorkom.

Cvilitrol se nije bunio dok ga je oprezno umatao; prepustio mu se s povjerenjem. Zapakiravši ga tako da su mu je iz cvjetne dekice virilo samo lice, izvukao ga je iz kombija i prebacio preko ramena.

- Gdje smo to? – panično se oglasio Cvilitrol. - Cvil, kamo me to vodiš? Stani! Stani! Ni koraka dalje! – Sapet u dekicu, Cvilitrol se nemoćno bacakao, a inspektor Frogling nije mario za njegove proteste. – U pomoć, cvil! Ni mrtav neću, cvil, pod krov one nevjernice!

Cviljenje mu nije pomoglo. Već su bili u dvorištu zamka gdje Cvilitrol napokon umuknuo, i obamro od straha koji mu je u kosti utjerao svjetlucavi plavi stup. Samo su mu nezaustavljivo tekle suze i pomiješane sa sluzi kapale po kamenim stubama dvorca u kojem je bilo vrlo živo i veselo. Cvilitrolu je to veselje bilo mrsko. Bilo mu je loše, a i strahovao je da će osim one proklete nevjernice i njezinog ljubavnika, zateći sve svoje ljute neprijatelje.

petak, 28.02.2014.

Vino i žene

Kad se zemlja prvi put zatresla, lugar je upravo ispijao treći vrč vina koje mu je malo pocurilo niz bradu i na razdrljena prsa, ali vrč nije odvojio od usana sve dok ga nije iskapio do dna. Tad ga je polako odložio na stol, obrisao podlakticom usta i pogledao prema prozorima kroz koje je dopirala blistava, plava svjetlost.

Je li moguće da vino, to ženskasto, slatko vino djeluje, zapitao se. Zar tako izgleda pijanstvo? Plavo i treperavo, a tlo drhti pod nogama, zvecka posuđe na stolu, u daljini vrište zvijeri... A zaborav, gdje je zaborav? Sve njegove misli su i dalje tu, zarobljene u njegovoj glavi, opterećene bezbrojnim nagomilanim informacijama... I sve njegove brige. Pogled mu je odlutao prema stubama.

Godilo mu je pomisliti na nju, jedino biće kojem je stalo do njega. Toliko otupjeti da zaboravi nju, nije želio. Ta misao ga je zaustavila na pola puta do idućeg vrča. Hoće li preživjeti? Gospodarica Magda je pomogla tolikim životinjama, na svoje oči se uvjerio u čudesna ozdravljenja; mora spasiti i njegovu zmiju. Ali što ako ovaj put ne uspije? Tad mu ostaje njegova stara prijateljica i nikoga neće biti da ga zaustavi. A i čemu? Bit će lako otići kad nje ne bude. A ipak bi volio... Ne, neće sad misliti o tome.

Umorno se spustio na stolac i postavio pušku među raširene noge, oslonivši je kundakon o uglancani parket gospodarice Magde. Nježno je pogladio dugačku cijev. Zavirio u njezino mračno oko.

Zamak se ponovno zatresao, zaplesale kristalne čaše na stolu, sudarale se žlice, vilice i noževi, poskakivali tanjuri na podtanjurima, srebrni svjećnjaci se opasno naginjali, nakrivili se portreti predaka na zidovima. Lugar se osmjehnuo jednim krajem usana, osluškujući ženske glasove i smijeh kako se valjaju predvorjem dvorca.

Nahrupile su u dvoranu poput bujice, radoznalo se ogledavajući oko sebe. Sve su redom bile prekrasne, bujnih kosa, tanane i lomne u struku, vrtoglavo dugačkih nogu, ali njihova ljepota nije bila ono što je opčinjalo lugara. Neke od njih su bile dvostruke, neke trostruke, a bilo je i četverostrukih. Pretapale su se jedna u drugu. Za jednu mu se na trenutak učinilo da ima pet obličja. Nikad prije mu se nije dogodilo da vidi dvostruko, a da je u pijanom stanju moguće vidjeti i peterostruko te da pritom iz jednog tijela izdvaja više različitih tijela i ponovno stapa s osnovnim oblikom, o tome nije imao pojma.

Polako su mu prilazile, izazovno njišući bokovima i kuckajući visokim, ušiljenim potpeticama po bajcanom parketu.

- Koji si ti, macane?

Jeka je ponavljala pitanje: „Koji si ti, macane?“

- Ja sam... Ja sam... Ja sam... – odjekivali su ženski glasovi.

Koliko različitih imena!

Mozak mu je ubrzano radio, kao i uvijek i, odjednom je spoznao da to što vidi nije uzrokovano vinom. Vino gospodarice Magde je isto nedjelotvorno smeće kao i njegova brlja. Pred njim su klonovi. Oni isti što ih je razotkrio na KvizBOX-u i koji su ga se klonili u dvobojima.

- Natrag – zarežao je kroz stisnute zube i uperio pušku u njih.

Zastale su, provokativno ga gledajući i objesno se smijući. Potpetice njihovih cipela su bljeskale plavim sjajem, a lugar nije sumnjao da se u njima krije smrt. Nije se plašio smrti, samo nije želio otići prije nego se uvjeri da će ona biti dobro. Pogled mu je skrenuo prema stepenicama niz koje je upravo, sav ozaren od neočekivane sreće, silazio Skomy.

- Moje dame, dobrodošle u zamak gospodarice Magde! – uzviknuo je, raskrilivši ruke. – Drago mi je vidjeti vas u ovolikom broju i moram vam reći da ste pravi praznik za oči. – Sišao je među žene i upoznavajući se s njima, svima redom je dijelio komplimente i ljubio im ruke, pa i klonovima.

Glupan, podsmjehnu se u sebi lugar, ništa ne shvaća, misli da mu je sjekira upala u med. Kako se samo zarumenio od uzbuđenja.

- Vidim da ste već upoznale našeg lugara – primijetio je Skomy, značajno pogledavajući, sad jednu, sad drugu gošću, dijeleći blistave osmjehe i pazeći da se ni jedna ne osjeti zapostavljeno. – Malo je čudan i nedruželjubiv, ali nije opasan. Ne obazirite se na njega, ionako će uskoro otići, a vi, moje predivne dame, izvolite za stol. Gospodarica Magda će nam se pridružiti malo kasnije. Ima nekog neodložnog posla.

Gošće su se okupile oko stola i počele odizati poklopce sa zdjela i pladnjeva, zadivljeno udišući miomirise i hvaleći dekoracije. Klonovi nisu pokazivali interes za hranu, zvjerali su uokolo, ne udaljavajući se previše od svojih originala.

Lugar je uočio da sve gošće nemaju klonove ili ih zasad drže dobro spremljene u sebi.

- Gdje je meso?

- Da, stvarno, nema mesa. Rečeno je da će biti veprića s reš pečenom koricom.

- Bilo je malih problema s veprićima, ali bit će mesa – obećao im je Skomy. – Samo se malo strpite, a do tad možete uživati u poriluku na sto načina. Gospodarica Magda je, u što ćete se uskoro i same uvjeriti, kraljica od poriluka. Nitko ne zna tako maštovito i ukusno pripremiti poriluk. Počnite s juhom, okrijepit će vas, a ovaj složenac će vas naprosto oduševiti. Prste ćete polizati...

- Ima li puževa?

- Puževa? Ne znam, možda koji u salati. Probajte salatu od endivije i radiča s ječmom. Pogledajte te boje, ugodno za oko, blaženstvo za nepce, a povrh svega zdravo – Skomy je naveliko hvalio kuhanje svoje gospodarice. – Ispričajte me na trenutak, moje dame.

Prišao je lugaru i prišapnuo mu na uho: - Čuj, morat ćeš pribaviti neko meso.

Lugar je samo tupo zurio pred sebe, jednoličnim pokretima milujući pušku koja mu je opet bila među nogama.

- Nema smisla da tu sjediš i čekaš – Skomy se osokolio potapšati ga po ramenu. – Znaš i sam da je zmija u dobrim rukama, ali treba vremena da dođe k sebi. Možeš to vrijeme bolje iskoristiti nego da ovdje plašiš goste. Ne izgledaš dobro, godit će ti da udahneš malo šumskog zraka i usput upucaš kakvu životinjicu. Ne moraju biti veprići. Bit će dobar i puh ili zec, bilo što.

Umjesto odgovora, lugar je puškom odgurnu Skomyjevu ruku s ramena i uputio mu pogled koji je jasno govorio da nikamo ne ide.

- U redu, shvaćam – Skomy će, povukavši se korak unazad iako uopće nije shvaćao zašto je lugaru toliko stalo do te zmijurine. – Ali ako već moraš biti tu, daj barem budi od neke koristi i malo mi pomogni. Bilo bi lijepo da odeš u podrum i doneseš još vina. Čini se da će nam ga uzmanjkati, a obzirom da si ga ti najviše polokao, bio bi red da odeš po još.

Slavodobitno je promatrao kameno lugarevo lice, uvjeren da mu je bacio mamac kojem neće moći odoljeti. Ali lugar je samo sjedio, nedokučiva izraza lica, ruke zaustavljene u pokretu, s vršcima prstiju tik do cijevi puške; samo su mu se snažna prsa ubrzano dizala i spuštala po čemu je Skomy zaključio da lugar sam sa sobom vodi borbu. Je li moguće da je prozreo zamku, zapitao se, i sad pokušava odgonetnuti zašto ga želi poslati u podrum. Ali tamo su bačve s vinom, a ima rakije, čak i vinjaka. Ispičutura lugarevog kalibra ne bi trebala voditi računa o razlozima zbog kojih ga se šalje u alkoholičarski raj. Trebao bi pohrliti bez pitanja. Pa zašto se onda ne miče?

- Čuješ li ti mene?

- Ostavi me na miru! – lugareve riječi su odjeknule tako oštro da su se Stina i Zara koje su bile najbliže, ali ne preblizu, lecnule i zaprepašteno zagledale u njega.

Nikako im se nije sviđao taj tmurni lik, obrijane glave koji se tako nehajno poigravao svojom puškom. Stina je prišapnula Zari: - Tko je taj? Nadam se da ne igra na KvizBOX-u.

- Ma daj, to je neka lokalna munjara, pretupav za KvizBOX gdje smo svi pametni i lijepi – umiri je Zara. – Što bi taj tamo radio? Ni pozdraviti pristojno ne zna.

- U pravu si. Pojeli bismo ga da nam se tamo pojavi – Stina će, pomalo preglasno, ne vodeći računa čuje li je lugar.

Lugar je, naravno, čuo, ali nije mario, a čuo je i Skomy. Upozorio ga je: - Ako nisi primijetio, kvariš zabavu. Kad se već ne želiš maknuti odavde i biti od neke koristi, daj se barem makni od stola. Djevojke se zbog tebe i te tvoje puške osjećaju nelagodno. Siguran sam da bi ti bilo ugodnije tamo kraj kamina.

Na Skomyjevo iznenađenje, lugar ga je poslušao i bez riječi ustao od stola. Praćen podsmijehom i podrugljivim primjedbama, lijeno se vukao prema kaminu na drugom kraju dvorane. Za njim su ostajali blatnjavi tragovi koje bi, da gospodarica Magda nije bila zatočena u podrumu, Skomy morao počistiti, a ovako mu nije padalo na pamet da pred svim tim zanosnim ljepoticama briše pod.

Napokon je došlo i njegovih pet minuta, točnije, njegova noć. Smjestio se za stol, kucnuo nožem o čašu i nazdravio mladosti i ljepoti te znanju koje je ponovno in i bez kojeg ne vrijedi biti ni lijep, ni mlad. Gošće su oduševljeno pljeskale, a zatim podigle čaše visoko u zrak i iskapile ih do dna. Zaorila se Gaudeamus igitur. Vino se ponovno točilo i dizale čaše u zrak. Skomy je pjevao iz sveg glasa, napasajući oči i ne mogavši se odlučiti koju će prvu. Sve su bile prelijepe i sve su ga gledale žarkim očima.

Tu i tamo bi neka bacila pogled prema lugaru, zavaljenom u naslonjač kraj kamina koji se doimao kao da nije svjestan njihove prisutnosti. Položio je pušku u krilo i temeljito je glanca krpicom. Usne su mu bile stisnute u tanku crtu, obrve skupjene, pogled usredotočen na pokrete ruku.

Na vrhu stuba je pak stajala Apostolka u maloj crnoj haljini koja joj je otkrivala bijela ramena i predivne ruke, naglašavala skladnu liniju njezinog tijela i čvrste grudi koje su, doduše, bile skrivene tkaninom, ali su se jasno nazirale i vidjelo se da ispod ne nosi donje rublje. Iz sve te crnine, izdizao se aristokratski, labuđi vrat. No njezino lice je bilo zbunjeno zbog čega se još više doimala poput djevojčice, a u čudu raširene oči su joj izgledale još veće nego što su bile. Rumene usne su joj bile lagano rastvorene. Cigareta koja je ispala iz njih, polako je dogorjelala na skupocjenom sagu gospodarice Magde gdje se već stvorila lijepa crna rupa.

Odjednom je kraj nje po kovanoj ogradi stubišta, praćena taktovima glazbe, kliznula let lampa Lucky i sletjevši ravno na stol, zapjevala: - Kad sam bila mesaroš...

Nije potrajalo dugo i poletjele su čaše. Apostolka se skljokala na stepenicu i uhvatila za glavu, čupajući si kosu, a zatim u svojoj maloj torbici potražila cigarete i pripalila si jednu, uvlačeći dim duboko u pluća i pitajući se što se to zbiva. – Pas mater – mrmljala je, žvačući filter. – Gdje su frajeri?! Tko je pozvao ove babe?!

Doje, kraj kamina, lugar je, sve mračniji i mračniji, neumorno glancao pušku.

petak, 21.02.2014.

Klonovi napadaju

Zemlja je zadrhtala.

Ptice su prhnule iz krošnji i u neredu letjele nad šumom, sudarajući se i prestrašeno kriješteći. Uznemirene životinje na tlu, dale su se u bezglavi trk, iz pukotina šikljale pare i proključalo živo blato. Svjetla u dvorcu su na trenutak zatreperila, a stakla na prozorima se zatresla dok je let lampa Lucky spokojno klizila niz oluke.

Sova je sletjela na ogradu balkona najvišeg tornja dvorca; njeno zloslutno hukanje gubilo se u rici i tuljenju koje je dopiralo iz šume.

Apostolka i Skomy su se nijemo pogledali, oboje blijedi. Hemi je is Skomyjeve ruke skliznula natrag u kutiju i ustrašeno zazukala. Propinjala se na prste, pokušavajući rukama dosegnuti rub kartonske kutije. Smotana zmija kraj nje se nadimala kao da je progutala kvasac i prijetila da će je zdrobiti. Sirotoj Hemi nije preostalo drugo nego uzverati se na zmiju. Nekako se domogla ruba kutije i sjela na njega, pridržavajući se rukama i mašući po zraku nožicama. Bilo je previsoko da skoči, ali nije imala izbora. Divovi joj nisu ulijevali povjerenje, kao ni zmija u kutiji. Morala se domoći nekog sigurnog mjesta i pronaći nešto za jelo. Želudac joj je vapio za burekom ili ćevapima.

Prebacila se preko ruba kutije i nekoliko trenutaka visjela, a kad se je konačno pustila, to nije bilo zato što je skupila hrabrost da se pusti već je slabašne ruke više nisu mogle držati. Bolno je zazuzukala, tresnuvši o tvrdi stol. Bila je sigurna da je slomila neku kost, ali sudeći po svemu, njene kosti su bile dovoljno čvrste da podnesu pad. Mogla je trčati i u trenu se našla na rubu stola odakle je skočila na stolac koji je na njezinu sreću bio tapeciran. Sakrila se ispod resa stolnjaka, napeto osluškujući nerazumljive glasove.

- Što je ovo bilo? Potres? – zabrinuto će Apostolka.

- Čini se, ali ne moramo se brinuti da će se dvorac srušiti. Preci gospodarice Magde su u temelje uzidali čaroliju za takve i slične slučajeve – objašnjavao joj je Skomy. – Dvorac je siguran.

Apostolka mu nije previše vjerovala, no ne reče ništa. Pažnju im je privuklo neobično plavo svjetlo koje je dopiralo izvana. Oboje su jurnuli na balkon. Stupovi plavog svjetla spuštali su se s neba i padali ravno u dvorište dvorca.

- Koji je ovo vrag?! – Apostolka je raširila oči, stežući čvršće oko sebe ručnik i lagano drhtureći.

Skomi je istezao vrat, nastojeći vidjeti što se to gore na nebu zbiva, no što god to bilo, bilo je previsoko da bi mogao golim okom jasno razaznati.

- Hu-hu – oglasila se sova i uletjela kroz širom otvorena balkonska vrata.

Apostolka je poludjela i potrčala za sovom koja se smjestila na vrhu visokog ormara.

- Skomy, otjeraj tu ptičurinu i idi vidi što zbiva – zapovijedila je, uživljavajući se u ulogu gospodarice dvorca.

- Idi ti – odbrusi joj Skomy.

- Barem ptičurinu otjeraj.

- Nisam siguran da bismo je trebali otjerati. To je sova koja donosi račune.

- Razlog više da je se otjera. Iš, ptico, iš! – Apostolka je poskakivala, pridržavajući jednom rukom ručnik, a drugom mašući po zraku.

- Obično odleti čim preda račune i nikad ne ulazi u dvorac. Ne znam zašto se ovaj put zadržala, još manje zašto je uletjela unutra. – Skomy je nemoćno širio ruke. – Trebalo bi pitati gospodaricu Magdu, ona se razumije u te stvari.

- Prestani mi spominjati gospodaricu Magdu – razgnjevila se Apostolka. – Sad sam ja gospodarica.

- Hu-hu – sova je pomalo ukočeno okretala glavu i doimala se kao da se ruga Apostolki.

- Ptičurino, ideš mi na živce. Goni se van iz dvorca i da te više ne vidim. Iš, iš! Čuješ li me? Tornjaj se van!

- Hu-hu!

Raspižđena Apostolka je rasula svoj raskošni repertoar psovki na račun sove koja je samo monotono hukala i micala glavom liijevo desno, Skomy se zgražao, a Hemi je skrivena pod stolnjakom načulila uši. Naime, ona je razumjela što sova huhuće. „Klonovi napadaju!“

- Čuj, Apostolka, daj malo pripazi kako razgovaraš sa sovom – savjetovao joj je Skomy. – Mislim da sova ima poseban status. Ipak je to ptica koja simbolizira mudrost i znanje.

- Daj ne seri – žestila se Apostolka. – Koji kurčev status može sova imati. Običan šumski dostavljač računa.

- Gospodarica Magda...

- Spomeneš li je još jednom... – smrknuto ga gledajući, Apostolka mu je zaprijetila ispruženim kažiprstom.

- Dobro, neću više, ali pusti sad sovu – pomirljivo će Skomy. – Ako smijem primijetiti, vaše gospodstvo, iz kutije nam je nestala palčica, a zmija se nekako čudno napuhnula.

Apostolka se nagnula nad kutiju, proučavajući zmiju koja je bila duplo veća nego malo prije, ali i dalje nije pokazivala znakove života. – Misliš da je zmija progutala palčicu?

- Ne znam. Ne izgleda mi kao da je u stanju nešto progutati, ali od čega se tako napuhnula?

- Negdje sam pročitala da mrtve zmije rastu.

- Nikad čuo. – Skomy je oprezno gurnuo zmiju prstom. – Ova zmija je krepala. Lugar neće biti sretan kad čuje.

- Lugar ne mora znati. Uostolom, već smo se dogovorili kako ćemo ga se riješiti.

Dvorac se odjednom ponovno zatresao, a sova se razletjela po odaji, kružeči ispod stropnih greda i hućući: - Klonovi pred vratima! Klonovi pred vratima!

Osim Hemi, nitko drugi je nije mogao razumjeti, ali Skomy i Apostolka su začuli žamor koji je dopirao iz dvorišta.

- Gosti su stigli! – radosno će Apostolka. – Skomy, požuri dolje i dočekaj ih, a ja se idem dotjerati. I otarasi se lugara.

srijeda, 28.08.2013.

U dvorcu

Skomy se stvarno nije nadao da će se Apostolka ponijeti tako; odbila je njegovu velikodušnu ponudu da joj opere leđa i istjerala ga iz kupaonice. Na chatu se doimala pristupačno, liberalno i nadasve raskalašeno, a sad tu radi problem oko toga što je on malo mlađi umjesto da iskoristi priliku dok nikoga nema i malo ga poduči.

Natočio si je čašu znamenitog ljubavnog vina gospodarice Magde i zavalio se u naslonjač kraj kamina. Vatrica je ugodno pucketala; vino zamamno mirisalo. Skomi je skrnuo gutljaj i probučkao ga po ustima kao kakav znalac. Nije baš bio ljubitelj vina i ženskastih, slatkih pića, ali u ovom vinu je bilo nečeg posebnog. Žarilo je i grijalo. Taj jedan gutljaj je bio dovoljan da osjeti kako mu krv kola žilama, žeđa za još.

Pomislio je na Apostolku golu u kadi; nije se htjela skinuti pred njim, tko bi pomislio da je tako sramežljiva. Pričekala je da izađe i zaključala za njim vrata. Na trenutak je pomislio i na gospodaricu Magdu u podrumu. Ona se nikad nije zaljučavala. Perverzno je uživala u tome da je Skomy potajno gleda i često se pitao kako bi reagirala da je zaskoči. O tome je mogao samo sanjariti jer oko nje su se uvijek motale one njezine psine sklone režanju koje kao da su samo čekale da on napravi krivi korak pa da se bace na njega i rastrgaju ga. Ali psine su sad bile zatvorene u svinjcu, a Apostolka nije bila gospodarica Magda. Bila je gore sama i gola, željna muškarca.

Ispio je vino i zagledao se u plamen. Imao je hipnotizirajuću moć i Skomy je u njegovom razigranom plesu vidio razbludne slike. Požar mu je zahvatio tijelo i nije bio siguran je li to utjecaj vatre u kaminu ili vina, no u jedno je bio siguran. Nema više čekanja i odlaganja. Apostolka će dobiti što traži, pokazat će joj da je muškarac uprkos mladosti. Nezasitni muškarac.

Odložio je čašu na pod i ustao. Koljena su mu malo podrhtavala, ali ne toliko da se ne bi mogao uspeti stubama. Ćutio je u sebi razornu snagu pod kojom će popustiti vrata kupaonice i Apostolka neće imati izbora. I već je bio na stubama kad su tresnula vrata.

Osvrnuo se i namrštio. Lugar je u blatnim čizmama zagazio na sag gospodarice Magde. U rukama je držao nekakvu poluraspadnutu kartonsku kutiju koja je izgledala kao da je izvađena iz smeća i nikako se, baš kao i lugar, nije uklapala u ambijent.

- A gdje si ti do sad? – napao ga je Skomy. – Dolaziš kad gosti samo što nisu stigli i praviš nered. Miči tu odvratnu kutiju odavde jer ako je gospodarica vidi, dobit će slom živaca. I što je s veprićima? Ostavio si ih da ih psi požderu. Što će sad gosti jesti? Poriluk na sto načina? Da si barem kojeg zeca upucao pa da na brzinu složimo kakav paprikaš.

Skomy nije očekivao da će mu Lugar nešto reći. Nikad nije čuo tog čudaka da je pustio glas. I sad ga je samo gledao mračnim pogledom dok mu je Adamova jabučica poskakivala gore dolje kao da nešto teško guta, valjda riječi koje nije u stanju izgovoriti. Na Skomyijevo iznenađenje, riječi su ipak izašle iz lugarevih ustiju, teške i mumljave, kao izvučene iz groba: - Gdje je?

- Što gdje je? – Skomy će nakon što je došao malo k sebi.

- Gospodarica.

- Gore je. Dotjeruje se. Nema sad vremena za tebe.

- Daj joj to – lugar će, pružajući prema Skomyiju kartonsku kutiju.

Skomy je koraknuo korak unazad i složio gadljiv izraz lica. – To da joj dam? Tu odvratnu kutiju? Jesi li ti pri sebi?

- Daj joj to – opasnim tonom je zamumlao lugar.

Skomy se oprezno navirio u kutiju i samo što mu se kosa nije nakostriješila od užasa. – Zmiju da joj odnesem? Što će ona sa zmijom pa makar i krepanom?

- Ona će znati. Odnesi joj.

Istina, gospodarica je ponekad iz šume donosila bolesne i ranjene životinje, liječila ih i puštala zdrave na slobodu, izliječila je i životinje za koje je Skomy bio uvjeren da im nema spasa, ali to su redovito bile male životinje, ptičice, miševi, vjeverice... Nikad nije donijela zmiju. – Ne mogu joj sad to odnijeti, a zmija je ionako krepana.

Lugar se zaputio stubama, namjeravajući zaobići Skomyija.

- U redu, odnijet ću joj – mrzovoljno je pristao i prihvatio kutiju. – Možda si od njezine kože napravi sandale, a ti idi u svoju kolibu da te gosti ne zateknu ovdje. Nisi baš lijep prizor.

- I ovo joj daj – lugar je posegnuo džep hlača i izvukao prljavu bijelu krpu na kojoj se nešto klatilo, nekakva lutkica.

Skomy je u čudu raširio oči: - Što je ovo? Gdje si to našao?

- Na pragu kolibe. Zujalo je.

Da potvrdi lugareve riječi, stvorenje u bijeloj krpi je zazujalo i zamlataralo sitnim ručicama. Skomy je znao da u šumama gospodarice Magde ima svakojakih, čudnih stvorenja, ali da se tamo mogu naći i takove patuljčice, to nije znao.

- Baci to u kutiju.

Patuljčica je završila u kutiji, zazuzukala visokim tonom, a onda naglo utihnula i skljokala se na smotanu zmiju. Skomy je slegnuo ramenima. – Što je da je, čini se da se prestrašilo zmije. – Zaputio se stubama i na pola puta osvrnuo. Lugar je još uvijek stajao u podnožju stuba i činilo se da ne namjerava otići. – Rekao sam ti da odeš.

- Čekat ću.

- Nemoj čekati. Javit ćemo ti ako zmiji bude bolje.

Lugar je nepomično stajao, ne pokazujući namjeru da ode i Skomy se najozbiljnije uplašio da će poći za njim. Samo bi još trebalo da vidi Apostolku i posumnja da su nešto napravili gospodarici Magdi. U normalnim okolnostima Lugara nije bilo briga za gospodaricu, ali čini se da mu je do te zmije stalo, a to znači da mu je važno da ona dospije u prave, iscjeljiteljske ruke.

- Gospodarica će se naljutiti ako te tu zatekne – opomenu ga Skomy. – Nemoj da te priupita za vepriće. Bolje bi ti bilo da joj neko vrijeme ne dolaziš pred oči.

Lugar ga je gledao kao da ga nije baš najbolje shvatio, a onda se ipak pokrenuo. Skomy je požurio uz stepenice. S vrha stubišta se još jednom osvrnuo i imao što vidjeti. Umjesto da ode, lugar se poslužio vinom. Nije se potrudio ni ulijati ga u čašu nego je pio ravno iz vrča. Skomy je samo zavrtio glavom, iskreno se nadajući na će lugar otići kad se naloče.

Pred vratima kupaonice je spustio kutiju na pod i zalupao.

- Apostola, Apostolka – zazvao je prigušenim glasom.

- Što hoćeš? Kupam se, ostavi me na miru.

- Imamo problem.

- Kakav vražji problem?

- Lugar je dolje.

- Je li zgodan?

- K'o tri lopova.

- Već sam se napalila.

- I bolje da te ne vidi jer poznaje gospodaricu Magdu. Pitat će gdje je ona.

Vrata su se naglo otvorila, a Skomyiju samo što nisu potekle sline kad je ugledao Apostolku zamotanu u ručnik. Zaboravio je lugara i zmiju u kutiji. Apostolka ga je pljesnula po ruci koja krenula prema njoj.

- Reći ćemo mu da se Magda kupa – nacerila se Apostolka.

- Problem je složeniji. Donio je tu zmiju i patuljčivu – Skomy pokaza rukom na sadržaj kutije. – Gospodarica Magda zna što s tim napraviti, ali nas dvoje nemamo pojma.

- Gle, stvarno, baš lijepa zmija. – Apostoka se sagnula i pogladila zmiju. – Je li živa?

- Nemam pojma. Ne izgleda dobro.

- Možda samo hibernira. Trebalo bi je utopliti. A što je ovo? – Podigla je patuljčicu i sa zanimanjem je razgledala. – Je li ovo živo?

- Bilo je kad ju je lugar bacio u kutiju kraj zmije. Mislim da se samo onesvijestila od straha.

- Ti ćeš se pobrinuti za zmiju, a ja ću urediti ovu malu.

- Što da radim sa zmijom?

- Nađi termofor, napuni ga vrućom vodom i ugrij zmijetinu.

- Odakle mi termofor?

- Onda napuni boce vodom. Snađi se.

- A što ako ni to ne bude dovoljno? Lugar dolje čeka da gospodarica Magda oživi zmiju.

- Onda ću se ja pozabaviti lugarom pa će zaboraviti na zmiju.

- Ne zanimaju ti njega te stvari. Samo ga zmija zanima. I lokanje.

- Onda ćeš ga ti napiti i spremiti u podrum.

- Popit će svo vino prije nego se napije. Loče ko duga, a nikad ga nisam vidio pijanog.

- U podrumu ima još vina, zar ne?

- Ima, bačve i bačve.

- Više nego dovoljan razlog da sam uđe u podrum. Tvoje će biti samo pružiti mu priliku i zaključati za njim vrata.

subota, 03.08.2013.

Spas ili nova opasnost

Delmat se sav zgrbio pod kapetanom Špekom, nastojeći trčati najbrže što može, a to nije bilo jako brzo. Strelice su fijakale oko njega; iz slušalice u uhu derao se Kenson: - Trči, Delmat, trči.

Htio mu je doviknuti da ga ne čekaju, ali nije mogao doći do daha. Sapinjalo ga je u grudima, srce bubnjalo u grlu.

Poletjelo je i kamenje. Jedan kamen mu je okrznuo nogu i na trenutak ga usporio. Čuo ih je kako trče i zuzukaju za njim. Čitava horda naoružanih, bijesnih divljaka. Stisnuo je zube, nastojeći se oduprijeti porivu da zbaci kapetana s leđa, svjestan da je teret koji ga usporava, jedina njegova zaštita od strelica i kamenja.

Tamni obris šume činio mu se sve daljim i nedostižnijim. Kensona više nije čuo i pomislio je da su on i By već na sigurnom. Kolike su njegove šanse da se izvuče iz ovoga? Kako god, prokleti zuzavci ga se neće dočepati živog.

Laserska zraka odaslana iz šume bljesnu tik do njega. Smrznuo se. Što to Kenson izvodi, skoro ga je ubio. Zuzavci iza njega su padali i panično zujali. Iduća zraka je šibnula podalje od Delmata. Još dva metra i našao se zaklonjen drvećem. Trčao je prema spasonosnom svjetlu teleportacijske kapsule. Unutra je bila samo By i prstima prebirala po hologramskoj ploči.

U kapsuli se strovalio na pod i teško dišući, ni malo nježno, zbacio sa sebe tijelo kapetana Špeka iz kojeg su stršale strelice kao iz svetog Sebastijana. Kenson je utrčao za njim. Kapsula se zatvorila pred nosom divljaka koji je svom silinom naletio na nju.

- Što čekaš, By – poviče Kenson. – Teleportiraj nas!

- Ne mogu pronaći Wanderer – paničarila je By dok su divljaci lupali šakama po kapsuli.

- Teleportiraj nas bilo kamo!

- Našla sam neki drugi brod i poslala im zahtjev za teleportaciju, ali ne odgovaraju.


Kapsulom je odjeknuo udarac sjekire.

- Teleportiraj nas! –urlali su Kenson i Delmat.

Niz Byino lice su se slijevale suze. – Nemam dozvolu!

- Zajebi dozvolu!

Sjekira je ponovno udarila po kapsuli. By je je vrisnula i pokrenula teleportaciju bez dozvole. Sekunde su se tjeskobno vukle. Još jedan udarac sjekire. Svo troje su sa zebnjom zurili u jasno vidljivu prugu što ju je sjekira ostavila na kapsuli. I ponovno je napadala. By je zakopala lice u Kensonovo rame.

U idućem trenutku našli su na nepoznatom svemirskom brodu, u sablasno tihom prostoru koji su slabašno osvjetljavali prazni ekrani. Delmat je prvi izašao iz kapsule i viknuo: - Ima li koga?

Nitko mu nije odgovorio.

By se još uvijek čvrsto držala za Kensona i lica skrivenog o njegovo rame, glasno ridala. Pomilovao joj je kosu i nježno je potapšao po ramenu. – Dobro je, By, na sigurnom smo.

By se još grčevitije rasplakala.

- Vraga smo na sigurnom – promrmljao je Delmat. – Meni ovo izgleda vrlo sumnjivo. Kao da je brod
na brzinu napušten.

Kenson mu je gestom pokazao da šuti, no Delmat je bio prezauzet prčkanjem po kontrolnom pultu. – Što je ovo? Izgleda kao ptičje govno. – Zahvatio je malo tog nečeg i prinio prst nosu. – I smrdi tako. Sve je puno ptičjih govana. Neka su još svježa.

By se tresla od plača. Kenson ju je uhvatio za ramena i odmaknuvši je od sebe, snažno je prodrmao što je rezultiralo još žeščom provalom plača. – By, prestani! Ne možeš sad plakati, trebamo tvoju pomoć.

- Zvekni joj šamarčinu – predložio mu je Delmat.

Kenson se zaprepastio: - Delmat!

- Ponekad pomaže.

- Pa nisam ja divljak koji tuče žene.

- Nije to divljaštvo nego nužna mjera. U šoku je, a mi nemamo vremana do sutra čekati da se smiri.

- Delmat, ja to ne mogu.

- Daj, ja ću. Čvrsto je drži.

Kenson je zatvorio oči da ne gleda kako Delmat odvaljuje šamarčinu By koja je istog momenta prestala plakati i širom otvorenih očiju, samo nijemo otvarala i zatvarala usta pa se činilo da je ponovno u šoku, ovaj put zbog šamara. Delmat je već bio spreman ošamariti je još jednom kad je prasnula: - Udario si me! Ti! – Zamahnula je stisnutom pesnicom prema njegovoj bradi. Jedva se izmaknuo udarcu.

- Oprosty, By, morao sam!

- Ma što si morao, primitivna seljačino? – ponovno je nasrnula na Delmata koji se dao u bijeg.

- Poslije mi možeš vratiti s kamatama, ali sad bi se prvo morali pobrinuti za kapetana Špeka.

- Ako je još živ – dometnu Kenson.

- Kapetan Špek – pomalo zbunjeno izusti By i osvrnu se prema kapsuli u kojoj je još uvijek ležao izmrcvareni kapetan, bogato urešen strijelama s raznobojnim perima. – Zar ovdje nema nikoga da mu pomogne?

- Čini se da nema – Kenson će. – Zato nisi mogla dobiti dozvolu za teleportaciju.

- Svi su zbrisali – smrknuto će Delmat. – Tko zna zbog čega.

- Vjerojatno su se sklonili na naš Wanderer – pretpostavi Kenson. – Mora da se zbilo nešto gadno.

- Poslije ćemo o tome, hajde da sad prvo pronađemo ambulantu i ako ima koga živoga na ovom brodu – reče Delmat.

Pola sata kasnije kapetan Špek je ležao u prozirnom medicinskom sanduku nalik na lijes. Kao od majke rođen. Nisu se usudili iščupati mu strelice pa su ih samo potrgali jer ga s njima nisu mogli utrpati u sanduk. Izgledao je tako gadno da ga By nije mogla gledati, a ni vonjao nije miomirisno. Jedva se suzdržavala da ne povrati dok je proučavala medicinski pult s brojnim tipkama. – Ja se u ovome ne snalazim. Nije moj fah.

Kenson se nagnuo preko njezinog ramena. – Stisni dijagnosticiraj. To bi trebalo biti prvo.

Poslušala ga je, no samo se začuo iritantni zvuk, kao da nešto rade krivo.

- Možda prvo moramo zatvoriti sanduk – mozgao je Delmat i pokušao pomaknuti staklenu plohu. – Ne ide.

- Očito ne radi na mišiće – promrlja By i stisne jednu tipku. Staklena ploha se u uz šum polako pomicala i kad je došla do kraja, zapištala.

- Leži ko Snjeguljica u staklenom lijesu – prokomentirao je Delmat.

- Samo što je Snjeguljica bila ljepša – Kenson će. – Hajde sad, By, probaj dijagnosticiraj.

Prvi podaci na ekranu su ukazivali da je kapetan Špek još živ što je izazvalo buru oduševljenja. Zatim je uslijedila dugačka lista po život opasnih ozljeda i započetih upalnih procesa. By, Kenson i Delmat su se snuždili. Zaredali su se brojni lomovi kostiju od kojih se ne umire, porezotine, ogrebotine i tome slično. Na kraju se otvorio prozorčić u kojem je pisalo: „Odredite zahvate i terapiju.“

- I što sad? – By se uhvatila za glavu. – Umrijet će nam.

- Pa valjda bi prvo trebalo zaustaviti unutarnja krvarenja – nesigurno će Kenson. – Ali kako?

- Samo polako i bez panike – smirivao ih je Delmat. – Možda ima neka opcija tipa autonavigacija. Automatsko izlječenje... Što ja znam kako bi se to trebalo zvati.

By se namrštila: - Ne vidim ništa tome slično.

- Probajmo predloži – Kenson je stisnuo tipku.

Približenih glava i napetih izraza lica, nestrpljivo su čekali, netremice gledajući u ekran. – Bingo! – uzviknula je By kad se pojavio prijedlog sanacije pacijenta. Dalje je bilo lako. Trebalo je samo kliknuti prihvati ili unijeti promjene u prijedlog.

- Prihvaćamo, prihvaćamo – veselili su se kao mala djeca.

Staklo medicinskog sanduka se zamutilo.

- Ovdje više nemamo što učiniti – Delmat će. – Možemo se samo pomoliti za zdravlje kapetana Špeka.

- A da prije molitve provjerimo što nije u redu s ovim brodom – zabrinuto će Kenson.

By se već zaputila prema izlazu. – Trebali bi pretražiti brod do kraja i pokušati uspostaviti vezu s Wandererom ili nekim drugim brodom.

- Možda iz brodskog dnevnika možemo saznati što se dogodilo - ponadao se Delmat.

Našli su se u dugačkom, uskom hodniku i By se pljesnula dlanom po čelu. - Zamalo sam vam zaboravila reći, brod se zove Malo vitra solarnog.

- Zvuči poznato – primijeti Kenson.

- Malo virtra solarnog! – Delmat je problijedio. – Kum mi na Malo vitra solarnog.

- Čini se da više nije – By će.

- Nije li to onaj šminkerski brod na kojem glavešine orgijaju? – prisjetio se Kenson.

- A što je tvoj kum, Delmat, radio na ovom brodu? – radoznalo će By. – Kuhao?

- Ma kakvi kuhao, bio je glavni – Delmat je zazvučao uvrijeđeno. – Svi moji zemljaci su rođeni lideri i veliki zavodnici.

- Kako si onda ti završio kao kuhar? – zajedljivo će By.

- Nisam završio, kuhinja mi je bila tek odskočna daska na koju sam pristao samo zbog one nesretne Sedme Mary. Da sam htio, mogao sam biti s kumom na Malo vitra solatnog, zvao me da se malo provodimo.

- Bojim se da se ovaj put provod nije dobro završio – Kenson će, proučavajući udubljenja na zidu hodnika. – Jesu li ovo tragovi lasera? Čini se da te Sedma Mary spasila.

Ušutjeli su, zabrinuto promatrajući zidove. U dnu hodnika je nešto lupnulo. Delmat i Kenson su automatski posegnuli za svojim laserima.

- Nekoga ipak ima – tiho će By. – Nemojmo se odvajati.

Napeto su osluškivali, čekajući da se u dnu hodnika pojavi netko ili nešto. Ništa se nije događalo. Delmat je krenuo prvi, Kenson i By su ga neodlučno slijedili.

Trenutak prije nego su osjetili podrhtavanje, oglasio se alarm.

subota, 27.07.2013.

Adio Magda

Na veliku žalost gospodarice Magde, Rockatansky nije mogao ostati na večeri, a da stvar bude gora ostali su kasnili. Let lampa Lucky, koja se nije gasila otkako ju je Rokatansky stavio u u pogon, nije pridonosila popravljanju raspoloženja. Repertoar joj je, po Skomyjevom mišljenju, bio očajan, ali barem je bila korisna. Kotrljala se po zamku i popravljala sve redom. U kratkim pauzama između Tosce i Norme, Norme i Traviate, izvana se čulo zlokobno sovino hukanje od kojeg se Skomy ježio, a ni gospodarici Magdi nije bilo svejedno; svaki put se lecnula. Još kad se uzme u obzir da su psi proždrli vepriće namijenjene gostima i sad im je zlo, a lugar je netragom nestao, ništa dobra se nije moglo očekivati.

Gospodarica Magda je pred kaminom tonula u apatiju, a Skomy se nastojao držati van njezinog vidokruga. Koliko god mu bilo drago što je večer na najboljem putu da neslavno propadne, znao je da će on na kraju platiti za sve što je pošlo krivo.

- Skomy! Skomy, nesrećo!

Evo ga, pomislio je, sad će me maltretirati. – Zapovijedajte, vaša milosti.

- Gasi tu let lampu.

- Bojim se da toj želji neću moći udovoljiti. Upravo sam je vidio kako je izašla kroz prozor i krenula prema krovu. Oluci cure pa valjda i njih namjerava srediti.

- Ako je tako, onda dobro. Oluke je već odavno trebalo pokrpati. Nego, Skomy, zašto još nikoga nema?

- To vam ja stvarno ne znam.

- Je li moguće da su zalutali?

- Moguće je. Znate i sami da vaše šume nisu gostoljubive, a sad je već i mračno.

- Imam ideju! Osvijetlit ćemo zamak. Ja ću upaliti svjetla u svim prostorijama, a ti ćeš oko zamka i duž puta postaviti baklje, skroz prema šumi.

- A račun za struju?

- Ne brini ti za račun.

- Trebat će mnogo baklji.

- Imamo ih dovoljno u spremištu.

- Velik je to posao za jednoga. Samo da ih sve iznesem iz spremišta...

- Ne izmotavaj se. Miči tu lijenu guzicu.

Kad je gospodarica Magda neušto naumila, Skomyju je preostajalo samo pokoriti se i ne pitati kakvog smisla ima postavljati baklje oko zamka. Da je neko mislio doći već bi bio tu, a očito je Cvilitrol bio jedini ozbiljno zainteresirani kandidat, no taj Rockatansky se sa svojom let lapom pojavio baš kad nije trebao. Gospodarica Magda je na rubu živčanog sloma, tko zna što ga još čeka, a let lampa Lucky zavija i zavija.

Postavio je baklje sve do ruba šume, čisto sumnjajući da će od toga biti koristi i tad je opazio kako mu se putem približava neko usamljeno svjetlo. Bio je to bicikl, a na njemu se tandrkala Apostolka i sočno psovala.

- Apostolka! – poveselio se Skomy.

- Kako znaš da sam ja? – sumnjičavo je zapitala, zaustavivši se tik do Skomyja i pripalila cigaretu.

- Odgovaraš opisu, voziš se na biciklu i prostačiš.

- A koji si ti?

- Pa Skomy.

- Mali Skomy?

- Pa nisam baš mali.

- I dobro, Skomy, što tu radiš? Zašto nisi na tulumu?

- Nema tuluma.

- Kako nema? Otkazan je? Pas mast, nemoj mi samo reći da sam sav ovaj put prošla za ništa. Još me neki mamlaz u šumi uputio u krivom smjeru i da nisam vidjela baklje do jutra bih lutala.

- Nije otkazan, ali nitko nije došao.

- Kako nitko nije došao?

- Samo Cvilitrol, ali taman je kod gospodarice Magde bio tip koji je donio let lampu, to je ova što popravlja oluke i pjeva, pa je došlo do incidenta. Cvilitrol je demonstrativno otišao, a onda je i taj Rockatansky morao otići da ne zakasni doma na večeru. Gospodarica Magda je gadno razočarana.

- A ti? Što je s tobom?

- Ja nisam gost. Ja sam sluga.

- Ti sluga? Zajebavaš me.

- Ozbiljno. Nisam kanio biti sluga, ali tako je ispalo. Mislio sam se uvaljati gospodarici Magdi, na chatu mi je zvučala kao osamljena žena koja treba nekoga da joj grije postelju, ali je ispalo da joj treba sluga. I tako, što da ti pričam, njezinu postelju sam vidio samo dok sam mijenjao posteljinu.

- Ta gospodarica Magda je neka zajebana likica.

- Nemaš pojma koliko. Sad već sigurno nori što sam se tako dugo zadržao.

- Sredit ćemo mi nju, Skomy.

- Kako to misliš?

- Gadura me nije pozvala na tulum, frka ju je konkurencije, ali sad ću ja nju maknuti s puta da mi ne smeta.

- Apostolka, što si naumila? Ako je nešto gadno, ja u tome ne želim sudjelovati.

- Nije ništa gadno, samo ćemo je zatvoriti negdje i začepiti joj usta da mi ne smeta.

- Ali, zašto to hoćeš napraviti?

- Pa da mi ne otima komade.

- Kakve komade, nikoga nema. Samo ja sam tu.

- Doći će, Skomy. Nije jednostavno naći zamak u ovoj vukojebini. – Gurajući bicikl, apostolka je hodala prema zamku. – Ovo baš glamurozno izgleda – komentirala je baklje.

- Gospodaričina ideja.

- Čuj, Skomy, ti dobro poznaješ zamak. Gdje bi bilo najbolje da ju zbuksamo da nitko ne naleti na nju?

- Ipak je ona gospodarica zamka i silno se trudila oko večere, cijeli dan je kuhala i sad da je strpamo negdje. Nije pošteno.

- Život nije pošten, Skomy, a ni ona prema tebi nije najpoštenija. Zlostavlja te.

- Kako znaš?

- Imam svoje izvore. Vjerojatno te ni ne plaća pošteno.

- Pa ovaj, još nisam dobio plaću. Nisam je ni tražio.

- Skomy, ne budi glup. Ovo je prilika za nas oboje. Ja ću noćas preuzeti njezino mjesto i... – Apostolka se značajno nasmijala. – Poseksat ću se sa svima redom.

Skomyju se objesila vilica, a Apostolka je nastavila: - No, Skomy, nemoj se sad praviti da nisi znao da sam nimfomanka i da sam već dulje vrijeme u potrazi za mužem. Krajnji mi je rok. Stvarno bih se htjela udati za nekog mahera koji će mi napravitio lijepu djecu. Tad ću prestati biti nimfomanka, ali moram imati muža koji će me moći zadovoljiti. Zato moram sve redom isprobati i onda ću odlučiti. Kužiš?

- Kužim, samo, što ja imam od toga?

- Pa ti ćeš, kad ja obavim svoje, spasiti svoju gospodaricu! To ti je šansa da se konačnom s njom povaljaš po plahtama. Žene sanjaju o tome da budu spašene. Naravno, ne sve.

- A ha.

- Onda, jesmo li se dogovorili?

- Ne znam.

- Daj, ne budi papak. Pokaži da si muško.

Skomy se nećkao. Plan mu se baš i nije činio nešto. Dozna li gospodarica Magda koji je njegov udio u Apostolkinoj spački, ništa od njihovog valjanja po plahtama. Još će ga otjerati.

- Guzico lijena! – prolomilo se kroz noć. – Dovuci se ovamo!

Apostolka se podrugljivo nasmijala. – To ona tebe zove.

- U redu, Apostol. Ovako ćemo. – Apostolka se zadovoljno smijuckala dok joj je Skomy šaputao na uho.

Apostolkin bicikl su sakrili u grmlje, a zatim se ušuljali u dvorište. Skomy ju je ugurao nišu, iza mramornog kipa viteza u oklopu i šapnuo joj: - Tu čekaj, kad bude silazila stepenicama, kreni za njom, ali pazi da te ne primijeti.

Prije nego je ušao u zamak, provjerio je pse. Hrkali su i u snu podrigivali, a trbusi su im bili napeti kao da će se raspuknuti. Nisu se bunili dok je jednog po jednog vukao za stražnje noge do izbe u kojoj je gospodarica držala alat za vrtlarenje. Jedan je tek nešto malo zarežao. Skomy je zabrtvio vrata.

U zamak je utrčao vičući: - Gospodarice! Gospodarice! Nešto se događa u podrumu! Netko je unutra.

Gospodarica Magda je problijedila, a Skomy je uzbuđeno nastavio: - Mislim da je lugar provalio u podrum i krade vino.

- Puška! Gdje mi je puška?

- Ne mislite ga valjda ubiti zbog vina? – zabrinuo se Skomy.

Gospodarica Magda se požurila do ormara u hodniku u koji je spremila svoju pušku, računajući da joj dok su gosti u zamku neće trebati. Skomy je pošao za njom. Izvadila je pušku i okrenuvši se prema njemu, zaprijetila mu prstom: - Ti ostani tu. Da se nisi usudio slijediti me.

Ipak ju je slijedio i vireći iza ugla, vidio kako opipava nemirnim prstima drvenu rezbariju kraj stubišta. Tajna vratašca su se otvorila, otkrivajući mračan prostor u kojem je nešto bljesnulo. Možda ključ. Gospodarica Magda je to uzela i potrčala.

Na dvorištu je na trenutak zastala dok su joj se grudi ubrzano dizale i spuštale, a zatim se odlučnim koracima zaputila niz stepenice koje su vodile do vratiju podruma. Prislonila je uho na njih i osluhnula. Ono svjetlucavo je doista bio ključ. Kad ga je gurnula u bravu, zasjao je zelenkasto i teška hrastova vrata su na trenutak izgledala kao da plamte zeleno. Vrata su zacvilila.

Gospodarica Magda nije vidjela Apostolku kako se iskrada iza kipa i šulja stepenicama. Stajala je na otvorenim vratima podruma, s puškom uperenom u mrak. I kad je osjetila da je nešto iza nje i pogledala preko ramena, bilo je prekasno. Apostolka ju je gurnula i zalupila za njom vrata. – Adio, Magda! - Nestašno se nasmijala i okrenula ključ u bravi.

– Zgodna stvarčica – rekla je, promotrivši sjajni ključić na svom dlanu i spremila ga u džep traperica. Prislonila je uho na vrata i osluškivala.

Skomy je dotrčao do vrha stepenica i šapnuo: - Čuje li se što?

- Ništa. – Apostolka se malo zabrinula. – Nadam se da ne postoji neki tajni izlaz iz podruma. Zbilja ne bi bilo zgodno da nas iznenadi.

- Što ćemo sad?


- Pripremiti se za tulum. Moram se presvući u svoju malu crnu haljinu za posebne prigode – nacerila se Apostola.

- Čuj, Apostolka, nešto mi je palo na pamet. Kako bi bilo da kreneš od mene? – zapitao je Skomy.

- Što od tebe?

- Pa znaš što – Skomy se sav zacrvenio. – Pa da ovaj, ti i ja... Da mene prvoga isprobaš.

- Molim?!

- Da nam vrijeme brže prođe dok čekamo da ostali stignu.

- Ne kužim što hoćeš.

Uzdahnuo je, ogledavši se oko sebe, kao da se boji da bi ga netko mogao čuti. Apostolka je prošla pored njega, usput vadeći iz kutije novu cigaretu. Požurio se pripaliti joj i nervozno osmjehnuo. – Znaš što mislim. Nemoj se sad praviti da ne kužiš.

- Stvarno ne kužim.

- Pa da se potrošimo – konačno je prevalio preko jezika.

- Da se poseksamo?

- Da.

Apostolka je prasnula u smijeh. – Šališ se.

- Ozbiljno mislim.

- A ja ozbiljno kažem ne dolazi u obzir.

- Zašto ne? Pa rekla si da ćeš se noćas sa svima redom. Zašto da ja budem izuzetak?

- Zato što ne želim završiti u zatvoru zbog seksa s maloljetnikom.

- Nisam maloljetan. Mogu ti pokazati osobnu.

- Rekla sam ne i ne želim dalje o tome raspravljati. Uostalom, moram se spremiti, sva sam znojna. Pokaži mi gdje je kupaonica.

- Stvarno nisi fer.

- Možda se kasnije predomislim, ali sad mi stvarno treba tuš.

nedjelja, 21.07.2013.

Lugarevo prokletstvo

Iskapio je posljednju bocu do dna i odložio je na policu, na kraj uredno složenog niza prozirnih, praznih boca. Ukupno dvanaest boca. Dvanaest bivših prijateljica. Trebala su mu tri dana da ih isprazni. Njegov novi osobni rekord. Dvanaest litara rakije u tri dana. Polokano prije nego je dospio ispeći novu zalihu. Zamahnuo je rukom kao da će ih sve porušiti i naglo zastao. Prsti su mu se nježno dotakli zadnje boce u nizu. Trebat će mu . Ili možda ipak neće.

Navikao se na prokletu rakiju kao i na sve drugo što je probao. Više mu ni grlo ne žari.

Odavno nema one slatke omame što ju je iskusio s prvim bocama. Tad mu se činilo da je pronašao sebi lijek, ali bila je to samo još jedna zabluda u nizu. Vatra u njemu je sve proždirala i činila ništavnim. Prsti su mu se stegli oko prazne boce, žile podlaktice nabrekle. Negdje u njemu je kuckala tempirana bomba; nevidljivi sat je odbrojavao sekunde. Koliko još? Kada će svemu doći kraj? Pitanja na koja nije znao odgovor.

U kutu usana mu je zatitrao jedva primjetni smiješak. Stisak oko boce popustio, ruka klonula niz tijelo. Okrenuo se od police. Izmučeni pogled je vrludao kolibom pretrpanom trošnim stvarima koje gospodarica Magda odbacila, ali urednom. Zaustavio se na pušci. Ležala je na sredini kreveta, cijevi položene na jastuk. Poželio je skinuti sve sa sebe, ispružiti se pored nje, pomilovati sjajnu cijev, poljubiti je... Usnuti.

Njemu snovi nisu bili dani. Stvoritelj mu je uskratio toliko toga i bacio ga u ovaj nemilosrdi svijet, natjerao u arenu, među ovce koje je bilo isuviše lako klati. Stvorio ga je da za njega obavlja prljav posao. I neće ga ostaviti na miru. Nikad. Nanjušio ga je čak i u ovim tamnim, zloslutnim šumama.

Mjesicima se ništa osobito nije događalo. Osim životinja i utvara, nikoga drugoga nije sretao u šumi, a one mu nisu bile prijetnja. Gospodarica Magda ga nije gnjavila previše, a sluga Skomy ga se klonio. Ni gospodaričini psi mu nisu prilazili. Nitko nije dolazio u zamak. Bilo je mirno i sve je teklo svojim ustaljenim tokom. A onda se sve promijenilo.

Gospodarica Magda je odlučila prirediti zabavu za svoje virtualne prijatelje. Neoprezno je na chatu objavila lokaciju zamka i upute kako do njega stići. Ludača. Podsmjehnuo se, prisjetivši se njezine usplahirenosti i uzbuđenja dok je sva zadihana i rumenih obraza trčkarala zamkom, izdajući naređenja. Skomy nije stizao sve sam, pa je uposlila i njega kao da je običan kućni sluga, a ne lugar. Nije se bunio, nije mu bio problem premjestiti nekoliko komada namještaja i isprašiti sagove, donijeti drva... Jedino mu je bilo važno da ne bude blizu zamka kad počnu pristizati gosti.

Nikad prije ga nije tražila da ubija; a jutros mu je, roneći suze, naredila da pronađe u šumi i ubije vepriće za večeru. Čudio se čemu suze. Zar njeni prijatelji stvarno moraju jesti te vepriće kad njoj njihova smrt tako teško pada. Zašto se ne zadovolje porilukom na sto načina?

Znao je gdje će pronaći vepriće. Lako ih je bilo ubiti. Njihova majka je samo bolno roktala, ali se nije usudila nasrnuti na njega. Slijedila ga je sve do zamka, a u njegovim mislima i dalje. Rasporio je veprićima utrobe i izvadio drob na koju su se gospodaričini psi, nenavikli na meso; jeli su samo dehidriranu hranu; bjesomučno bacili, razvlačeći crijeva po dvorištu i režeći. Gospodarici Magdi bi pozlilo da je to vidjela. Vepriće je još samo trebalo nataknuti na kolčeve da ih Skomy može ispeći. I tad je osjetio opasnost. Prije nego su psi podigli glave i načulili uši, poput antena uperili u nebo repove.

S nožem u ruci, povukao se pod voltu i sišao nekoliko stepenica, sve do zaključanih hrastovih vratiju podruma, u kojem nikada nije bio, ali je znao da tamo gospodarica Magda čuva svoje čuveno ljubavno vino. Psi su lajali kao pomahnitali, kao da će se baciti na došljaka i rastrgati ga. Oprezno se popeo natrag stubama i provirio.

Došljak mu je bio okrenut leđima. Odmjeravao ga je stiščući nož u ruci. Znao je da visoki, crnokosi neznanac u kožnoj jakni nije jedan od gospodaričnih gostiju. Bilo je prerano. A i osjećao je. U neznancu je bilo nešto. I neznanac je osjećao njega, tako mu se činilo. Iznenada se okrenuo prema njemu. Povukao se dublje u sjenu, pitajući se je li ga vidio. Učinilo mu se da će krenuti prema njemu, no on se primicao stolu na kojem su ležali veprići, ne pokazujući strah pred psima koji su ga slijedili, pazeći da mu se ne približe previše. Pomislio je da i psi osjećaju da s tim posjetiteljem nešto nije u redu. Nekom drugom ne bi dopustili da se pomakne ni za milimetar dok se ne pojavi njihova gazdarica.

Jedan od veprića je tresnuo u prašinu, ravno pred iskežene pseće gubice. Za njim i drugi, pa treći... Halapljivo su se bacili na njih i pustili neznanca u zamak. Lugar ni trenutka nije oklijevao.

Potrčao je i našavši se dovoljno daleko od zamka, zaklonjen drvećem, nije stao. Trčao je dok mu je vjetar udarao u gola prsa, a grane ga šibale; svoju kolibu je zaobišao u širokom luku. Držao se šume, podalje od zapuštenog glavnog puta, a onda se pred njih stvorila čudna spodoba koja je gurala bicikl i prepriječila mu put.

- Hej, ti, je li blizu cesta? – zapitala je kratko ošišana, tamnokosa djevojka u trapericama za koju je u prvi tren pomislio da je dječak. Imala je nježan stas i pomalo djetinje, blijedo lice, a u kuta usana cigaretu koju se nije trudila izvaditi iz usta dok je govorila: - Pošla sam prečicom, ali izgleda da sam zalutala. Jesam li na dobrom putu? Koliko još ima do zamka gospodarice Magde? Idem na tulum. Nisam pozvana, ali tko ju jebe. He, he, neće nitko kad uletim ja. Ja sam nimfomanka.

Pokušao se orjentirati; u kojem smjeru je cesta.

- Što je tebi? Jesi mutav? Što me tako gledaš? Ideš i ti na tulum? Hoćeš da se prvo prasnemo? Nikad se nisam na mahovini. Koja ti je omiljena poza? Dogi? Ja volim malo grublji seks. Predigra mi ide na živce.

Rukom joj je pokazao krivi smjer i pokušao je zaobići, no ona je prislonila bicikl na stablo i raskopčala košulju.Na svakojake prikaze je nailazio u šumi, ali sasvim običnu djevojku, pogotovo ne takvu koja bi besramno pokazivala grudi, i to vrlo lijepe, to još u šumi nije vidio i bio je u najmanju ruku zatečen.

- Sviđaju ti se? – zapitala je, provokativno ga gledajući dok joj je u kutu usana polako dogorjevala cigareta. – Pipni kako su tvrde.

Povukao se korak unatrag.

- Što je? Bojiš se? Nemoj mi reći da nikad nisi vidio cice? Koje sam ja sreće da naletim na kretena koji ne zna što treba napraviti. A uopće ne izgledaš tako. Što si se usrao? Ako se potrošimo, ne moramo se odmah i ženiti.

Bilo je to previše. Čak i za njega.

- Bježi, bježi, kretenčino – vikala je za njim. – Kad me drugi put vidiš, ugasit ću ti čik u oku!

Trebao ju je ubiti. Ne samo nju nego i tipa koji ga je malo kasnije zamalo pregazio automobilom kad je izletio iz šume ma put. Malo se zbunio jer je tip izgledao kao pljunuti Mel Gibson, a tad je ponovno osjetio ono. Lik iz zamka je bio tu negdje u šumi, blizu, preblizu. Na neki neobjašnjiv način su bili povezani. Znao je da i onaj drugi njuši njega, da mu slijedi trag. I već je odlučio, pričekat će ga i obračunati se s njim. Nevažno što će nakon njega doći drugi.

Zmija je ispuzala iz grmlja. Ona ista koju jednom zamalo ubio. Jedino stvorenje u šumi koje nije bježalo pred njim. Držao ju je na nišanu, s prstom na okidaču i tad mu se učinilo da njezin napuhani klobuk ima lice, srcoliko djevojačko lice i velike,tužne oči. U glavi je čuo glas, tih i mekan: - Nemoj. - Spustio je pušku, lice je nestalo, bila je to ponovno samo zmija i hitro nestala u visokoj travi.

Sad je ponovno bila tu i ponovno je čuo njen glas u glavi: - Ne boj se.

Ne zna što je zmija učinila, ali nešto je učinila. Možda ubila njegovog progonitelja. Onaj gadan osjećaj opasnosti je nestao i više se nije pojavio. Osjetio se dovoljno sigurnim da se vrati u svoju kolibu. Već se smrklo kad je stigao, umoran kao isprebijani pas, ali mozak mu je radio nesmiljenom žestinom, ne dopuštajući mu da otpočine.

Pustio je Goribor, zavalio se u stari naslonjač s rupama kroz koje je virila slama i nalijevao rakijom, priželjkujući da barem na trenutak obamre, samo na tren da nestane svega, da mu ni jedna misao ne ostane u glavi.


Rakije je prebrzo nestalo, muzika iscurila, a misli su i dalje bile tu, preopterećene bezbrojnim informacijama od kojih mu je vrio mozak i sve je bilo tako prokleto jasno, tako očigledno i tako bezizlazno da je izazivalo fizičku bol, iznutra ga pržilo plamenom koji će ga jednog dana dokrajčiti ako ga ne budu prije oni dohvatili. Da mu je samo na trenutak zaboraviti sve što zna.

Puška je spokojno ležala na krevetu na kojemu se on nikada nije ispružio, pozivala ga i obećavala mu mir. Negdje vani je huknula sova. Cijev puške je blistala. Polako joj se približio i sjeo na rub kreveta; opruge su zaškripale. Pomilovao je kundak. – Uzmi me – nudila mu se. Zašto da to ne učini? Zašto da ne preduhitri onaj nevidljivi sat što u njemu otkucava?

- Nemoj – javio se neki drugi glas, baršunast i tih, umirujući.

Ogledao se po kolibi. Nikoga nije bilo. Samo puška na krevetu. Treba samo uzeti pušku, ubaciti metak u cijev, leći, gurnuti vrh cijevi u usta i nožnim palcem gurnuti okidač. Gotovo.

- Nemoj – ponovno će glas u glavi.

- Uzmi me – dahnu puška.

Pred vratima je nešto zacvilo. Začulo se komešanje. Posegnuo je za puškom. Netko je kucao na vratima. Pomislio je da je možda gospodarica Magda ili Skomy. Ništa u njemu nije nagovještalo opasnost, ne onako kao kad mu je progonitelj bio blizu, samo mu je mekani ženski glas u glavi, zmijin glas, prišapnu: - Sakrij se pod krevet.

- Otvarajte, policija – netko je vikao pred vratima i pokušavao i h otvoriti na silu.

Lugar je brzo šmugnuo pod krevet.

- Ne boj se – šaptao je glas.

Odjeknuo je pucanj, brava se razletjela, a cvilež je zaparao uši.

- Umukni – naredio je duboki muški glas i i cvilež se stišao na podnošljuve decibele. – Upadaj.

- Neću – cvilio je drugi glas.

- Ulazi kad ti kažem.

- Ti prvi – cvilio je, tko drugi nego Cvilitrol.

Začulo se naguravanje. U kolibu je docupkao par bijelih tenisica, uz prestrašeno cviljenje, za njima par čizama. Lugar je već vidio te čizme, dobro ih je upamtio kao što je i sve drugo pamtio.

- Otvori ormar – naređivao je duboki glas.

- Neću – protivio se cvilitrol. – Smrdi, smrdi, užano smrdi. Hoću van.

- Prvo ćemo pretražiti kolibu. Negdje mora biti računalo.

- Rakija smrdi.

Čulo se kako se otvaraju vrata ormara i lupkaju stvari. Jastuk je pao na pod i zaklonio lugaru pogled. A ona je bila s njim pod krevetom. Osjećao je njezinu ugodnu hladnoću na svojoj vreloj koži. Gmizala mu je preko trbuha i grudiju, spuštala se niz rame.

- Idemo odavne – zahtjevao je Cvilitrol. – Bojim se.

- Koji si ti papak. Pogledaj pod krevet.

- Zašto ja?

- Zato što ja tako kažem.

- Neću, neću i neću! Cvil, cvil cvil! – Cvilitrol je skočio na inspektora Froglinga te ga grčevito obavio rukama oko vrata i nogama oko struka.

- Koji ti je vrag? – Frogling se koprcao, pokušavajući ga otresti sa sebe. – Silazi s mene, majmune.

- Cvil, cvil, cvil gmaz!

- Kakav gmaz?

- Cvil, cvil, cvil zmija! Cvil pod cvil krevetom.

- Ma daj, potpuno je bezopasna. Samo nas pokušava prestrašiti i natjerati da odemo.

- Lažeš!

- Sreo sam je već danas i da me je mogla ugristi, ugrizla bi me ili mi barem pljunula otrov u oči. To uopće nije prava zmija. Zmije ne govore, a ova govori.

- Ah, to je opet neka Rujina izmišljotina – ohrabrio se Cvilitro i skočio na pod. – Ružni gmazu, znamo li se mi?

Zmija se izvlačila ispod kreveta i uvijala visoko podižući glavu i napuhavajući klobuk. – Rekla sam ti da odeš. Zašto me nisi poslušao?

- Gle, stvarno govori – razveselio se Cvilitrol. – Gmazu, hoćemo na sokić?

- Makni se, Cvilitrole, s tobom nemam nikakvog posla.

- E baš neću, neću i neću, cvil. Što mi možeš, cvil.

- Izbaciti te iz priče. Odlazite. Obojica.

- Prvo ću zaviriti pod krevet.

- Nikamo ti nećeš zaviriti.

- E, baš hoću – zainatio se Cvitril, poznat po tome da je uvijek kontra. – Što to skrivaš pod krevetom? Male gmazove?

- Upozorila sam te, cvileći stvoru.

- Cvilitrol, pazi – inspektor Frogling nije podnosio Cvilitrola, ali svejedno je bio malo zabrinut za njega. Nije mu se sviđalo kako se osokolio, a ni zmija, ruku na srce, nije djelovala bezopasno kao što je maloprije tvrdio.

No Cvilitrol nije mario. Glupirao se i poskakivao pred zmijom, cvilio rugalice i provocirao je sve dok zmiji nije dopizdilo i strelovitom brzinom se bacila na njega.

- Cvil, cvil, cvil, ugrizla me, cvil! – zapomagao je Cvilitol i hop, već je ponovno bio na inpektoru Froglingu, prikliještivši mu ruku u kojoj je držao revolver i onemogućivši mu da puca u zmiju koja je ležala na podu i činilo se da joj je gore nego Cvilitrolu. – Umirem! Umirem u cvijetu mladosti.

- Cvilitrol – pokušavao ga je umiriti Frogling. – Mislim da se zmija, kad te ugrizla, otrovala.

- U bolnicu, cvil, vozi me u bolnicu – Cvilitros se nije gasio. – Gušim se, cvil, gubim svijest. Gotov sam. – Glava mu je klonula na Froglingovo rame i samo mu je još tiho cvilio na uho: - Protuotrov, cvil, pomozi...

Inspektor Frogling je bio na mukama. Pod krevetom očito nešto ima, nešto zbog čega je zmija bila spremana umrijeti, evo je, leži krepana na podu, a Cvilitrola ne može odlijepiti od sebe i obzirom da ga je ipak ugrizla zmija, za prst, vidio je na svoje oči, nešto bi morao poduzeti. Ne može ga pustiti da krepa. Ljudski život je ljudski život, pa makar i Cvilitrolov, a ni on, koliko god je ponekad grub i bezobrazan, nije od kamena.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.