rujabox
petak, 21.02.2014.
Klonovi napadaju
Zemlja je zadrhtala.
Ptice su prhnule iz krošnji i u neredu letjele nad šumom, sudarajući se i prestrašeno kriješteći. Uznemirene životinje na tlu, dale su se u bezglavi trk, iz pukotina šikljale pare i proključalo živo blato. Svjetla u dvorcu su na trenutak zatreperila, a stakla na prozorima se zatresla dok je let lampa Lucky spokojno klizila niz oluke.
Sova je sletjela na ogradu balkona najvišeg tornja dvorca; njeno zloslutno hukanje gubilo se u rici i tuljenju koje je dopiralo iz šume.
Apostolka i Skomy su se nijemo pogledali, oboje blijedi. Hemi je is Skomyjeve ruke skliznula natrag u kutiju i ustrašeno zazukala. Propinjala se na prste, pokušavajući rukama dosegnuti rub kartonske kutije. Smotana zmija kraj nje se nadimala kao da je progutala kvasac i prijetila da će je zdrobiti. Sirotoj Hemi nije preostalo drugo nego uzverati se na zmiju. Nekako se domogla ruba kutije i sjela na njega, pridržavajući se rukama i mašući po zraku nožicama. Bilo je previsoko da skoči, ali nije imala izbora. Divovi joj nisu ulijevali povjerenje, kao ni zmija u kutiji. Morala se domoći nekog sigurnog mjesta i pronaći nešto za jelo. Želudac joj je vapio za burekom ili ćevapima.
Prebacila se preko ruba kutije i nekoliko trenutaka visjela, a kad se je konačno pustila, to nije bilo zato što je skupila hrabrost da se pusti već je slabašne ruke više nisu mogle držati. Bolno je zazuzukala, tresnuvši o tvrdi stol. Bila je sigurna da je slomila neku kost, ali sudeći po svemu, njene kosti su bile dovoljno čvrste da podnesu pad. Mogla je trčati i u trenu se našla na rubu stola odakle je skočila na stolac koji je na njezinu sreću bio tapeciran. Sakrila se ispod resa stolnjaka, napeto osluškujući nerazumljive glasove.
- Što je ovo bilo? Potres? – zabrinuto će Apostolka.
- Čini se, ali ne moramo se brinuti da će se dvorac srušiti. Preci gospodarice Magde su u temelje uzidali čaroliju za takve i slične slučajeve – objašnjavao joj je Skomy. – Dvorac je siguran.
Apostolka mu nije previše vjerovala, no ne reče ništa. Pažnju im je privuklo neobično plavo svjetlo koje je dopiralo izvana. Oboje su jurnuli na balkon. Stupovi plavog svjetla spuštali su se s neba i padali ravno u dvorište dvorca.
- Koji je ovo vrag?! – Apostolka je raširila oči, stežući čvršće oko sebe ručnik i lagano drhtureći.
Skomi je istezao vrat, nastojeći vidjeti što se to gore na nebu zbiva, no što god to bilo, bilo je previsoko da bi mogao golim okom jasno razaznati.
- Hu-hu – oglasila se sova i uletjela kroz širom otvorena balkonska vrata.
Apostolka je poludjela i potrčala za sovom koja se smjestila na vrhu visokog ormara.
- Skomy, otjeraj tu ptičurinu i idi vidi što zbiva – zapovijedila je, uživljavajući se u ulogu gospodarice dvorca.
- Idi ti – odbrusi joj Skomy.
- Barem ptičurinu otjeraj.
- Nisam siguran da bismo je trebali otjerati. To je sova koja donosi račune.
- Razlog više da je se otjera. Iš, ptico, iš! – Apostolka je poskakivala, pridržavajući jednom rukom ručnik, a drugom mašući po zraku.
- Obično odleti čim preda račune i nikad ne ulazi u dvorac. Ne znam zašto se ovaj put zadržala, još manje zašto je uletjela unutra. – Skomy je nemoćno širio ruke. – Trebalo bi pitati gospodaricu Magdu, ona se razumije u te stvari.
- Prestani mi spominjati gospodaricu Magdu – razgnjevila se Apostolka. – Sad sam ja gospodarica.
- Hu-hu – sova je pomalo ukočeno okretala glavu i doimala se kao da se ruga Apostolki.
- Ptičurino, ideš mi na živce. Goni se van iz dvorca i da te više ne vidim. Iš, iš! Čuješ li me? Tornjaj se van!
- Hu-hu!
Raspižđena Apostolka je rasula svoj raskošni repertoar psovki na račun sove koja je samo monotono hukala i micala glavom liijevo desno, Skomy se zgražao, a Hemi je skrivena pod stolnjakom načulila uši. Naime, ona je razumjela što sova huhuće. „Klonovi napadaju!“
- Čuj, Apostolka, daj malo pripazi kako razgovaraš sa sovom – savjetovao joj je Skomy. – Mislim da sova ima poseban status. Ipak je to ptica koja simbolizira mudrost i znanje.
- Daj ne seri – žestila se Apostolka. – Koji kurčev status može sova imati. Običan šumski dostavljač računa.
- Gospodarica Magda...
- Spomeneš li je još jednom... – smrknuto ga gledajući, Apostolka mu je zaprijetila ispruženim kažiprstom.
- Dobro, neću više, ali pusti sad sovu – pomirljivo će Skomy. – Ako smijem primijetiti, vaše gospodstvo, iz kutije nam je nestala palčica, a zmija se nekako čudno napuhnula.
Apostolka se nagnula nad kutiju, proučavajući zmiju koja je bila duplo veća nego malo prije, ali i dalje nije pokazivala znakove života. – Misliš da je zmija progutala palčicu?
- Ne znam. Ne izgleda mi kao da je u stanju nešto progutati, ali od čega se tako napuhnula?
- Negdje sam pročitala da mrtve zmije rastu.
- Nikad čuo. – Skomy je oprezno gurnuo zmiju prstom. – Ova zmija je krepala. Lugar neće biti sretan kad čuje.
- Lugar ne mora znati. Uostolom, već smo se dogovorili kako ćemo ga se riješiti.
Dvorac se odjednom ponovno zatresao, a sova se razletjela po odaji, kružeči ispod stropnih greda i hućući: - Klonovi pred vratima! Klonovi pred vratima!
Osim Hemi, nitko drugi je nije mogao razumjeti, ali Skomy i Apostolka su začuli žamor koji je dopirao iz dvorišta.
- Gosti su stigli! – radosno će Apostolka. – Skomy, požuri dolje i dočekaj ih, a ja se idem dotjerati. I otarasi se lugara.
