rujabox
subota, 22.06.2013.
Malo vitra solarnog
U Zmajevoj glavi još su odzvanjali prestravljeni krici i samrtni hroptaji najmoćnijih ljudi svijeta. Bezbrižno krstarenje svemirom, na Malo vitra solarnog pretvorilo se u njihovo posljednje putovanje i sav Zmajev trud je uništen u manje od pola sata koliko je trajao neočekivani napad te trebalo da se trupla izbace sa broda. Kad na Zemlji shvate da se oni više neće vratiti, nastat će kaos iz kojeg će na površinu isplivati neki novi moćnici, a Zmaju će trebati godine da im se približi i stekne njihovo povjerenje, nađe se u prilici da zavlada njihovim umovima i postane gospodar svijeta. Naravno, pod uvjetom da se uspije vratiti živ na Zemlju, a nekako mu se nije činilo da za to ima previše šanse. One su bile nemilosrdne, nikoga nisu štedjele, ni posadu.
Na Malo vitra solarnog su stigle kao animir dame, dugonoge i sve jedna ljepša od druge. Namjeravao se njima pozabaviti kasnije, pretvoriti ih u svoj harem, nakon što moćnike počasti svojim serumom i nano čestice u roku od dvije minute stignu do njihovih mozgova. Čekao je da se banda ponapije i našmrče bijelog, dovoljno razulari da sukne u sebe sve što stavi pred njih; znao je da neće moći odoljeti novom, moćnom afrodizijaku.
Dok je on u kuhinji pripremao koktel od nekoliko vrsta jakih, žestokih pića, intenzivnog mirisa i okusa, koja će ubiti metalni okus i neugodan miris njegovog seruma, one su u salonu zabavljale moćnike, pjevale i plesale, razbacujući se dugim nogama i tresući čvrstim stražnjicama. Zmaju se sviđalo kako plešu, ali ne i njihov repertoar. Kad on bude glavni, pjevat će druge pjesme, narodske, za dušu, koje nagone da razbijaš čaše, razdrljiš košulju i popneš se na stol, od kojih krv vrije. Nikakav Sway i slične stranjske gluposti.
Koktel je već bio ulijan u čašice za rakiju, trebao je još samo u svaku kapnuti po kap seruma. Taman se spremao otkinuti vrh ampule kad se iz salona začula vriska i hroptanje. Kuhinjska vrata su se nagla otvorila. Glavni kuhar nije dospio ni vrisnuti, pao je pogođen plavom zrakom i kratko hroptao, trzajući se na podu prije nego je preminuo. Zmaj je spuznuo pod stol i sakrio se iza velikog lonca koji je bio tamo odložen. Oba pomoćnika su pala. Plave zrake što su ih odašiljale vrtoglavo visoke potpetice čizama animir dama, šibale su kuhinjom. Jedna je pogodila lonac koji se isti tren užario i bila je prava sreća da se Zmaj baš tad odmaknuo od njega, puzeći prema vratima skladišta što ih je za sobom ostavila otvorena jedna od tih pomahnitalih žena.
Sakrio se između polica nakrcanih kavijarom i drugim delicijama, stiščući u znojnoj ruci ampulu seruma dok mu je srce od straha nabijalo u grlu. Nekako se uspio pribrati i sjesti. Čuo ih je kako po podu vuku leševe i zbijaju šale. Dvije su se zbog nečega posvađale.
- Aculinka, prijavit ću te kapetanici Jasnici – prijetila je jedna.
- Nisi fer, Somordana. Tebe bi trebalo prijaviti.
- Nemojte se sad svađati – umiješao se treći glas. – Treba počistiti ovaj nered.
- Stino, reci joj da nije fer – tražila je Aculinka. – Zara, ti si svjedok...
- Sve ću vas prijaviti...
- Ne, ja ću tebe prijaviti...
Kapetanica Jasnica, Somordana, Aculinka, Zara... Sve su to bila Zmaju poznata imena. Znao je tu opaku ekipu. Okupljale su se na KvizBOX-u i sve su redom htjele biti svemirke gusarice. Ne samo one, bila ih je čitava horda, i sve su sad tu. Vrbovala ih je Ruja za svoju priču i obećala im svemirski brod Malo vitra solarnog. Mislio je da je sve to samo šala. Da je samo mogao naslutiti, mogao je spriječiti tragediju.
Što sad napraviti? Kako se spasiti? Da im podvali serum, zapitao se, zagledavši se u ampulu. Bilo bi šteta potrošiti ga na njih i ponovno morati ponavljati dug, složenon i nadasve skup postupak da dobije drugu dozu seruma. A i kako bi im podvalio serum; ubile bi ga čim bi ga opazile. Ni predstaviti im se ne bi stigao, pozvati na prijateljstvo s KvizBOX-a.
Gusarice su otišle iz kuhinje i Zmaj se usudio proviriti iz skladišta. Zrak je, činilo mu se, čist. Protrčao je kroz kuhinju i provjerio je li hodnik prazan. Gusarice su u salonu slavile. Čuo ih je kako se smiju i otvaraju boce šampanjca. Krenula je pjesma.
Tek što se našao u hodniku, nešto ga je pogodilo posred čela i raspljackalo se. Iznad njegove glave zakreštala je papiga: - Fontana Trevi u Rimu, muzej Prado u Madridu, divovske sekvoje u Sjevernoj Americi, Keopsova piramida u Egiptu...
Zmaj je rukavom obrisao govno sa čela zajedno sa znojem koji ga je oblijao i bacio uplašen pogled prema vratima salona. Gusarice su se tamo tako derale da nisu mogle čuti papigu. Potrčao je niz hodnik prema kabinama dok je papiga letjela za njim i kreštala: - Potemkinove stube u Odesi, Angkor Wat u Kambodži, Serengeti u Tanzaniji, Machu Picchu u Peruu...
Uletio je u prvu kabinu i pograbio crni kožni korzet, u drugoj je uzeo crni čipkasti grudnjak, u trećoj crne čarape, u četvrtoj haltere i tako redom. Koliko su krpica gusarice imale, nadao se da neće primijetiti da im nešto nedostaje, a ni prepoznati svoje stvari na njemu. Malo se premišljao oko kožne minice, a onda zaključio da mu je bolje uzeti nabranu ružičastu suknjicu s volančićima. S obućom je bilo bilo preblema, gusarice su imale mala stopala, no na svu sreću, sjetio se da je jedan rahmetli moćnik, pokoj mu grešnoj duši, imao fetiš na ženske cipele i nije mogao zaspati ako nije malo prošetao po sobi u crvenim štiklama. Nisu bile baš najsretnija kombinacija s ružičastom suknjom, ali Zmaj se time nije zamarao. Jedino mu je bilo bitno da su prave veličine.
U zgodnom trenutku je zatvorio papigu u nečiju kupaonicu i ostavio je da tamo nabraja svjetske znamenitosti. Zatim se poslužio bogatim arsenalom kozmetike koji je pronašao po neseserima. Nekoliko puta je morao obrisati svu šminku s lica dok mu se ruka nije dovoljno uvježbala da se može pristojno našminkati. Na kraju je nabacio na kosu pola kile gela i razbarušio je prstima da izgleda pomalo divlje. Odmjeravajući se od glave do pete, zaključio je da je ispao sasvim zgodno žensko. Malo je namjestio grudnjak napunjen ženskim najlonkama, da mu cice bolje stoje i bio je spreman umiješati se među gusarice.
Nabadajući na štiklama ušao je u salon. Sve je proteklo dobro, nisu primijetile da Zmaj nije jedan od njih. Taman se opustio i uzeo drugu čašu šampanjca kad mu se obratila jedna od gusarica: - Oprosti, ali ne sjećam se tvog imena.
- Nera – progovorio je neprirodno tankim glasićem i otpio gutljaj šampanjca.
- Dunja, tko je ova? – umiješala se druga gusarica, sumnjičavo ga promatrajući. – Ne sjećam se da sam je prije vidjela.
- Ni ja, Stino.
- Ruja me naknadno ubacila u priču.
- Ako te Ruja ubacila, onda je u redu – Dunja će. – Jesi li ti Nera Zmaj?
Stidljivo se osmjehnuo i zaključivši da je najpametnije držati se istine koliko je to najviše moguće, potvrdio: - Jesam.
Stinino iduće pitanje je bilo očekivano: - Zar Nera Zmaj nije muško?
A Zmaj je imao spreman odgovor: - Na KvizBOX-u se predstavljam kao muško. Tako je lakše.
- Zna li kapetanica Jasnica za to? – zanimalo je Stinu.
Zmaj slegnu ramenima. – Valjda zna.
Stina nije bila zadovoljna odgovorom. – Najbolje da pitamo kapetanicu Jasnicu.
Zmaj se sledio. Propao je.
Spasila ga je gusarica koja je počela vikati: - Papiga! Moja papiga je nestala! Kapetanice Jasnice!
- Smiri se, Tripice, papiga mora biti tu negdje – umirivala ju je kapetanica.
- Kako da se smirim. One stalno imaju nešto protiv moje papige. Aculinka se žalila da previše kriješti i da ju već boli glava od svjetskih znamenitosti, Zara prigovara da previše sraćka, a Somordana je otvoreno prijetila će joj zavrnuti vratom.
- To sam ja samo tako rekla – opravdavala se Somordana. – Nisam mislila ozbiljno.
- Somordana – strogo će kapetanica Jasnica – ako ti imaš neke veze s nestankom Tripičine papige, bolje da odmah priznaš.
- Kunem se da je ni takla nisam.
- Laže, ona je – histerizirala je Tripica. – Ako se papiga ne pojavi živa i zdrava, ja idem iz priče van.
Kapetanica Jasnica je pljesnula rukama: - Djevojke, imamo ozbiljan problem. Nestala je Tripičina papiga, a sve dobro znamo da je emocionalno vezana za nju. Zato budite dobre i koliko god nam svima ta papiga ide na živce, potrudimo se i pronađimo je.
Zmaj je odahnuo i pridružio se potrazi za papigom, dozivajući je zajedno s ostalim gusaricama: - Paris, Paris, gdje si se skrio kukavni brate Hektorov!
nedjelja, 09.06.2013.
Pobuna na Wandereru
Profesor Kenson je uklanjao požutjele listiće s biljaka koje su naočigled venule. Već dva zemaljska dana; otkako je kapetan Špek nestao u pukotini; nije im mogao pružiti adekvatnu njegu. Iako je Wanderer bio na sigurnoj udaljenosti od pukotine i zaštitno polje nije bilo uključeno, Sedma Mary je naredila štednju energije. Za nju je vrt na svemirskom brodu bio suvišan luksuz, a njemu se cijepalo srce.
Bilo je prebolno zadržavati se u toj polumračnoj prostoriji, među tim malim, tihim smrtima. Ništa za njih nije mogao učiniti, ne u postojećim uvjetima. Možda bi mu bilo lakše kad ih ne bi gledao, ali nije se mogao odijeliti od njih.
- Kenson, jesi li tu?
- Ovdje sam, Zlogika – javio se, ne podižući pogled.
- Vrt je skroz propao – primijetila je, nezadovoljno odmahujući glavom.
- A što se može – rezignirano je izustio.
- Možemo uzeti stvar u svoje ruke i uvjeriti Sedmu Mary da nema smisla dulje čekati.
- Ne možemo ostaviti kapetana Špeka i By.
- Što ne bismo mogli? Očito je da su zaglavili i da se neće vratiti.
- Ne možemo u to biti sigurni.
- Da su sretno stigli u Zuziland, javili bi se.
- Možda se ne mogu od tamo javiti.
- Mogli su se barem na Kvizbox javiti. Ako je mogla Hemi, mogli su i oni. Čudno je da se već dva dana ni ona ne pojavljuje na kvizu.
- Vjerojatno se već udala i otišla na bračno putovanje.
- Tamo se nešto gadno dogodilo, a mi nikad nećemo saznati što. Dođi, Kenson, idemo na večeru.
- Idi ti, meni ni do čega nije.
- Moraš jesti. Preskočio si ručak, a za doručak jedva da si nešto stavio u usta.
- Nemam apetita.
- Trebam tvoju podršku – rekla je uzevši ga za ruku i nježno povukla. – Hajde, Kenson, budi drug.
Bezvoljno ju je slijedio kroz dugački, mračni hodnik; žaruljice nad vratima su jedva treperile i bile preslabe da bi ga osvijetlile. Zlogika se pomučila da ručno otvori vrata jer je i automatsko otvaranje bilo isključeno. Kenson je bio prezaokupljen svojim crnim mislima da bi se sjetio pomoći joj.
U glavnoj prostoriji je također bilo mračnjikavo. Pošteno osvijetljen je bio samo zapovijedni most i Sedma Mary, udobno zavaljena u naslonjač kapetana Špeka. Viki koja je već sjedila za okruglim stolom i nestrpljivo lupkala prstima po njemu, jedva se vidjelo.
- Delmat, hoće li ta večera? – viknula je Zlogika, a onda se sjetila da su i komunikacijski sustavi isključeni te da je Delmat u kuhinji ne može čuti. – Kao da smo u srednjem vijeku – puhala je sjedajući za stol. – Viki, trk u kuhinju i pomogni Delmatu.
U normalnim uvjetima, ploče na sredini stola bi se razmaknule i iz njegove dubine bi se izdigla hrana, ali trenutno to nisu mogli očekivati, a Viki baš i nije bila spremna pomoći. – Dosta mi je toga da me svi iskorištavate – pobunila se. – Jesam li ja tu da naučim upravljati svemirskim brodom ili možda naukujem za kuhinjsku pomoćnicu?
- Viki, u kuhinju – naredila je Sedma Mary, ni ne osvrnuvši se na praktikanticu.
- Ajde, mala, briši – dodala je Zlogika.
Viki se trenutak dva kolebala, a onda se ipak pokorila. Nerazgovjetno mrmljajući, lijeno se vukla prema izlazu.
- Požuri i bez psovanja – opomenula ju je Zlogika. – Ah ta današnja mladež. Neke bi trebalo bičevati.
- Sedna Mary, ima li kakvih vijesti od kapetana Špeka? – zapitao je Kenson.
- Ulovila sam signal Byionog translatora i u tijeku je prijenos podataka.
- Samo signal translatora – Zlogika se namrštila. – A što je s njihovim komunikatorima?
- Nisu uključeni.
- Hm, suđeći po svemu, Špek i By su mrtvi, a translator bilježi neke bezvezne zvukove i muči se se pokušavajući ih prevesti. Šteta je trošiti na to energiju.
- Možda saznamo što se dogodilo Špeko i By – Kenson će.
- Pih, koja nam korist od toga. Samo gubimo vrijeme – gunđala je Zlogika. – Hoće li već jednom ta večera? Baš sam gladna, ona kaša za ručak je bila odvratna, a kod gospodarice Magde veprići s reš pečenom hrskavom koricom i mladim lukom. Ah, evo ga.
Smrknuta lica, Delmat je spustio na stol poklopljenu zdjelu. Viki je docupkala za njim s tanjurima i žlicama. Zlogika se požurila podignuti poklopac i zavirila u zdjelu: - Majke ti mile, Delmat, što je ovo?
- Prežgana juha.
- Istina da me od one tvoje kaše zabolio želudac, ali ne baš toliko da bih morala jesti prežganu juhu. Hoću jesti nešto normalno, a ne splačine.
- Nije do mene, obrati se Sedmoj Mary – mrzovoljno će Delmat.
- Za kog vraga toliko štedimo, ha, Sedma Mary?
- Prestani zanovijetati, Zlogika. – Sedma Mary je prišla stolu i nasula u svoj tanjur bljedunjavu, rijetku juhu. – Ne znamo što će biti, moramo biti spremni na najgore.
- Ima li gorega od ovoga? – Zlogika nije odustajala. – Hranimo se gore nego svinje, ništa ne možemo raditi jer se štedi energija, moji puževi su pokrepali, Kensonov vrt propada, a Špek je zaglavio u pukotini i neće se vratiti. Što čekamo?
Sedma Mary je polako jela svoju juhu i činilo se da uopće ne čuje Zlogiku. – Juha je sasvim u redu. Ima sve potrebno ljudskom organizmu.
- Ali nema zadovoljavajući okus.
- Trenutno to nije važno – neumoljivo je odvratila Sedma Mary.
- Tko je za da se prekine s ovom glupom štednjom, uključi warp pogon i pravac Zemlja neka podigne ruku – predložila je Zlogika.
Jedino Sedma Mary nije podigla ruku. Promatrala ih je hladnim, nedokučivim pogledom. Delmat se malo posramio i spustio ruku.
- Tri protiv dva – pobjedonosno će Zlogika.
- Ljudi, ne možemo tako – Delmat će. – Moramo poštovati naređenja kapetana Špeka, a Sedma Mary je njegova zamjenica i ona odlučuje.
- Kapetan Špek je interese misije podredio privatnim interesima – podsjetio je Kenson. – A poznato je i koji su tvoji interesi, Delmat.
- Istraživanje pukotine se ne može smatrati privatnim interesom – zaključila je Sedma Mary.
- Zna se zašto se Špek upustio u to istraživanje i kojom glavom je mislio – prasnula je Zlogika.
Kenson se nadovezao: - Slobodno možemo smatrati da je u trenutku donošenja odluke bio neuračunjiv.
Nastala je graja i nadvikivanje. Sedma Mary se uzalud trudila smiriti situaciju.
- Svejedno ga ne smijemo ostaviti na cjedilu! – vikao je Delmat. – Ni njega, ni By!
- By i Špek su mrtvi!
Svađu je prekinuo prodorni signal. - Prijenos podataka je dovšen.
Sedma Mary je požurila na zapovjedni most. Ostali su je slijedili. Natiskali su se iza njezinih leđa i napeto iščekivali. Uvijek staložena Sedma Mary je duboko udahnula i ruka joj je na trenutak zadrhtala prije nego je pritisnula tipku. Začula se strašna buka, kreševo, mnogo monotonih glasova koji su svi govorili u isti tren, zbog čega je prijevod bio jedva razumljiv, ali dovoljno da mogu shvatiti o čemu se radi. Jasno se čulo kako By zaziva pomoć, Špekovo stenjanje i psovke.
Slušali su sleđeni. Buka je trajala i trajala, a onda se začuo tresak teških vratiju. Neko vrijeme se čulo samo kako By jeca, a zatim glas kapetana Špeka: - Nemoj plakati, By. Već ćemo se nekako iz ovoga izvući.
- Kako? Kad bismo barem znali zašto su nas napali i zatvorili u tamnicu.
- Možda samo zato jer smo stranci. Što tvoj transletor kaže? Jesi li ga uspjela uključiti?
- Jesam, ali nisam imala kad poslušati prijevod, a sad su mi ruke vezane i ne mogu ništa učiniti.
- Ali sve se snimilo.
- Da.
- I ovaj naš razgovor se snima?
- Svijetli crvena lampica, znači, snima se.
- Mogu li nas čuti naši na brodu?
- Ne znam. Možda ako je signal translatora dovoljno jak i uspije se probiti do broda.
- Da mi barem ruke nisu vezane na leđima – uzdisao je kapetan Špek. – Kad bih nekako mogao uključiti komunikator.
- Što će biti s nama, kapetane Špek?
- Hej, vi na Wandereru! – uzviknuo je kapetan Špek. – Ako me čujete, Sedma Mary i ostali. Znate što vam je činiti. Mi smo u tamnici na Zuzilendu. Delmat, slušaj pažljivo, ovo ti je prilika da postaneš heroj.
Slijedile su upute kapetana Špaka. Kad je završio, Sedma Mary se okrenula prema Delmatu i pogledavši ga u oči, onako kako ga nikada prije nije pogledala, zapitala: - Delmat, možemo li računati na tebe.
Protrnuo je i samo što nije pao pred njom na koljena. – Naravno, Sedma Mary – rekao je bez razmišljanja.
- Hvala ti, Delmat.
Delmatu se učinilo da u njezinom glasu nazire toplinu, da topline ima i očima koje su inače prelazile preko njega kao da ga nema. Na sensualnim usnama Sedme Mary je na trenutak zatirao smiješak upućen njemu i to je bilo više nego dovoljno da pristane na sve što od njega bude tražila.
- Kakve su sad ovo gluposti – uzrujano će Zlogika. – Nije li dovoljno što Špek i By trunu u zuzilendskoj tamnici, sad bi i Delmata poslala tamo. Trebamo li svi poginuti?
- Nitko tebe na ništa ne tjera – hladno će Sedma Mary. – Delmat se sam prijavio za akciju spašavanja kapetana Špeka i By. Je li tako, Delma?
- Tako je – potrvrdio je iako više nije bio previše siguran da je baš toliko spreman riskirati, ali Sedma Mary ga je ponovno lijepo pogledala i raspršila sve njegove strahove. – Učinit ću sve što treba da spasim kapetana Špeka i By.
- Netko bi morao poći s tobom.
- Mene možeš odmah zaboraviti, Sedma Mary – odbrusila je Zlogika.
- Ja sam samo praktikantica – Viki je zvučala kao da se ispričava.
- Ja ne mogu ostaviti brod bez nadzora, dakle, preostaješ još samo ti Kenson?
- Ja? – zaprepastio se Kenson. – Ali ja sam profesor, botaničar. Nisam komandos.
- Delmat je samo kuhar, ni on nije komandos, ali nije ni kukavica.
- Imam li izbora?
- Imaš. Ako si siguran da ćeš moći živjeti noseći na duši kapetana Špeka i By, slobodan si oglušiti se na njihov vapaj u pomoć.
Za nekoga tko je potpuno bezosjećajan i tko je samo izvršavao dužnosti, Sedma Mary je izuzetno dobro manipulirala tuđim emocijama i Kenson se pržio na roštilju vlastite savjesti. Zlogika mu je priskočila u pomoć: - Kenson, ne nasjedaj.
- Zlogika, pusti ga da sam odluči – upozorila ju je Sedma Mary.
- Što će biti ako odbijem?
- Delmat će tad poći sam, a ti ćeš ovdje s nama čekati i ako akcija spašavanja propadne, tad ćemo na duši imati i Delmata.
- Dobro, idem, ali ako se ne vratimo, tad ćeš ti nas obojicu imati na duši, pod uvjetom da je imaš.
- Vratim ćete se – samouvjereno je rekla Sedma Mary. – Najvažnije je da se akcija temeljito isplanira, da se predvide moguće poteškoće i unaprijed pronađu rješanja. Prionimo poslu jer vremena nemamo previše. Kapetan Špek i By su osumnjičeni da su oteli, a možda i ubili Hemi. Planiraju ih staviti na muke i osuditi na smrt. Hemin zaručnik je bijesan, traži osvetu i uopće ga nije briga jesu li krivi ili ne. On se samo želi na nekome iskaliti. Možda neće ni čekati suđenje. Moramo biti brži od njega, brži od svih njih.
ponedjeljak, 03.06.2013.
Noć u šumi
Lako je zmiji bilo reći odlazi. Inspektor Frogling ništa drugo nije ni želio, ali otići iz te proklete šume nije bilo jednostavno. Lutao je satima i činilo mu se da se samo vrti u krug. Uvijek isti krug. Posvuda je bila samo šuma, sve mračnija, a puteljka nigdje. Noć je padala prebrzo, gutajući stabla, a Froglinga je svladavao umor. Odustajao je.
Spustio se na tlo i naslonio na deblo, lagano drhteći od hladnoće. Osjećao je kako mu se gladan želudac prilijepio za kralježnicu. Privako je koljena uz tijelo i naslonio na njih tešku glavu, pokušavajući u njoj napraviti nekog reda, pronaći neko racionalno objašnjenje za sve što se zbilo, ali nije uspjevao. Od razmišljanja ga je zaboljela glava i u njoj je ostala samo jedna misao, umrijet će, ovdje, u ovoj mračnoj šumi i nikad nitko neće znati što mu se dogodilo. Zvijeri će se pogostiti njegovom lešinom, kosti ostati izložene, nesahranjene, polako tonuti u blato i nestati pod slojevima trulog lišća.
Grlo mu se stisnulo, suze ga zapekle u očima. Trebao je drugačije proživjeti svoj život, a ne ganjati glupog Gombera. Uvijek će postojati neki Gomber, više ili manje spretan, nikada im se neće stati na kraj. Potrošio je život na kriminalce. Pa zar su oni toga vrijedni? Zar jedan Gomber zaslužuje da zbog njega ovako jadno skonča? Zar je baš ovako moralo biti? Bilo bi bolje da je oženio Apostolku i napravio od nje poštenu, nježnu ženu po svom ukusu. Sad bi bili na bračnom putovanju.
Ljubav. Ljubav je jedino za čime u životu treba tragati, jedino za što se vrijedi boriti. Malo prekasno je to shvatio. Nema ljubavi za koju bi se sada uhvatio, koja bi ga prisilila da ustane i nastavi dalje, žene koja bi ga negdje vjerno čekala, čije drago lice bi mu se sada ukazalo i rasvijetlilo mrak. Prelako je odbacivao ljubav, sitničario i izigravao frajera. Činilo mu se da ima vremena za ljubav i sve drugo je bilo važnije, a sad mu preostaje samo žaliti za propuštenim prilikama.
Munja je sjevnula nad njim, praćena istovremenim, zaglušnim praskom. Frogling je skočio na noge i ogledavajući se oko sebe, tražio zaklon. Napravio je dva koraka i zapleo se u paučinu; fina mreža mu se zalijepila za lice. Skinuo ju je je prstima, a zatim obrisao o hlače. Zašuštalo je lišće, vjetar se zaigrao među stablima, zanjihao grane; jedna ga je šibnula preko lica. Ponovno je sjevnulo i tad je ugledao bijelu krpu, zapletenu o nisko granje. Šuma se zatresla od grmljavine, a Frogling je ispružio ruku prema krpi, strgnuo je s grane. Nešto je bilo u njoj, nekakva lutkica, ne veća od njegovog dlana. Nije mogao dobro vidjeti. Čekao je da ponovno sjevne, no to se nije dogodilo, a između stabala se pojavilo neko svjetlo, farovi automobila. Strpao je lutkicu u džep jakne i potrčao.
Svjetla su jurila prema njemu, poskakujući po neravnom šumskom putu i zasljepljivala ga. Stajao je pred njima raskrečenih nogu i s podignutim rukama, vičući na sav glas: - Stani! Stani! – I već je pomislio da vozač neće stati, da za upravljačem sjedi Gomber koji će ga s užitkom zgaziti, ali nije ustuknuo. Svjetla su bila sve bliža i sad je već jasno vidio da na njega ide kombi.
Kočnice su zaškripale i vozilo se zaustavilo ni metar od njega. Froglingu je trebalo nekoliko predugih trenutaka da se smiri. Posegnuo je za revolverom skrivenim ispod jakne i požurio prema vozačevim vratima. Očekivao je borbu, da će vozač pokušati pobjeći, ali ne i da će vidjeti mladića kako cvili, naslonjen na upravljač. U svojoj karijeri Frogling se s koječime susreo, nema čemu kriminalci nisu pribjegavali da izbjegnu uhićenje, ali nešto ovakvo još nije ni vidio, a ni čuo.
– Moje mjesto kraj kamina – cvilio je mladić, udarajući glavom o upravljač. – Drugome, drugome je dala moje mjesto kraj kamina.
- Izlazi – zapovijedio mu je i ne čekajući da sam izađe, izvukao ga iz kombija. – Ruke gore, raširi noge! – Gurnuo ga je na kombi i stao pretraživati.
- Nije htjela, nije htjela, moju ljubav, moje pjesme – cvilio je Cvilitrol.
- Začepi! – zaurlao je Frogling. – Ne pušim ti ja te fore.
Cvilitrol se nije gasio: - Zgazila je našu ljubav, zgazila je srce moje, a bila mi je sve na svijetu... Bog neka joj ne oprosti grijehe što je mene varala... Prevela me mala žednog preko vode... Moje nježne godine...
- Prestani cviliti, uši me bole od tvog zavijanja. – Frogling je prekapao po Cvilitrolovoj lisnici, izvukao osobnu i zaprepašteno se zagledao u nju, pa u Cvilitrola koji nije namjeravo prestati cviliti. Grubo ga je okrenuo prema sebi, zagledao se u uplakano lice, pa opet u osobnu. – Koje sam ja sreće – s nevjericom izusti. – Ti si Cvilitrol?
- Je l' tu piše da jesam? – drsko će Cvilitrol. – Možda ne znaš čitati?
- Naravno da jesi, što uopće pitam. Tko drugi bi mogao ovako cviliti.
- Ne cvilim bez razloga. Srce mi je ranjeno i trebao bi imati malo poštovanja prema mojim povrijeđenim osjećajima. Upravo sam...
- Ne zanima me - prekinu ga Frogling. – Trebam tvoj kombi.
- Ne možeš ga dobiti.
Frogling mu pokaza značku i, odgurnuvši ga, uskoči u kombi. Cvilitrol se požurio optčati oko kombija i u zadnji tren se uvukao na suvozačko mjesto.
- Kakvo je to ponašanje? Žalit ću se tvom šefu. Ne možeš voziti moj kombi, nitko osim mene ne smije voziti moj kombi.
- Ide li se ovim putem do zamka gospodarice Magde? – zapita Frogling.
- Ja tamo ne idem. Nikad više nogom neću tamo kročiti.
- Slobodno iskoči van, nitko te ne tjera.
Cvilitrol je već uhvatio kvaku, ali se predomislio, pa je uvrijeđeno ušutio, promatrajući grbavi put pred njima koji se nakon pet minuta vožnje račvao. Frogling je nagazio na kočnicu. – Kojim putem?
Cvilitrol je slenuo ramenima, a Frogling je skrenuo lijevo.
- Mislim da si skrenuo krivo – Cvilitrol će nakon što su dobrano odmakli.
- Misliš ili znaš?
Cvilitrol ponovno slegnu ramenima, a zatim teško uzdahnu: - Sve prave ljubavi su tužne, cvil. Zašto je to tako? Zašto žene moraju sve pokvariti? Ili te hoće silovati, ili te prevare s drugim. Nikad nisu onakve kakvima se čine. Cvil, cvil, šmrc, šmrc. Najbolje su kad su daleko; što dalje, to bolje; kad su nedostižne. Ljubav na daljinu je najbolja ljubav. Da, tako je najbolje, voljeti na daljinu, platonski, tad se ništa ne može pokvariti. Samo tad je sve savršeno.
- Možeš li, molim te, ušutjeti? – iznervirano će Frogling.
- A zašto bih ja, molim lijepo, šutio?
- Jer mi ideš na živce.
- To je tvoj problem, a ne moj.
- Ako već moraš mljeti, onda barem nemoj mljeti gluposti.
- Ja ne meljem, ja pričam i pričat ću što je mene volja.
- Ne, ti cviliš.
- To je moje pravo, moja osobnost. Cvil, cvil, cvil, ništa mi ne možeš, cvil.
- Onda cvili u sebi.
- E, baš neću, neću i neću. I tko si ti uopće? Kako si upao u ovu priču, po kojoj liniji?
- PK, seljo, što te briga.
- Još si i bezobrazan. I zašto ti želiš u zamak gospodarice Magde? Što ti imaš s njom? Da se ne bi i ti malo grijao kraj kamina? Moram te razočarati, mjesto je već zauzeto – cvilio je Cvilitrol.
Frogling je stiskao zube i jedva se suzdržavao da ne odalami Cvilitrola, a potom ga i izbaci i ostavi u mračnoj šumi, a Cvilitrol uopće nije bio svjestan koliko je malo potrebno da se priča po njega završi loše. Cvilio je i cvilio bez kraja i konca, žalio se na sve redom, ponajviše na Froglingovu vožnju.
- Nije dosta što cviliš, sad još moraš i zujati – predbaci mu Frogling.
-Ja ne zujim. Muhe zuje ili ti meni hoćeš reći da sam muha.
- Zujiš, čuo sam te.
- Kad si me čuo da zujim?
- Malo prije.
- To nisam bio ja. Istina, puno pričam i cvilim, ali jedno je sigurno, ne zujim.
- Rekao si zuz. Što bi to bilo ako nije zujanje?
- Da nije kvar na motoru – zabrinuo se Cvilitrol i ušutio, napeto usluškujući. I već je bio siguran da ga je Frogling nasamario i tako natjerao na šutnju kad se začulo slabašno zuz. – To nisam ja, a nije ni motor. Mislim da dolazi iz tvog džepa.
- Mog džepa?!
Ponovno se začulo zuz.
- A ha – pobjedonosno će Cvilitrol, fiksirajući pogledom Froglingov džep u kojem se nešto migoljilo, a onda je iz džepa izvirila sitna ručica i uhvatila se za rub otvora. Cvilitrol je zacvilio kao nikad u životu, a kada se pomolila i plavokosa glavica, samo što nije umro od straha. – Što ti je to u džepu? – cvilio je.
- Što bi bilo, nekakva vudu lutka, našao sam je u šumi.
- To je živo, hoće van – zavijao je Cvilitrol. – To zuji!
Frogling je posegnuo rukom u džep, zgrabio lutku i bacio je Cvilitrolu u krilo, podlo se smijući.
- Cvil, cvil,cvil...
- Zuz, zuzi.
Cvilitrol je još malo cvilio, a onda razdragano uzviknu: - Pa to je Palčica! – Osmjelio se uzeti je u ruke i temeljito razgledati.
- Frogling mu se narugao: - Kakva Palčica, veća je od palca.
- Ne puno. I zašto više ne zuzi?
- Valjda zato što je lutka. Možda je na navijanje.
- Nema nigdje ključ za navijanje. Prava je i čini se da joj nije dobro.
- Ti stvarno nisi normalan.
- Ovo lice mi se čini poznato.
- Valjda ti nalikuje na Barbiku.
- Ne, ne – Cvilitrol je navlažio prst slinom i obrisao prljavštinu s lutkinog lica.
- Zuzi – slabašno zazuzi lutka.
- Pa to je Hemi – zacvili Cvilitrol. – Hemi, najdraža moja, što ti se dogodilo? Tko ti je ovo napravio? Vještica Ruja? Ona je, samo ona može biti tako zla i okrutna.
- Koja Hemi?
- Hemi s Kvizboxa, odbgjegla nevjesta.
- A ti znaš kako Hemi izgleda?
- Naravno da znam, vidio sam sliku.
- Jesi siguran da ti je pokazala svoju sliku?
- Siguran i požuri, Hemi nije dobro. Onesvijestila se.
Frogling je zaglo zakočio. – To će morati malo pričekati – rekao je ubacujući mjenjač u rikverc. – Upravo sam vidio nešto zanimljivo.
- Što može biti važnije od Hemi?
- Tamo je neka koliba. Malo ćemo istražiti.
- Ništa ja neću istraživati. Ne možeš me prisiliti.
Frogling posegnu za revolverom i uperi ga u Cvilitrola: - Izlazi i da nisi ni pisnuo.
