rujabox
srijeda, 28.08.2013.
U dvorcu
Skomy se stvarno nije nadao da će se Apostolka ponijeti tako; odbila je njegovu velikodušnu ponudu da joj opere leđa i istjerala ga iz kupaonice. Na chatu se doimala pristupačno, liberalno i nadasve raskalašeno, a sad tu radi problem oko toga što je on malo mlađi umjesto da iskoristi priliku dok nikoga nema i malo ga poduči.
Natočio si je čašu znamenitog ljubavnog vina gospodarice Magde i zavalio se u naslonjač kraj kamina. Vatrica je ugodno pucketala; vino zamamno mirisalo. Skomi je skrnuo gutljaj i probučkao ga po ustima kao kakav znalac. Nije baš bio ljubitelj vina i ženskastih, slatkih pića, ali u ovom vinu je bilo nečeg posebnog. Žarilo je i grijalo. Taj jedan gutljaj je bio dovoljan da osjeti kako mu krv kola žilama, žeđa za još.
Pomislio je na Apostolku golu u kadi; nije se htjela skinuti pred njim, tko bi pomislio da je tako sramežljiva. Pričekala je da izađe i zaključala za njim vrata. Na trenutak je pomislio i na gospodaricu Magdu u podrumu. Ona se nikad nije zaljučavala. Perverzno je uživala u tome da je Skomy potajno gleda i često se pitao kako bi reagirala da je zaskoči. O tome je mogao samo sanjariti jer oko nje su se uvijek motale one njezine psine sklone režanju koje kao da su samo čekale da on napravi krivi korak pa da se bace na njega i rastrgaju ga. Ali psine su sad bile zatvorene u svinjcu, a Apostolka nije bila gospodarica Magda. Bila je gore sama i gola, željna muškarca.
Ispio je vino i zagledao se u plamen. Imao je hipnotizirajuću moć i Skomy je u njegovom razigranom plesu vidio razbludne slike. Požar mu je zahvatio tijelo i nije bio siguran je li to utjecaj vatre u kaminu ili vina, no u jedno je bio siguran. Nema više čekanja i odlaganja. Apostolka će dobiti što traži, pokazat će joj da je muškarac uprkos mladosti. Nezasitni muškarac.
Odložio je čašu na pod i ustao. Koljena su mu malo podrhtavala, ali ne toliko da se ne bi mogao uspeti stubama. Ćutio je u sebi razornu snagu pod kojom će popustiti vrata kupaonice i Apostolka neće imati izbora. I već je bio na stubama kad su tresnula vrata.
Osvrnuo se i namrštio. Lugar je u blatnim čizmama zagazio na sag gospodarice Magde. U rukama je držao nekakvu poluraspadnutu kartonsku kutiju koja je izgledala kao da je izvađena iz smeća i nikako se, baš kao i lugar, nije uklapala u ambijent.
- A gdje si ti do sad? – napao ga je Skomy. – Dolaziš kad gosti samo što nisu stigli i praviš nered. Miči tu odvratnu kutiju odavde jer ako je gospodarica vidi, dobit će slom živaca. I što je s veprićima? Ostavio si ih da ih psi požderu. Što će sad gosti jesti? Poriluk na sto načina? Da si barem kojeg zeca upucao pa da na brzinu složimo kakav paprikaš.
Skomy nije očekivao da će mu Lugar nešto reći. Nikad nije čuo tog čudaka da je pustio glas. I sad ga je samo gledao mračnim pogledom dok mu je Adamova jabučica poskakivala gore dolje kao da nešto teško guta, valjda riječi koje nije u stanju izgovoriti. Na Skomyijevo iznenađenje, riječi su ipak izašle iz lugarevih ustiju, teške i mumljave, kao izvučene iz groba: - Gdje je?
- Što gdje je? – Skomy će nakon što je došao malo k sebi.
- Gospodarica.
- Gore je. Dotjeruje se. Nema sad vremena za tebe.
- Daj joj to – lugar će, pružajući prema Skomyiju kartonsku kutiju.
Skomy je koraknuo korak unazad i složio gadljiv izraz lica. – To da joj dam? Tu odvratnu kutiju? Jesi li ti pri sebi?
- Daj joj to – opasnim tonom je zamumlao lugar.
Skomy se oprezno navirio u kutiju i samo što mu se kosa nije nakostriješila od užasa. – Zmiju da joj odnesem? Što će ona sa zmijom pa makar i krepanom?
- Ona će znati. Odnesi joj.
Istina, gospodarica je ponekad iz šume donosila bolesne i ranjene životinje, liječila ih i puštala zdrave na slobodu, izliječila je i životinje za koje je Skomy bio uvjeren da im nema spasa, ali to su redovito bile male životinje, ptičice, miševi, vjeverice... Nikad nije donijela zmiju. – Ne mogu joj sad to odnijeti, a zmija je ionako krepana.
Lugar se zaputio stubama, namjeravajući zaobići Skomyija.
- U redu, odnijet ću joj – mrzovoljno je pristao i prihvatio kutiju. – Možda si od njezine kože napravi sandale, a ti idi u svoju kolibu da te gosti ne zateknu ovdje. Nisi baš lijep prizor.
- I ovo joj daj – lugar je posegnuo džep hlača i izvukao prljavu bijelu krpu na kojoj se nešto klatilo, nekakva lutkica.
Skomy je u čudu raširio oči: - Što je ovo? Gdje si to našao?
- Na pragu kolibe. Zujalo je.
Da potvrdi lugareve riječi, stvorenje u bijeloj krpi je zazujalo i zamlataralo sitnim ručicama. Skomy je znao da u šumama gospodarice Magde ima svakojakih, čudnih stvorenja, ali da se tamo mogu naći i takove patuljčice, to nije znao.
- Baci to u kutiju.
Patuljčica je završila u kutiji, zazuzukala visokim tonom, a onda naglo utihnula i skljokala se na smotanu zmiju. Skomy je slegnuo ramenima. – Što je da je, čini se da se prestrašilo zmije. – Zaputio se stubama i na pola puta osvrnuo. Lugar je još uvijek stajao u podnožju stuba i činilo se da ne namjerava otići. – Rekao sam ti da odeš.
- Čekat ću.
- Nemoj čekati. Javit ćemo ti ako zmiji bude bolje.
Lugar je nepomično stajao, ne pokazujući namjeru da ode i Skomy se najozbiljnije uplašio da će poći za njim. Samo bi još trebalo da vidi Apostolku i posumnja da su nešto napravili gospodarici Magdi. U normalnim okolnostima Lugara nije bilo briga za gospodaricu, ali čini se da mu je do te zmije stalo, a to znači da mu je važno da ona dospije u prave, iscjeljiteljske ruke.
- Gospodarica će se naljutiti ako te tu zatekne – opomenu ga Skomy. – Nemoj da te priupita za vepriće. Bolje bi ti bilo da joj neko vrijeme ne dolaziš pred oči.
Lugar ga je gledao kao da ga nije baš najbolje shvatio, a onda se ipak pokrenuo. Skomy je požurio uz stepenice. S vrha stubišta se još jednom osvrnuo i imao što vidjeti. Umjesto da ode, lugar se poslužio vinom. Nije se potrudio ni ulijati ga u čašu nego je pio ravno iz vrča. Skomy je samo zavrtio glavom, iskreno se nadajući na će lugar otići kad se naloče.
Pred vratima kupaonice je spustio kutiju na pod i zalupao.
- Apostola, Apostolka – zazvao je prigušenim glasom.
- Što hoćeš? Kupam se, ostavi me na miru.
- Imamo problem.
- Kakav vražji problem?
- Lugar je dolje.
- Je li zgodan?
- K'o tri lopova.
- Već sam se napalila.
- I bolje da te ne vidi jer poznaje gospodaricu Magdu. Pitat će gdje je ona.
Vrata su se naglo otvorila, a Skomyiju samo što nisu potekle sline kad je ugledao Apostolku zamotanu u ručnik. Zaboravio je lugara i zmiju u kutiji. Apostolka ga je pljesnula po ruci koja krenula prema njoj.
- Reći ćemo mu da se Magda kupa – nacerila se Apostolka.
- Problem je složeniji. Donio je tu zmiju i patuljčivu – Skomy pokaza rukom na sadržaj kutije. – Gospodarica Magda zna što s tim napraviti, ali nas dvoje nemamo pojma.
- Gle, stvarno, baš lijepa zmija. – Apostoka se sagnula i pogladila zmiju. – Je li živa?
- Nemam pojma. Ne izgleda dobro.
- Možda samo hibernira. Trebalo bi je utopliti. A što je ovo? – Podigla je patuljčicu i sa zanimanjem je razgledala. – Je li ovo živo?
- Bilo je kad ju je lugar bacio u kutiju kraj zmije. Mislim da se samo onesvijestila od straha.
- Ti ćeš se pobrinuti za zmiju, a ja ću urediti ovu malu.
- Što da radim sa zmijom?
- Nađi termofor, napuni ga vrućom vodom i ugrij zmijetinu.
- Odakle mi termofor?
- Onda napuni boce vodom. Snađi se.
- A što ako ni to ne bude dovoljno? Lugar dolje čeka da gospodarica Magda oživi zmiju.
- Onda ću se ja pozabaviti lugarom pa će zaboraviti na zmiju.
- Ne zanimaju ti njega te stvari. Samo ga zmija zanima. I lokanje.
- Onda ćeš ga ti napiti i spremiti u podrum.
- Popit će svo vino prije nego se napije. Loče ko duga, a nikad ga nisam vidio pijanog.
- U podrumu ima još vina, zar ne?
- Ima, bačve i bačve.
- Više nego dovoljan razlog da sam uđe u podrum. Tvoje će biti samo pružiti mu priliku i zaključati za njim vrata.
subota, 03.08.2013.
Spas ili nova opasnost
Delmat se sav zgrbio pod kapetanom Špekom, nastojeći trčati najbrže što može, a to nije bilo jako brzo. Strelice su fijakale oko njega; iz slušalice u uhu derao se Kenson: - Trči, Delmat, trči.
Htio mu je doviknuti da ga ne čekaju, ali nije mogao doći do daha. Sapinjalo ga je u grudima, srce bubnjalo u grlu.
Poletjelo je i kamenje. Jedan kamen mu je okrznuo nogu i na trenutak ga usporio. Čuo ih je kako trče i zuzukaju za njim. Čitava horda naoružanih, bijesnih divljaka. Stisnuo je zube, nastojeći se oduprijeti porivu da zbaci kapetana s leđa, svjestan da je teret koji ga usporava, jedina njegova zaštita od strelica i kamenja.
Tamni obris šume činio mu se sve daljim i nedostižnijim. Kensona više nije čuo i pomislio je da su on i By već na sigurnom. Kolike su njegove šanse da se izvuče iz ovoga? Kako god, prokleti zuzavci ga se neće dočepati živog.
Laserska zraka odaslana iz šume bljesnu tik do njega. Smrznuo se. Što to Kenson izvodi, skoro ga je ubio. Zuzavci iza njega su padali i panično zujali. Iduća zraka je šibnula podalje od Delmata. Još dva metra i našao se zaklonjen drvećem. Trčao je prema spasonosnom svjetlu teleportacijske kapsule. Unutra je bila samo By i prstima prebirala po hologramskoj ploči.
U kapsuli se strovalio na pod i teško dišući, ni malo nježno, zbacio sa sebe tijelo kapetana Špeka iz kojeg su stršale strelice kao iz svetog Sebastijana. Kenson je utrčao za njim. Kapsula se zatvorila pred nosom divljaka koji je svom silinom naletio na nju.
- Što čekaš, By – poviče Kenson. – Teleportiraj nas!
- Ne mogu pronaći Wanderer – paničarila je By dok su divljaci lupali šakama po kapsuli.
- Teleportiraj nas bilo kamo!
- Našla sam neki drugi brod i poslala im zahtjev za teleportaciju, ali ne odgovaraju.
Kapsulom je odjeknuo udarac sjekire.
- Teleportiraj nas! –urlali su Kenson i Delmat.
Niz Byino lice su se slijevale suze. – Nemam dozvolu!
- Zajebi dozvolu!
Sjekira je ponovno udarila po kapsuli. By je je vrisnula i pokrenula teleportaciju bez dozvole. Sekunde su se tjeskobno vukle. Još jedan udarac sjekire. Svo troje su sa zebnjom zurili u jasno vidljivu prugu što ju je sjekira ostavila na kapsuli. I ponovno je napadala. By je zakopala lice u Kensonovo rame.
U idućem trenutku našli su na nepoznatom svemirskom brodu, u sablasno tihom prostoru koji su slabašno osvjetljavali prazni ekrani. Delmat je prvi izašao iz kapsule i viknuo: - Ima li koga?
Nitko mu nije odgovorio.
By se još uvijek čvrsto držala za Kensona i lica skrivenog o njegovo rame, glasno ridala. Pomilovao joj je kosu i nježno je potapšao po ramenu. – Dobro je, By, na sigurnom smo.
By se još grčevitije rasplakala.
- Vraga smo na sigurnom – promrmljao je Delmat. – Meni ovo izgleda vrlo sumnjivo. Kao da je brod
na brzinu napušten.
Kenson mu je gestom pokazao da šuti, no Delmat je bio prezauzet prčkanjem po kontrolnom pultu. – Što je ovo? Izgleda kao ptičje govno. – Zahvatio je malo tog nečeg i prinio prst nosu. – I smrdi tako. Sve je puno ptičjih govana. Neka su još svježa.
By se tresla od plača. Kenson ju je uhvatio za ramena i odmaknuvši je od sebe, snažno je prodrmao što je rezultiralo još žeščom provalom plača. – By, prestani! Ne možeš sad plakati, trebamo tvoju pomoć.
- Zvekni joj šamarčinu – predložio mu je Delmat.
Kenson se zaprepastio: - Delmat!
- Ponekad pomaže.
- Pa nisam ja divljak koji tuče žene.
- Nije to divljaštvo nego nužna mjera. U šoku je, a mi nemamo vremana do sutra čekati da se smiri.
- Delmat, ja to ne mogu.
- Daj, ja ću. Čvrsto je drži.
Kenson je zatvorio oči da ne gleda kako Delmat odvaljuje šamarčinu By koja je istog momenta prestala plakati i širom otvorenih očiju, samo nijemo otvarala i zatvarala usta pa se činilo da je ponovno u šoku, ovaj put zbog šamara. Delmat je već bio spreman ošamariti je još jednom kad je prasnula: - Udario si me! Ti! – Zamahnula je stisnutom pesnicom prema njegovoj bradi. Jedva se izmaknuo udarcu.
- Oprosty, By, morao sam!
- Ma što si morao, primitivna seljačino? – ponovno je nasrnula na Delmata koji se dao u bijeg.
- Poslije mi možeš vratiti s kamatama, ali sad bi se prvo morali pobrinuti za kapetana Špeka.
- Ako je još živ – dometnu Kenson.
- Kapetan Špek – pomalo zbunjeno izusti By i osvrnu se prema kapsuli u kojoj je još uvijek ležao izmrcvareni kapetan, bogato urešen strijelama s raznobojnim perima. – Zar ovdje nema nikoga da mu pomogne?
- Čini se da nema – Kenson će. – Zato nisi mogla dobiti dozvolu za teleportaciju.
- Svi su zbrisali – smrknuto će Delmat. – Tko zna zbog čega.
- Vjerojatno su se sklonili na naš Wanderer – pretpostavi Kenson. – Mora da se zbilo nešto gadno.
- Poslije ćemo o tome, hajde da sad prvo pronađemo ambulantu i ako ima koga živoga na ovom brodu – reče Delmat.
Pola sata kasnije kapetan Špek je ležao u prozirnom medicinskom sanduku nalik na lijes. Kao od majke rođen. Nisu se usudili iščupati mu strelice pa su ih samo potrgali jer ga s njima nisu mogli utrpati u sanduk. Izgledao je tako gadno da ga By nije mogla gledati, a ni vonjao nije miomirisno. Jedva se suzdržavala da ne povrati dok je proučavala medicinski pult s brojnim tipkama. – Ja se u ovome ne snalazim. Nije moj fah.
Kenson se nagnuo preko njezinog ramena. – Stisni dijagnosticiraj. To bi trebalo biti prvo.
Poslušala ga je, no samo se začuo iritantni zvuk, kao da nešto rade krivo.
- Možda prvo moramo zatvoriti sanduk – mozgao je Delmat i pokušao pomaknuti staklenu plohu. – Ne ide.
- Očito ne radi na mišiće – promrlja By i stisne jednu tipku. Staklena ploha se u uz šum polako pomicala i kad je došla do kraja, zapištala.
- Leži ko Snjeguljica u staklenom lijesu – prokomentirao je Delmat.
- Samo što je Snjeguljica bila ljepša – Kenson će. – Hajde sad, By, probaj dijagnosticiraj.
Prvi podaci na ekranu su ukazivali da je kapetan Špek još živ što je izazvalo buru oduševljenja. Zatim je uslijedila dugačka lista po život opasnih ozljeda i započetih upalnih procesa. By, Kenson i Delmat su se snuždili. Zaredali su se brojni lomovi kostiju od kojih se ne umire, porezotine, ogrebotine i tome slično. Na kraju se otvorio prozorčić u kojem je pisalo: „Odredite zahvate i terapiju.“
- I što sad? – By se uhvatila za glavu. – Umrijet će nam.
- Pa valjda bi prvo trebalo zaustaviti unutarnja krvarenja – nesigurno će Kenson. – Ali kako?
- Samo polako i bez panike – smirivao ih je Delmat. – Možda ima neka opcija tipa autonavigacija. Automatsko izlječenje... Što ja znam kako bi se to trebalo zvati.
By se namrštila: - Ne vidim ništa tome slično.
- Probajmo predloži – Kenson je stisnuo tipku.
Približenih glava i napetih izraza lica, nestrpljivo su čekali, netremice gledajući u ekran. – Bingo! – uzviknula je By kad se pojavio prijedlog sanacije pacijenta. Dalje je bilo lako. Trebalo je samo kliknuti prihvati ili unijeti promjene u prijedlog.
- Prihvaćamo, prihvaćamo – veselili su se kao mala djeca.
Staklo medicinskog sanduka se zamutilo.
- Ovdje više nemamo što učiniti – Delmat će. – Možemo se samo pomoliti za zdravlje kapetana Špeka.
- A da prije molitve provjerimo što nije u redu s ovim brodom – zabrinuto će Kenson.
By se već zaputila prema izlazu. – Trebali bi pretražiti brod do kraja i pokušati uspostaviti vezu s Wandererom ili nekim drugim brodom.
- Možda iz brodskog dnevnika možemo saznati što se dogodilo - ponadao se Delmat.
Našli su se u dugačkom, uskom hodniku i By se pljesnula dlanom po čelu. - Zamalo sam vam zaboravila reći, brod se zove Malo vitra solarnog.
- Zvuči poznato – primijeti Kenson.
- Malo virtra solarnog! – Delmat je problijedio. – Kum mi na Malo vitra solarnog.
- Čini se da više nije – By će.
- Nije li to onaj šminkerski brod na kojem glavešine orgijaju? – prisjetio se Kenson.
- A što je tvoj kum, Delmat, radio na ovom brodu? – radoznalo će By. – Kuhao?
- Ma kakvi kuhao, bio je glavni – Delmat je zazvučao uvrijeđeno. – Svi moji zemljaci su rođeni lideri i veliki zavodnici.
- Kako si onda ti završio kao kuhar? – zajedljivo će By.
- Nisam završio, kuhinja mi je bila tek odskočna daska na koju sam pristao samo zbog one nesretne Sedme Mary. Da sam htio, mogao sam biti s kumom na Malo vitra solatnog, zvao me da se malo provodimo.
- Bojim se da se ovaj put provod nije dobro završio – Kenson će, proučavajući udubljenja na zidu hodnika. – Jesu li ovo tragovi lasera? Čini se da te Sedma Mary spasila.
Ušutjeli su, zabrinuto promatrajući zidove. U dnu hodnika je nešto lupnulo. Delmat i Kenson su automatski posegnuli za svojim laserima.
- Nekoga ipak ima – tiho će By. – Nemojmo se odvajati.
Napeto su osluškivali, čekajući da se u dnu hodnika pojavi netko ili nešto. Ništa se nije događalo. Delmat je krenuo prvi, Kenson i By su ga neodlučno slijedili.
Trenutak prije nego su osjetili podrhtavanje, oglasio se alarm.
