rujabox
srijeda, 28.08.2013.
U dvorcu
Skomy se stvarno nije nadao da će se Apostolka ponijeti tako; odbila je njegovu velikodušnu ponudu da joj opere leđa i istjerala ga iz kupaonice. Na chatu se doimala pristupačno, liberalno i nadasve raskalašeno, a sad tu radi problem oko toga što je on malo mlađi umjesto da iskoristi priliku dok nikoga nema i malo ga poduči.
Natočio si je čašu znamenitog ljubavnog vina gospodarice Magde i zavalio se u naslonjač kraj kamina. Vatrica je ugodno pucketala; vino zamamno mirisalo. Skomi je skrnuo gutljaj i probučkao ga po ustima kao kakav znalac. Nije baš bio ljubitelj vina i ženskastih, slatkih pića, ali u ovom vinu je bilo nečeg posebnog. Žarilo je i grijalo. Taj jedan gutljaj je bio dovoljan da osjeti kako mu krv kola žilama, žeđa za još.
Pomislio je na Apostolku golu u kadi; nije se htjela skinuti pred njim, tko bi pomislio da je tako sramežljiva. Pričekala je da izađe i zaključala za njim vrata. Na trenutak je pomislio i na gospodaricu Magdu u podrumu. Ona se nikad nije zaljučavala. Perverzno je uživala u tome da je Skomy potajno gleda i često se pitao kako bi reagirala da je zaskoči. O tome je mogao samo sanjariti jer oko nje su se uvijek motale one njezine psine sklone režanju koje kao da su samo čekale da on napravi krivi korak pa da se bace na njega i rastrgaju ga. Ali psine su sad bile zatvorene u svinjcu, a Apostolka nije bila gospodarica Magda. Bila je gore sama i gola, željna muškarca.
Ispio je vino i zagledao se u plamen. Imao je hipnotizirajuću moć i Skomy je u njegovom razigranom plesu vidio razbludne slike. Požar mu je zahvatio tijelo i nije bio siguran je li to utjecaj vatre u kaminu ili vina, no u jedno je bio siguran. Nema više čekanja i odlaganja. Apostolka će dobiti što traži, pokazat će joj da je muškarac uprkos mladosti. Nezasitni muškarac.
Odložio je čašu na pod i ustao. Koljena su mu malo podrhtavala, ali ne toliko da se ne bi mogao uspeti stubama. Ćutio je u sebi razornu snagu pod kojom će popustiti vrata kupaonice i Apostolka neće imati izbora. I već je bio na stubama kad su tresnula vrata.
Osvrnuo se i namrštio. Lugar je u blatnim čizmama zagazio na sag gospodarice Magde. U rukama je držao nekakvu poluraspadnutu kartonsku kutiju koja je izgledala kao da je izvađena iz smeća i nikako se, baš kao i lugar, nije uklapala u ambijent.
- A gdje si ti do sad? – napao ga je Skomy. – Dolaziš kad gosti samo što nisu stigli i praviš nered. Miči tu odvratnu kutiju odavde jer ako je gospodarica vidi, dobit će slom živaca. I što je s veprićima? Ostavio si ih da ih psi požderu. Što će sad gosti jesti? Poriluk na sto načina? Da si barem kojeg zeca upucao pa da na brzinu složimo kakav paprikaš.
Skomy nije očekivao da će mu Lugar nešto reći. Nikad nije čuo tog čudaka da je pustio glas. I sad ga je samo gledao mračnim pogledom dok mu je Adamova jabučica poskakivala gore dolje kao da nešto teško guta, valjda riječi koje nije u stanju izgovoriti. Na Skomyijevo iznenađenje, riječi su ipak izašle iz lugarevih ustiju, teške i mumljave, kao izvučene iz groba: - Gdje je?
- Što gdje je? – Skomy će nakon što je došao malo k sebi.
- Gospodarica.
- Gore je. Dotjeruje se. Nema sad vremena za tebe.
- Daj joj to – lugar će, pružajući prema Skomyiju kartonsku kutiju.
Skomy je koraknuo korak unazad i složio gadljiv izraz lica. – To da joj dam? Tu odvratnu kutiju? Jesi li ti pri sebi?
- Daj joj to – opasnim tonom je zamumlao lugar.
Skomy se oprezno navirio u kutiju i samo što mu se kosa nije nakostriješila od užasa. – Zmiju da joj odnesem? Što će ona sa zmijom pa makar i krepanom?
- Ona će znati. Odnesi joj.
Istina, gospodarica je ponekad iz šume donosila bolesne i ranjene životinje, liječila ih i puštala zdrave na slobodu, izliječila je i životinje za koje je Skomy bio uvjeren da im nema spasa, ali to su redovito bile male životinje, ptičice, miševi, vjeverice... Nikad nije donijela zmiju. – Ne mogu joj sad to odnijeti, a zmija je ionako krepana.
Lugar se zaputio stubama, namjeravajući zaobići Skomyija.
- U redu, odnijet ću joj – mrzovoljno je pristao i prihvatio kutiju. – Možda si od njezine kože napravi sandale, a ti idi u svoju kolibu da te gosti ne zateknu ovdje. Nisi baš lijep prizor.
- I ovo joj daj – lugar je posegnuo džep hlača i izvukao prljavu bijelu krpu na kojoj se nešto klatilo, nekakva lutkica.
Skomy je u čudu raširio oči: - Što je ovo? Gdje si to našao?
- Na pragu kolibe. Zujalo je.
Da potvrdi lugareve riječi, stvorenje u bijeloj krpi je zazujalo i zamlataralo sitnim ručicama. Skomy je znao da u šumama gospodarice Magde ima svakojakih, čudnih stvorenja, ali da se tamo mogu naći i takove patuljčice, to nije znao.
- Baci to u kutiju.
Patuljčica je završila u kutiji, zazuzukala visokim tonom, a onda naglo utihnula i skljokala se na smotanu zmiju. Skomy je slegnuo ramenima. – Što je da je, čini se da se prestrašilo zmije. – Zaputio se stubama i na pola puta osvrnuo. Lugar je još uvijek stajao u podnožju stuba i činilo se da ne namjerava otići. – Rekao sam ti da odeš.
- Čekat ću.
- Nemoj čekati. Javit ćemo ti ako zmiji bude bolje.
Lugar je nepomično stajao, ne pokazujući namjeru da ode i Skomy se najozbiljnije uplašio da će poći za njim. Samo bi još trebalo da vidi Apostolku i posumnja da su nešto napravili gospodarici Magdi. U normalnim okolnostima Lugara nije bilo briga za gospodaricu, ali čini se da mu je do te zmije stalo, a to znači da mu je važno da ona dospije u prave, iscjeljiteljske ruke.
- Gospodarica će se naljutiti ako te tu zatekne – opomenu ga Skomy. – Nemoj da te priupita za vepriće. Bolje bi ti bilo da joj neko vrijeme ne dolaziš pred oči.
Lugar ga je gledao kao da ga nije baš najbolje shvatio, a onda se ipak pokrenuo. Skomy je požurio uz stepenice. S vrha stubišta se još jednom osvrnuo i imao što vidjeti. Umjesto da ode, lugar se poslužio vinom. Nije se potrudio ni ulijati ga u čašu nego je pio ravno iz vrča. Skomy je samo zavrtio glavom, iskreno se nadajući na će lugar otići kad se naloče.
Pred vratima kupaonice je spustio kutiju na pod i zalupao.
- Apostola, Apostolka – zazvao je prigušenim glasom.
- Što hoćeš? Kupam se, ostavi me na miru.
- Imamo problem.
- Kakav vražji problem?
- Lugar je dolje.
- Je li zgodan?
- K'o tri lopova.
- Već sam se napalila.
- I bolje da te ne vidi jer poznaje gospodaricu Magdu. Pitat će gdje je ona.
Vrata su se naglo otvorila, a Skomyiju samo što nisu potekle sline kad je ugledao Apostolku zamotanu u ručnik. Zaboravio je lugara i zmiju u kutiji. Apostolka ga je pljesnula po ruci koja krenula prema njoj.
- Reći ćemo mu da se Magda kupa – nacerila se Apostolka.
- Problem je složeniji. Donio je tu zmiju i patuljčivu – Skomy pokaza rukom na sadržaj kutije. – Gospodarica Magda zna što s tim napraviti, ali nas dvoje nemamo pojma.
- Gle, stvarno, baš lijepa zmija. – Apostoka se sagnula i pogladila zmiju. – Je li živa?
- Nemam pojma. Ne izgleda dobro.
- Možda samo hibernira. Trebalo bi je utopliti. A što je ovo? – Podigla je patuljčicu i sa zanimanjem je razgledala. – Je li ovo živo?
- Bilo je kad ju je lugar bacio u kutiju kraj zmije. Mislim da se samo onesvijestila od straha.
- Ti ćeš se pobrinuti za zmiju, a ja ću urediti ovu malu.
- Što da radim sa zmijom?
- Nađi termofor, napuni ga vrućom vodom i ugrij zmijetinu.
- Odakle mi termofor?
- Onda napuni boce vodom. Snađi se.
- A što ako ni to ne bude dovoljno? Lugar dolje čeka da gospodarica Magda oživi zmiju.
- Onda ću se ja pozabaviti lugarom pa će zaboraviti na zmiju.
- Ne zanimaju ti njega te stvari. Samo ga zmija zanima. I lokanje.
- Onda ćeš ga ti napiti i spremiti u podrum.
- Popit će svo vino prije nego se napije. Loče ko duga, a nikad ga nisam vidio pijanog.
- U podrumu ima još vina, zar ne?
- Ima, bačve i bačve.
- Više nego dovoljan razlog da sam uđe u podrum. Tvoje će biti samo pružiti mu priliku i zaključati za njim vrata.
