rujabox
subota, 27.07.2013.
Adio Magda
Na veliku žalost gospodarice Magde, Rockatansky nije mogao ostati na večeri, a da stvar bude gora ostali su kasnili. Let lampa Lucky, koja se nije gasila otkako ju je Rokatansky stavio u u pogon, nije pridonosila popravljanju raspoloženja. Repertoar joj je, po Skomyjevom mišljenju, bio očajan, ali barem je bila korisna. Kotrljala se po zamku i popravljala sve redom. U kratkim pauzama između Tosce i Norme, Norme i Traviate, izvana se čulo zlokobno sovino hukanje od kojeg se Skomy ježio, a ni gospodarici Magdi nije bilo svejedno; svaki put se lecnula. Još kad se uzme u obzir da su psi proždrli vepriće namijenjene gostima i sad im je zlo, a lugar je netragom nestao, ništa dobra se nije moglo očekivati.
Gospodarica Magda je pred kaminom tonula u apatiju, a Skomy se nastojao držati van njezinog vidokruga. Koliko god mu bilo drago što je večer na najboljem putu da neslavno propadne, znao je da će on na kraju platiti za sve što je pošlo krivo.
- Skomy! Skomy, nesrećo!
Evo ga, pomislio je, sad će me maltretirati. – Zapovijedajte, vaša milosti.
- Gasi tu let lampu.
- Bojim se da toj želji neću moći udovoljiti. Upravo sam je vidio kako je izašla kroz prozor i krenula prema krovu. Oluci cure pa valjda i njih namjerava srediti.
- Ako je tako, onda dobro. Oluke je već odavno trebalo pokrpati. Nego, Skomy, zašto još nikoga nema?
- To vam ja stvarno ne znam.
- Je li moguće da su zalutali?
- Moguće je. Znate i sami da vaše šume nisu gostoljubive, a sad je već i mračno.
- Imam ideju! Osvijetlit ćemo zamak. Ja ću upaliti svjetla u svim prostorijama, a ti ćeš oko zamka i duž puta postaviti baklje, skroz prema šumi.
- A račun za struju?
- Ne brini ti za račun.
- Trebat će mnogo baklji.
- Imamo ih dovoljno u spremištu.
- Velik je to posao za jednoga. Samo da ih sve iznesem iz spremišta...
- Ne izmotavaj se. Miči tu lijenu guzicu.
Kad je gospodarica Magda neušto naumila, Skomyju je preostajalo samo pokoriti se i ne pitati kakvog smisla ima postavljati baklje oko zamka. Da je neko mislio doći već bi bio tu, a očito je Cvilitrol bio jedini ozbiljno zainteresirani kandidat, no taj Rockatansky se sa svojom let lapom pojavio baš kad nije trebao. Gospodarica Magda je na rubu živčanog sloma, tko zna što ga još čeka, a let lampa Lucky zavija i zavija.
Postavio je baklje sve do ruba šume, čisto sumnjajući da će od toga biti koristi i tad je opazio kako mu se putem približava neko usamljeno svjetlo. Bio je to bicikl, a na njemu se tandrkala Apostolka i sočno psovala.
- Apostolka! – poveselio se Skomy.
- Kako znaš da sam ja? – sumnjičavo je zapitala, zaustavivši se tik do Skomyja i pripalila cigaretu.
- Odgovaraš opisu, voziš se na biciklu i prostačiš.
- A koji si ti?
- Pa Skomy.
- Mali Skomy?
- Pa nisam baš mali.
- I dobro, Skomy, što tu radiš? Zašto nisi na tulumu?
- Nema tuluma.
- Kako nema? Otkazan je? Pas mast, nemoj mi samo reći da sam sav ovaj put prošla za ništa. Još me neki mamlaz u šumi uputio u krivom smjeru i da nisam vidjela baklje do jutra bih lutala.
- Nije otkazan, ali nitko nije došao.
- Kako nitko nije došao?
- Samo Cvilitrol, ali taman je kod gospodarice Magde bio tip koji je donio let lampu, to je ova što popravlja oluke i pjeva, pa je došlo do incidenta. Cvilitrol je demonstrativno otišao, a onda je i taj Rockatansky morao otići da ne zakasni doma na večeru. Gospodarica Magda je gadno razočarana.
- A ti? Što je s tobom?
- Ja nisam gost. Ja sam sluga.
- Ti sluga? Zajebavaš me.
- Ozbiljno. Nisam kanio biti sluga, ali tako je ispalo. Mislio sam se uvaljati gospodarici Magdi, na chatu mi je zvučala kao osamljena žena koja treba nekoga da joj grije postelju, ali je ispalo da joj treba sluga. I tako, što da ti pričam, njezinu postelju sam vidio samo dok sam mijenjao posteljinu.
- Ta gospodarica Magda je neka zajebana likica.
- Nemaš pojma koliko. Sad već sigurno nori što sam se tako dugo zadržao.
- Sredit ćemo mi nju, Skomy.
- Kako to misliš?
- Gadura me nije pozvala na tulum, frka ju je konkurencije, ali sad ću ja nju maknuti s puta da mi ne smeta.
- Apostolka, što si naumila? Ako je nešto gadno, ja u tome ne želim sudjelovati.
- Nije ništa gadno, samo ćemo je zatvoriti negdje i začepiti joj usta da mi ne smeta.
- Ali, zašto to hoćeš napraviti?
- Pa da mi ne otima komade.
- Kakve komade, nikoga nema. Samo ja sam tu.
- Doći će, Skomy. Nije jednostavno naći zamak u ovoj vukojebini. – Gurajući bicikl, apostolka je hodala prema zamku. – Ovo baš glamurozno izgleda – komentirala je baklje.
- Gospodaričina ideja.
- Čuj, Skomy, ti dobro poznaješ zamak. Gdje bi bilo najbolje da ju zbuksamo da nitko ne naleti na nju?
- Ipak je ona gospodarica zamka i silno se trudila oko večere, cijeli dan je kuhala i sad da je strpamo negdje. Nije pošteno.
- Život nije pošten, Skomy, a ni ona prema tebi nije najpoštenija. Zlostavlja te.
- Kako znaš?
- Imam svoje izvore. Vjerojatno te ni ne plaća pošteno.
- Pa ovaj, još nisam dobio plaću. Nisam je ni tražio.
- Skomy, ne budi glup. Ovo je prilika za nas oboje. Ja ću noćas preuzeti njezino mjesto i... – Apostolka se značajno nasmijala. – Poseksat ću se sa svima redom.
Skomyju se objesila vilica, a Apostolka je nastavila: - No, Skomy, nemoj se sad praviti da nisi znao da sam nimfomanka i da sam već dulje vrijeme u potrazi za mužem. Krajnji mi je rok. Stvarno bih se htjela udati za nekog mahera koji će mi napravitio lijepu djecu. Tad ću prestati biti nimfomanka, ali moram imati muža koji će me moći zadovoljiti. Zato moram sve redom isprobati i onda ću odlučiti. Kužiš?
- Kužim, samo, što ja imam od toga?
- Pa ti ćeš, kad ja obavim svoje, spasiti svoju gospodaricu! To ti je šansa da se konačnom s njom povaljaš po plahtama. Žene sanjaju o tome da budu spašene. Naravno, ne sve.
- A ha.
- Onda, jesmo li se dogovorili?
- Ne znam.
- Daj, ne budi papak. Pokaži da si muško.
Skomy se nećkao. Plan mu se baš i nije činio nešto. Dozna li gospodarica Magda koji je njegov udio u Apostolkinoj spački, ništa od njihovog valjanja po plahtama. Još će ga otjerati.
- Guzico lijena! – prolomilo se kroz noć. – Dovuci se ovamo!
Apostolka se podrugljivo nasmijala. – To ona tebe zove.
- U redu, Apostol. Ovako ćemo. – Apostolka se zadovoljno smijuckala dok joj je Skomy šaputao na uho.
Apostolkin bicikl su sakrili u grmlje, a zatim se ušuljali u dvorište. Skomy ju je ugurao nišu, iza mramornog kipa viteza u oklopu i šapnuo joj: - Tu čekaj, kad bude silazila stepenicama, kreni za njom, ali pazi da te ne primijeti.
Prije nego je ušao u zamak, provjerio je pse. Hrkali su i u snu podrigivali, a trbusi su im bili napeti kao da će se raspuknuti. Nisu se bunili dok je jednog po jednog vukao za stražnje noge do izbe u kojoj je gospodarica držala alat za vrtlarenje. Jedan je tek nešto malo zarežao. Skomy je zabrtvio vrata.
U zamak je utrčao vičući: - Gospodarice! Gospodarice! Nešto se događa u podrumu! Netko je unutra.
Gospodarica Magda je problijedila, a Skomy je uzbuđeno nastavio: - Mislim da je lugar provalio u podrum i krade vino.
- Puška! Gdje mi je puška?
- Ne mislite ga valjda ubiti zbog vina? – zabrinuo se Skomy.
Gospodarica Magda se požurila do ormara u hodniku u koji je spremila svoju pušku, računajući da joj dok su gosti u zamku neće trebati. Skomy je pošao za njom. Izvadila je pušku i okrenuvši se prema njemu, zaprijetila mu prstom: - Ti ostani tu. Da se nisi usudio slijediti me.
Ipak ju je slijedio i vireći iza ugla, vidio kako opipava nemirnim prstima drvenu rezbariju kraj stubišta. Tajna vratašca su se otvorila, otkrivajući mračan prostor u kojem je nešto bljesnulo. Možda ključ. Gospodarica Magda je to uzela i potrčala.
Na dvorištu je na trenutak zastala dok su joj se grudi ubrzano dizale i spuštale, a zatim se odlučnim koracima zaputila niz stepenice koje su vodile do vratiju podruma. Prislonila je uho na njih i osluhnula. Ono svjetlucavo je doista bio ključ. Kad ga je gurnula u bravu, zasjao je zelenkasto i teška hrastova vrata su na trenutak izgledala kao da plamte zeleno. Vrata su zacvilila.
Gospodarica Magda nije vidjela Apostolku kako se iskrada iza kipa i šulja stepenicama. Stajala je na otvorenim vratima podruma, s puškom uperenom u mrak. I kad je osjetila da je nešto iza nje i pogledala preko ramena, bilo je prekasno. Apostolka ju je gurnula i zalupila za njom vrata. – Adio, Magda! - Nestašno se nasmijala i okrenula ključ u bravi.
– Zgodna stvarčica – rekla je, promotrivši sjajni ključić na svom dlanu i spremila ga u džep traperica. Prislonila je uho na vrata i osluškivala.
Skomy je dotrčao do vrha stepenica i šapnuo: - Čuje li se što?
- Ništa. – Apostolka se malo zabrinula. – Nadam se da ne postoji neki tajni izlaz iz podruma. Zbilja ne bi bilo zgodno da nas iznenadi.
- Što ćemo sad?
- Pripremiti se za tulum. Moram se presvući u svoju malu crnu haljinu za posebne prigode – nacerila se Apostola.
- Čuj, Apostolka, nešto mi je palo na pamet. Kako bi bilo da kreneš od mene? – zapitao je Skomy.
- Što od tebe?
- Pa znaš što – Skomy se sav zacrvenio. – Pa da ovaj, ti i ja... Da mene prvoga isprobaš.
- Molim?!
- Da nam vrijeme brže prođe dok čekamo da ostali stignu.
- Ne kužim što hoćeš.
Uzdahnuo je, ogledavši se oko sebe, kao da se boji da bi ga netko mogao čuti. Apostolka je prošla pored njega, usput vadeći iz kutije novu cigaretu. Požurio se pripaliti joj i nervozno osmjehnuo. – Znaš što mislim. Nemoj se sad praviti da ne kužiš.
- Stvarno ne kužim.
- Pa da se potrošimo – konačno je prevalio preko jezika.
- Da se poseksamo?
- Da.
Apostolka je prasnula u smijeh. – Šališ se.
- Ozbiljno mislim.
- A ja ozbiljno kažem ne dolazi u obzir.
- Zašto ne? Pa rekla si da ćeš se noćas sa svima redom. Zašto da ja budem izuzetak?
- Zato što ne želim završiti u zatvoru zbog seksa s maloljetnikom.
- Nisam maloljetan. Mogu ti pokazati osobnu.
- Rekla sam ne i ne želim dalje o tome raspravljati. Uostalom, moram se spremiti, sva sam znojna. Pokaži mi gdje je kupaonica.
- Stvarno nisi fer.
- Možda se kasnije predomislim, ali sad mi stvarno treba tuš.
nedjelja, 21.07.2013.
Lugarevo prokletstvo
Iskapio je posljednju bocu do dna i odložio je na policu, na kraj uredno složenog niza prozirnih, praznih boca. Ukupno dvanaest boca. Dvanaest bivših prijateljica. Trebala su mu tri dana da ih isprazni. Njegov novi osobni rekord. Dvanaest litara rakije u tri dana. Polokano prije nego je dospio ispeći novu zalihu. Zamahnuo je rukom kao da će ih sve porušiti i naglo zastao. Prsti su mu se nježno dotakli zadnje boce u nizu. Trebat će mu . Ili možda ipak neće.
Navikao se na prokletu rakiju kao i na sve drugo što je probao. Više mu ni grlo ne žari.
Odavno nema one slatke omame što ju je iskusio s prvim bocama. Tad mu se činilo da je pronašao sebi lijek, ali bila je to samo još jedna zabluda u nizu. Vatra u njemu je sve proždirala i činila ništavnim. Prsti su mu se stegli oko prazne boce, žile podlaktice nabrekle. Negdje u njemu je kuckala tempirana bomba; nevidljivi sat je odbrojavao sekunde. Koliko još? Kada će svemu doći kraj? Pitanja na koja nije znao odgovor.
U kutu usana mu je zatitrao jedva primjetni smiješak. Stisak oko boce popustio, ruka klonula niz tijelo. Okrenuo se od police. Izmučeni pogled je vrludao kolibom pretrpanom trošnim stvarima koje gospodarica Magda odbacila, ali urednom. Zaustavio se na pušci. Ležala je na sredini kreveta, cijevi položene na jastuk. Poželio je skinuti sve sa sebe, ispružiti se pored nje, pomilovati sjajnu cijev, poljubiti je... Usnuti.
Njemu snovi nisu bili dani. Stvoritelj mu je uskratio toliko toga i bacio ga u ovaj nemilosrdi svijet, natjerao u arenu, među ovce koje je bilo isuviše lako klati. Stvorio ga je da za njega obavlja prljav posao. I neće ga ostaviti na miru. Nikad. Nanjušio ga je čak i u ovim tamnim, zloslutnim šumama.
Mjesicima se ništa osobito nije događalo. Osim životinja i utvara, nikoga drugoga nije sretao u šumi, a one mu nisu bile prijetnja. Gospodarica Magda ga nije gnjavila previše, a sluga Skomy ga se klonio. Ni gospodaričini psi mu nisu prilazili. Nitko nije dolazio u zamak. Bilo je mirno i sve je teklo svojim ustaljenim tokom. A onda se sve promijenilo.
Gospodarica Magda je odlučila prirediti zabavu za svoje virtualne prijatelje. Neoprezno je na chatu objavila lokaciju zamka i upute kako do njega stići. Ludača. Podsmjehnuo se, prisjetivši se njezine usplahirenosti i uzbuđenja dok je sva zadihana i rumenih obraza trčkarala zamkom, izdajući naređenja. Skomy nije stizao sve sam, pa je uposlila i njega kao da je običan kućni sluga, a ne lugar. Nije se bunio, nije mu bio problem premjestiti nekoliko komada namještaja i isprašiti sagove, donijeti drva... Jedino mu je bilo važno da ne bude blizu zamka kad počnu pristizati gosti.
Nikad prije ga nije tražila da ubija; a jutros mu je, roneći suze, naredila da pronađe u šumi i ubije vepriće za večeru. Čudio se čemu suze. Zar njeni prijatelji stvarno moraju jesti te vepriće kad njoj njihova smrt tako teško pada. Zašto se ne zadovolje porilukom na sto načina?
Znao je gdje će pronaći vepriće. Lako ih je bilo ubiti. Njihova majka je samo bolno roktala, ali se nije usudila nasrnuti na njega. Slijedila ga je sve do zamka, a u njegovim mislima i dalje. Rasporio je veprićima utrobe i izvadio drob na koju su se gospodaričini psi, nenavikli na meso; jeli su samo dehidriranu hranu; bjesomučno bacili, razvlačeći crijeva po dvorištu i režeći. Gospodarici Magdi bi pozlilo da je to vidjela. Vepriće je još samo trebalo nataknuti na kolčeve da ih Skomy može ispeći. I tad je osjetio opasnost. Prije nego su psi podigli glave i načulili uši, poput antena uperili u nebo repove.
S nožem u ruci, povukao se pod voltu i sišao nekoliko stepenica, sve do zaključanih hrastovih vratiju podruma, u kojem nikada nije bio, ali je znao da tamo gospodarica Magda čuva svoje čuveno ljubavno vino. Psi su lajali kao pomahnitali, kao da će se baciti na došljaka i rastrgati ga. Oprezno se popeo natrag stubama i provirio.
Došljak mu je bio okrenut leđima. Odmjeravao ga je stiščući nož u ruci. Znao je da visoki, crnokosi neznanac u kožnoj jakni nije jedan od gospodaričnih gostiju. Bilo je prerano. A i osjećao je. U neznancu je bilo nešto. I neznanac je osjećao njega, tako mu se činilo. Iznenada se okrenuo prema njemu. Povukao se dublje u sjenu, pitajući se je li ga vidio. Učinilo mu se da će krenuti prema njemu, no on se primicao stolu na kojem su ležali veprići, ne pokazujući strah pred psima koji su ga slijedili, pazeći da mu se ne približe previše. Pomislio je da i psi osjećaju da s tim posjetiteljem nešto nije u redu. Nekom drugom ne bi dopustili da se pomakne ni za milimetar dok se ne pojavi njihova gazdarica.
Jedan od veprića je tresnuo u prašinu, ravno pred iskežene pseće gubice. Za njim i drugi, pa treći... Halapljivo su se bacili na njih i pustili neznanca u zamak. Lugar ni trenutka nije oklijevao.
Potrčao je i našavši se dovoljno daleko od zamka, zaklonjen drvećem, nije stao. Trčao je dok mu je vjetar udarao u gola prsa, a grane ga šibale; svoju kolibu je zaobišao u širokom luku. Držao se šume, podalje od zapuštenog glavnog puta, a onda se pred njih stvorila čudna spodoba koja je gurala bicikl i prepriječila mu put.
- Hej, ti, je li blizu cesta? – zapitala je kratko ošišana, tamnokosa djevojka u trapericama za koju je u prvi tren pomislio da je dječak. Imala je nježan stas i pomalo djetinje, blijedo lice, a u kuta usana cigaretu koju se nije trudila izvaditi iz usta dok je govorila: - Pošla sam prečicom, ali izgleda da sam zalutala. Jesam li na dobrom putu? Koliko još ima do zamka gospodarice Magde? Idem na tulum. Nisam pozvana, ali tko ju jebe. He, he, neće nitko kad uletim ja. Ja sam nimfomanka.
Pokušao se orjentirati; u kojem smjeru je cesta.
- Što je tebi? Jesi mutav? Što me tako gledaš? Ideš i ti na tulum? Hoćeš da se prvo prasnemo? Nikad se nisam na mahovini. Koja ti je omiljena poza? Dogi? Ja volim malo grublji seks. Predigra mi ide na živce.
Rukom joj je pokazao krivi smjer i pokušao je zaobići, no ona je prislonila bicikl na stablo i raskopčala košulju.Na svakojake prikaze je nailazio u šumi, ali sasvim običnu djevojku, pogotovo ne takvu koja bi besramno pokazivala grudi, i to vrlo lijepe, to još u šumi nije vidio i bio je u najmanju ruku zatečen.
- Sviđaju ti se? – zapitala je, provokativno ga gledajući dok joj je u kutu usana polako dogorjevala cigareta. – Pipni kako su tvrde.
Povukao se korak unatrag.
- Što je? Bojiš se? Nemoj mi reći da nikad nisi vidio cice? Koje sam ja sreće da naletim na kretena koji ne zna što treba napraviti. A uopće ne izgledaš tako. Što si se usrao? Ako se potrošimo, ne moramo se odmah i ženiti.
Bilo je to previše. Čak i za njega.
- Bježi, bježi, kretenčino – vikala je za njim. – Kad me drugi put vidiš, ugasit ću ti čik u oku!
Trebao ju je ubiti. Ne samo nju nego i tipa koji ga je malo kasnije zamalo pregazio automobilom kad je izletio iz šume ma put. Malo se zbunio jer je tip izgledao kao pljunuti Mel Gibson, a tad je ponovno osjetio ono. Lik iz zamka je bio tu negdje u šumi, blizu, preblizu. Na neki neobjašnjiv način su bili povezani. Znao je da i onaj drugi njuši njega, da mu slijedi trag. I već je odlučio, pričekat će ga i obračunati se s njim. Nevažno što će nakon njega doći drugi.
Zmija je ispuzala iz grmlja. Ona ista koju jednom zamalo ubio. Jedino stvorenje u šumi koje nije bježalo pred njim. Držao ju je na nišanu, s prstom na okidaču i tad mu se učinilo da njezin napuhani klobuk ima lice, srcoliko djevojačko lice i velike,tužne oči. U glavi je čuo glas, tih i mekan: - Nemoj. - Spustio je pušku, lice je nestalo, bila je to ponovno samo zmija i hitro nestala u visokoj travi.
Sad je ponovno bila tu i ponovno je čuo njen glas u glavi: - Ne boj se.
Ne zna što je zmija učinila, ali nešto je učinila. Možda ubila njegovog progonitelja. Onaj gadan osjećaj opasnosti je nestao i više se nije pojavio. Osjetio se dovoljno sigurnim da se vrati u svoju kolibu. Već se smrklo kad je stigao, umoran kao isprebijani pas, ali mozak mu je radio nesmiljenom žestinom, ne dopuštajući mu da otpočine.
Pustio je Goribor, zavalio se u stari naslonjač s rupama kroz koje je virila slama i nalijevao rakijom, priželjkujući da barem na trenutak obamre, samo na tren da nestane svega, da mu ni jedna misao ne ostane u glavi.
Rakije je prebrzo nestalo, muzika iscurila, a misli su i dalje bile tu, preopterećene bezbrojnim informacijama od kojih mu je vrio mozak i sve je bilo tako prokleto jasno, tako očigledno i tako bezizlazno da je izazivalo fizičku bol, iznutra ga pržilo plamenom koji će ga jednog dana dokrajčiti ako ga ne budu prije oni dohvatili. Da mu je samo na trenutak zaboraviti sve što zna.
Puška je spokojno ležala na krevetu na kojemu se on nikada nije ispružio, pozivala ga i obećavala mu mir. Negdje vani je huknula sova. Cijev puške je blistala. Polako joj se približio i sjeo na rub kreveta; opruge su zaškripale. Pomilovao je kundak. – Uzmi me – nudila mu se. Zašto da to ne učini? Zašto da ne preduhitri onaj nevidljivi sat što u njemu otkucava?
- Nemoj – javio se neki drugi glas, baršunast i tih, umirujući.
Ogledao se po kolibi. Nikoga nije bilo. Samo puška na krevetu. Treba samo uzeti pušku, ubaciti metak u cijev, leći, gurnuti vrh cijevi u usta i nožnim palcem gurnuti okidač. Gotovo.
- Nemoj – ponovno će glas u glavi.
- Uzmi me – dahnu puška.
Pred vratima je nešto zacvilo. Začulo se komešanje. Posegnuo je za puškom. Netko je kucao na vratima. Pomislio je da je možda gospodarica Magda ili Skomy. Ništa u njemu nije nagovještalo opasnost, ne onako kao kad mu je progonitelj bio blizu, samo mu je mekani ženski glas u glavi, zmijin glas, prišapnu: - Sakrij se pod krevet.
- Otvarajte, policija – netko je vikao pred vratima i pokušavao i h otvoriti na silu.
Lugar je brzo šmugnuo pod krevet.
- Ne boj se – šaptao je glas.
Odjeknuo je pucanj, brava se razletjela, a cvilež je zaparao uši.
- Umukni – naredio je duboki muški glas i i cvilež se stišao na podnošljuve decibele. – Upadaj.
- Neću – cvilio je drugi glas.
- Ulazi kad ti kažem.
- Ti prvi – cvilio je, tko drugi nego Cvilitrol.
Začulo se naguravanje. U kolibu je docupkao par bijelih tenisica, uz prestrašeno cviljenje, za njima par čizama. Lugar je već vidio te čizme, dobro ih je upamtio kao što je i sve drugo pamtio.
- Otvori ormar – naređivao je duboki glas.
- Neću – protivio se cvilitrol. – Smrdi, smrdi, užano smrdi. Hoću van.
- Prvo ćemo pretražiti kolibu. Negdje mora biti računalo.
- Rakija smrdi.
Čulo se kako se otvaraju vrata ormara i lupkaju stvari. Jastuk je pao na pod i zaklonio lugaru pogled. A ona je bila s njim pod krevetom. Osjećao je njezinu ugodnu hladnoću na svojoj vreloj koži. Gmizala mu je preko trbuha i grudiju, spuštala se niz rame.
- Idemo odavne – zahtjevao je Cvilitrol. – Bojim se.
- Koji si ti papak. Pogledaj pod krevet.
- Zašto ja?
- Zato što ja tako kažem.
- Neću, neću i neću! Cvil, cvil cvil! – Cvilitrol je skočio na inspektora Froglinga te ga grčevito obavio rukama oko vrata i nogama oko struka.
- Koji ti je vrag? – Frogling se koprcao, pokušavajući ga otresti sa sebe. – Silazi s mene, majmune.
- Cvil, cvil, cvil gmaz!
- Kakav gmaz?
- Cvil, cvil, cvil zmija! Cvil pod cvil krevetom.
- Ma daj, potpuno je bezopasna. Samo nas pokušava prestrašiti i natjerati da odemo.
- Lažeš!
- Sreo sam je već danas i da me je mogla ugristi, ugrizla bi me ili mi barem pljunula otrov u oči. To uopće nije prava zmija. Zmije ne govore, a ova govori.
- Ah, to je opet neka Rujina izmišljotina – ohrabrio se Cvilitro i skočio na pod. – Ružni gmazu, znamo li se mi?
Zmija se izvlačila ispod kreveta i uvijala visoko podižući glavu i napuhavajući klobuk. – Rekla sam ti da odeš. Zašto me nisi poslušao?
- Gle, stvarno govori – razveselio se Cvilitrol. – Gmazu, hoćemo na sokić?
- Makni se, Cvilitrole, s tobom nemam nikakvog posla.
- E baš neću, neću i neću, cvil. Što mi možeš, cvil.
- Izbaciti te iz priče. Odlazite. Obojica.
- Prvo ću zaviriti pod krevet.
- Nikamo ti nećeš zaviriti.
- E, baš hoću – zainatio se Cvitril, poznat po tome da je uvijek kontra. – Što to skrivaš pod krevetom? Male gmazove?
- Upozorila sam te, cvileći stvoru.
- Cvilitrol, pazi – inspektor Frogling nije podnosio Cvilitrola, ali svejedno je bio malo zabrinut za njega. Nije mu se sviđalo kako se osokolio, a ni zmija, ruku na srce, nije djelovala bezopasno kao što je maloprije tvrdio.
No Cvilitrol nije mario. Glupirao se i poskakivao pred zmijom, cvilio rugalice i provocirao je sve dok zmiji nije dopizdilo i strelovitom brzinom se bacila na njega.
- Cvil, cvil, cvil, ugrizla me, cvil! – zapomagao je Cvilitol i hop, već je ponovno bio na inpektoru Froglingu, prikliještivši mu ruku u kojoj je držao revolver i onemogućivši mu da puca u zmiju koja je ležala na podu i činilo se da joj je gore nego Cvilitrolu. – Umirem! Umirem u cvijetu mladosti.
- Cvilitrol – pokušavao ga je umiriti Frogling. – Mislim da se zmija, kad te ugrizla, otrovala.
- U bolnicu, cvil, vozi me u bolnicu – Cvilitros se nije gasio. – Gušim se, cvil, gubim svijest. Gotov sam. – Glava mu je klonula na Froglingovo rame i samo mu je još tiho cvilio na uho: - Protuotrov, cvil, pomozi...
Inspektor Frogling je bio na mukama. Pod krevetom očito nešto ima, nešto zbog čega je zmija bila spremana umrijeti, evo je, leži krepana na podu, a Cvilitrola ne može odlijepiti od sebe i obzirom da ga je ipak ugrizla zmija, za prst, vidio je na svoje oči, nešto bi morao poduzeti. Ne može ga pustiti da krepa. Ljudski život je ljudski život, pa makar i Cvilitrolov, a ni on, koliko god je ponekad grub i bezobrazan, nije od kamena.
nedjelja, 14.07.2013.
Bijeg iz tamnice
Tijelo kapetana Špeka je tresnulo na kameni pod poput slomljene lutke i ostalo nepokretno ležati. By je odvratila pogled od njegovog lica, pretvorenog u krvavu kašu. Tresla se od užasa, grlo joj se steglo i činilo joj se da će se ugušiti, a smrad zagorjelog ljudskog mesa ju je tjerao na povraćanje. Znala je, sad kad su završili s kapetanom Špekom, došao je red na nju. Htjela je biti hrabra, ali zubi su joj se sudarali i odavali njezin strah što je mučiteljima koji su je okružili bilo zabavno.
Jedino gorostasu, zaraštenom u gustu crnu bradu za kojeg je By pretpostavljala da je glavni, nije bilo zabavno. Grubo ju je prstima uhvatio za bradu i natjerao da ga pogleda u oči.
- Molim vas, nemojte me mučiti – prošaptala je iako je znala da je ne razumije. – Ubijte me, samo neka bude brzo.
Njegov smijeh je bio poput presude koja obećava polaganu i bolnu smrt. Nešto je zazujao i gurno je prema jednom od zuzavaca koji je iskoristio priliku da je malo isprepipa što By nije ni primijetila pored svih silnih sprava za mučenje koje su čekale nju. A tad se dogodilo nešto što ju je na trenutak potpuno zbunilo. Odvezali su joj ruke koje su joj pale niz tijelo kao da nisu njezine, uzrokujući novu bol u ukočenim ramenima. Brzo se pribrala, pritisnula tipku za prevođenje na narukvici i ponadavši se da njihov jezik nije prekompliciran prevoditeljskom programu, viknula: - Pustite me! Što hoćete od nas? Što smo vam skrivili?
Transletor je šutio, a oni su zujali oko nje, njihove ruke su bile posvuda po njoj dok su joj se oči punile suzama očaja. Pokušavali su joj razderati odjeću koja je čak i za njihove jake ruke bila prečvrsta. Napokon se jedan dosjetio izvući bodež iz korica i tad je zazujao translator.
Nastala je pomutnja. Glavni gorostas je zastao na otvorenim vratima i polako se okrenuo. Ostali su se malo odmaknuli od nje i uznemireno zujali. Translator je prevodio: - Čarolija. Urok. Proklet će nas. Ne dirajte vješticu.
Gorostas se u dva koraka našao pored nje i zgrabivši je za ruku, podigao je tako da mu je transletor bio u visini očiju. Ljutito je zazujao: - Što je ovo?
- Prevoditelj – prestrašeno je izustila By. – Nema smisla da nas mučite ako ne razumijemo zašto, što hoćete od nas i ne možemo vam odgovoriti. Osim ako... – nije dovršila rečenicu. Što ako je njima samo do sadističkog naslađivanja njihovim mukama? Ako ih ništa drugo ne zanima? – Reći ću vam sve što znam, sve ću vam priznati, samo me nemojte mučiti – preklinjala je. – Nemojte me ozlijediti.
- Odakle ti ova prokleta stvar? – želio je znati gorostas.
- Iz mog svijeta – By je njezin odgovor zazvučao šuplje i neuvjerljivo, a ni gorostas nije njime bio zadovoljan, kao ni ostali. Požurila se objasniti odakle je i kako je došla na njihov planet, rekla im za pukotinu, no oni joj baš i nisu vjerovali. Smijali su joj se.
Gorostas je zagrmio: - Ti misliš da sam ja budala? Da smo svi mi budale? Smisli uvjerljiviju priču, ljepotice.
- Ako mi ne vjerujte, potražite teleportacijsku kapsulu, nalazi se blizu mjesta gdje ste nas uhvatili, s druge strane živice. – Mučila se da im objasni što je teleportacija. Nisu joj vjerovali, no jedan je ipak potrčao provjeriti nalazi li se stvarno u perivoju kapsula i ima li tamo kakva sumnjiva pukotina.
- Ako je istina to što govoriš, zašto ste došli baš ovamo?
- Slučajno. Bili smo u blizini pukotine i htjeli je istaražiti, vidjeti što ima s druge strane.
- Slučajno?
- Pa nije baš sasvim slučajno. Imamo tu prijateljicu, nadali smo se da ćemo je možda sresti – rekla je, ponadavši se da bi im Hemi mogla pomoći. – Zove se Hemi, upoznali smo je na KvizBOX-u.
KvizBOX gorostasa nije previše zanimao, ali Hemi je pobudila zanimanje. – Princeza Hemi?
- Princeza? Ne znam da je Hemi princeza. Nikad nam to nije rekla. Možda je to neka druga Hemi.
- Samo je jedna Hemi, moja zaručnica.
- Vaša zaručnica! – iznenađeno je uzviknula By i pokrila rukom usta. – Mislili smo da se već udala.
- Trebala je, ali je nestala na dan vjenčanja.
- Hemi je nestala – snebivala se By iako je Hemin nestanak i nije previše čudio.
- Baš taj dan ste se vas dvoje pojavili, u blizini mjesta gdje pronađena njezina cipela, nekoliko bisera i rastrganih komadića svile i čipke njezine vjenčanice. Što mi o tome imaš reći, ljepotice iz drugog svijeta.
- Mi, mi... Mi nemamo nikakve veze s njezinim nestankom. Nismo je ni vidjeli.
Uzeo ju je za ruku, vrlo nježno se poigravši s njezinim prstima i rekao: - Vrlo lijepi prstići, lijepi nokti. Kako bi bilo da iščupamo jedan?
- Ne! – vrisnula je i istrgnula ruku. – Molim vas.
- Onda mi kaži što se dogodilo Hemi i ostavit ću ti tvoje noktiće.
- Možda je pobjegla. Sigurno je pobjegla – brzo je izgovorila.
- Zašto bi pobjegla? I to baš na dan vjenčanja, najsretniji dan u životu svake djevojke.
- Nije se željela udati.
- Kakve to gluposti govoriš? Koja djevojka se ne želi udati?
- Pa ona koja nije sigurna u svoje osjećaje.
- Možda u tom tvom svijetu, ali ovdje djevojke nisu prevrtljive, ne nestaju svojevoljno na dan vjenčanja. Hemi nikad ne bi pobjegla.
- Hemi se na KvizBOX-u nije doimala kao sretna zaručnica koja nestrpljivo iščekuje vjenčanje. Rekla je da vas ne voli onako kako bi trebala voljeti muškarca za kojeg se udaje. Očekivanja drugih su je silila na brak, a ona je maštala o ljubavi koja ruši sve pred sobom, leptirima u trbuhu, strasti i nježnosti. Na kvizBOX-u je bila pomalo koketna, kao da je tamo tražila nekoga tko će zbog nje biti spreman na sve pa i izložiti se opasnosti.
- Kako možeš sve to znati? Kako je ona uopće mogla komunicirari s tobom?
- Ne znam. Vjerojatno je imala računalo ili neku drugu napravu koja joj je to omogućavala.
- Kakvu napravu?
Pokušala je objasniti što je računalo i kako je moguće da je Hemi komunicirala s njima, ali ni samoj joj to nije bilo previše jasno; zaplela se u priču.
- Muljaš – optužio ju je gorostas.
By je nervozno kršila ruke. – Govorim što znam. Možda među njezinim stvarima još uvijek postoji to nešto preko čega je stupala u kontakt s nama.
Gorostas je postajao sve smrknutiji i stiskao šake kao da u njima nešto drobi. – Ako me je prevarila, ako je pobjegla zbog drugoga... – Zaškrgutao je zubima i bijesno puhnuo, pokazujući ispruženim kažiprstom na zuzavce : - Ti i ti, trčite u odaje princeze Hemi i sve pretražite, prevrnite svaku prokletu stvar, svaku krpicu. Donesite sve što vam izgleda sumnjivo, sve za što ne znate čemu služi. Jeste li me razumjeli?
Zuzavci su kimnuli glavama i potrčali. Nastupila je neugodna tišina. Gorostas je sklopio oči i naborao čelo; By je bila sigurna da smišlja gadnu osvetu te da bi i ona kao donosilac loših vijesti mogla nastradati. Nikako nije bilo dobro.
- Hemi, Hemi... – zastenjao je Špek.
Ako je je njegovo izgovaranje imena Hemi gorostasu bilo nerazuljivo, translator nije ostavljao mjesta nedoumici. By se prepala bijesa što je suknuo iz gorostasovih očiju, a ono što se vidjelo od njegovog lica, obraštenog čupavom bradom, oblijalo je crvenilo sve to vrha smrknutog čela na kojem je žila pulsirala kao da će se probiti kroz kožu van. Prijeteći je podigao u zrak stisnutu šaku i muklo, tiho zazujao: - On je taj.
- Ne, nije on! – povikala je By i postavila se između kapetana Špeka i gorostasa.
- Hemi – ponovio je Špek.
Gorostas ju je uhvatio ju je za ramena i odgurnuo tako silovito da je udarila tijelom o zid i stropštala se na pod, a zatim odalamio nogom izmrcvarenog Špeka koji je od udarca poskočio i tresnuo natrag, ne pustivši ni glasa. Ponovno se onesvijestio, ali to gorostasa nije spriječilo da ga još jednom šutne. Šutnuo bi ga i treći put da By nije jurnula prema njemu i objesila mu se za nogu, preklinjući ga da prestane.
- Nije on taj! On nije htio ni razgovarati s njom kad je doznao da ima zaručnika i uskoro se udaje, ali drugi jesu! Poticali su je da ostavi zaručnika i pobjegne. Upucavali su joj se, a ona se nije mogla odlučiti s kim bi – nije bila sigurna je li to što tvrdi baš tako, ali u tom trenutku je bilo najvažnije ukloniti opasnost od kapetana Špeka i sebe, svaliti svu krivnju na Hemi. Na poslijetku, i jest kriva, pobjegla je tko zna s kim, a Špek i ona plaćaju za njezine grijehe.
- Koji drugi? – urlikao je, nastojeći je odlijepiti od svoje noge. – Imena hoću!
- Cvilitrol! I onaj novinar, Juan Markos Beshker, pa Morf, i Nera Zmaj, Lucky, Gomber, Kapo, Mamot, Bankulin, City, Sax, Mipe, Kenjac,Ponor, Hektor... – nabrojila je sve kvizboxovce kojih se mogla sjetititi, pa i one koji Hemi možda nisu ni poznavali. – Cheetah isto, Panj, Skomy, Justin...
Kako je By nabrajala, Hemin zaručnik je postajao sve zelenkastiji. Kad se više nikoga nije mogla sjetiti, počela je nabrajati države i glavne gradove. Činilo joj se, dok nabraja, sigurna je.
- Dosta, dosta, nemoj više ako zuzavog Boga znaš – zavapio je zaručnik. – Kakva sramota!
By je tek tad posta svjesna zuzavaca koji su slušali njihov razgovor i otvoreno se zgražali. Na trenutak joj je čak bilo i žao zaručnika; stvarno je pretjerala s listom Haminih udvarača, ali kad se uzme u obzir što je napravio kapetanu Špeku, zaslužio je da mu se svi, ako ništa drugo, barem smiju iza leđa.
- Platit će mi kad mi dopadne šaka. Naći ću ja nju, pa makar i u paralelnom svemiru. A njega, njega... I sve njih koji su se drznuli petljati s mojom Hemi, njih ću...
- Gospodaru! Gospodaru! – začulo se iz hodnika. Zadihani zuzavci su utrčali u mučilište. – Gospodaru, pronašli smo kapsulu. Morate je vidjeti, sasvim je prozirna, nekoliko puta smo prošli pored nje i primijetili je tek kad smo se zabili u nju.
-Ta kapsula služi za... – zaručnik će. - Kako si ono rekla?
- Teleportaciju.
- I kažeš da me ona može prebaciti s jednog mjesta na drugo.
- Da, ali treba biti oprezan. Nisu sva mjesta sigurna za teleportaciju.
- Može me prebaciti do Hemi?
- Morali bi prvo znati gdje je ona. Ako je predaleko, ništa od teleportacije.
- Doznat ćemo gdje je. Idem vidjeti tu kapsulu, a vi se, momci, pobrinite da našoj ptičici ne bude dosadno. Pokažite joj da sa zuzi muškarcima nema zajebancije.
Hemim zaručnik je u pratnji dvojice zuzavaca žurno napustio mučilište, a ostali su opkolili By. Nesigurno im se osmjehnula. – Što još želite znati? Sve ću vam reći.
- Mnogo toga, slatka mala – nacerivši se, zazuzukao je jedan i oplahnuo By smradom pokvarenog zuba.
- Možete li se malo odmaknuti – zatražila je.
- Možemo, ali nećemo, he he he. Prvo ćemo se malo zabaviti.
Byin mozak je ubacio u veću brzinu i ona se polako okretala oko sebe dok se krug oko nje sužavao. Panika je dosegla vrhunac. I vidjela je da joj nema spasa, ali se nije kanila predati bez borbe. Munjevitom brzinom je zabila nokte u lice najbližem joj zuzavcu. Krv je potekla, a on se grohotom nasmijao: - Volim kad su mačkice opasne.
Pred očima joj je bljesnula oštrica bodeža. – Hoćeš li se sama skinuti ili bi radije da to moj bodež obavi?
Poželjela je onesvijestiti se, ništa ne znati o onome što će se dogoditi, ničega se ne sjećati, ali By nije bila od žena koje padaju u nesvjest. Ritala se, tukla, grizla, grebla i kad se već činilo da je izgubila, kad se jedan zuzavac uz čudno grkljanje strovalio na nju i ostao nepokretno ležati na njoj, pretežak da ga odgurne sa sebe, tad je primijetila kako plave zrake šibaju po zidovima mučilišta, a zazuzavci padaju ispuštajući samrtno zuzaje. Potekle su joj suze olakšanja.
Delmat i Kenson su zajedničkim snagama odgurnuli mrtvog zuzavca s By i pomogli joj da ustane.
- Jesi li dobro, By – zapita Kenson, nakrako je zagrlivši.
- Dobro sam, ali kapetan Špek nije dobro – grcala je. – Bojim se da ga je gad ubio.
- Sve smo čuli – reče Delmat. – Žao mi je što nismo stigli prije, imali smo mali problem.
Kenson je kleknuo pored Špeka i provjerio je li živ. – Bilo mu se jedva osjeti.
- Zlogika će ga srediti – Delmat će, obuhvativši kapetana ispod pazuha. – Požurimo.
Kenson ga je primio za noge i tako su ga podigoše. – By, kreni prva.
- Samo da preživi do Wanderera – pomolila se By.
Sretno su stigli do hodnika za služinčad. Kapetan Špek je bio mršav muškarac, ali njegovo opušteno tijelo je svejedno bilo teško za nošenje. Sporo su napredovali uskim stubištem i By je morala svako malo zastati da ih pričeka. Prolazeći pokraj vratašca za loženje, začuli su uznemirene glasove i strku u jednoj od odaja. By je morala isključiti svoj translator kako ih ne bi odao, ali pretpostavljali su o čemu se radi; pronašli su trupla u mučilištu.
Našli su se u onom istom spremištu kroz koje su ušli u dvorac. By se prva provukla kroz prozor, za njom Kenson. Namučili su se dok su onesviještenog kapetana Špeka izvukli van. Posljednji je izašao Delmat. Priljubili su se uz zid i zabrinuto promatrali ples baklji u mraku. Zuzava graja je dopirala do nji, približavala se i udaljavala.
- Morat ćemo brzo prijeći preko čistine – tiho će Delmat.
- Bojim se da to sa Špekom neće biti moguće – snuždeno će Kenson.
- Ne možemo ga ostaviti – plačnim glasom će By.
- Ako nas primijete na čistini, gotovi smo – Kenson će, ubacujući novu bateriju u svoj laser. - Ove baterije se prokleto brzo prazne, a nešto mi govori da nam oni neće dati vremena da ih promijenimo.
- Krenite vas dvoje prvi, kad stignete do drveća, ja ću s kapetanom za vama.
- Delmat, ne možeš sam nositi Špeka – usprotivio se Kenson. – Težak je ko sam vrag.
- Ne brini, jak sam ja. Samo vi krenite.
- Siguran si da možeš sam? – zapita By.
- Požurite dok se nisam predomislio.
- U redu, Delmat, pričekat ćemo te u šumici.
- Ne, Kenson, nemojte me čekati. Idite ravno do kapsule i ako postane preopasno, teleportirajte se bez nas.
- O, Demat – zajeca By.
- Ne cmolji, By. Oduvijek sam želio biti heroj.
- Delmat, druže, ne znam što da ti kažem – ganuto će Kenson. – Ako se ne sretnemo više...
- Ne pretjeruj. Postoji još jedna kapsula tako da ako se i teleportitate bez mene, ne nadajte se da se nećemo ponovno sresti. Stignite li prije mene na Wanderer, recite Sedmoj Mary da se namjesti i tako me dočeka, a sad crta. I molim bez grljenja i ljubljenja.
Pričekao je da se Kenson i By izgube u mraku, čitavo vrijeme držeći laser usmjeren prema bakljama. – Sedma Mary – prošapta. – Sedma Mary, čuješ li me? Reci nešto.
Umjesto Sedme Mary začuo je Kensona: - Delmat, budalo, okani se Sedma Mary i požuri za nama.
Uprtio je kapetana Špeka na leđa i krenuo. Čemer mu se razlijevao grudima. Želio je ponovno izgovoriti njezino ime, dozvati je, ali nije bio spreman podnijeti još malo Kensonovog ruganja. Teže od toga bi mu pala samo njezina hladnoća.
utorak, 09.07.2013.
SOS
- Poslati kuhara i botaničara u nemoguću misiju, to ti je, Sedma Mary, bila baš sjajna ideja. Svaka čast, odlično si to izvela. Sad još samo treba da netko naloži vatricu u kaminu pa ćemo slušati kako se njih dvojica guše i roštiljaju u dimnjaku kao da nam nije bilo dosta Špekovo urlikanje – gunđala je Zlogika, nervozno se šetkajući iza Sedme Mary koja se nije obazirala na nju. Zlogika je nakratko zastala i poslušala što se događa. - Slušaj ovu By kako melje, naivka, misli da će se spasiti. Garant će je silovati. To je od prve bilo jasno, a ovi nesposobni magarci su još zaglavljeni u dimnjaku. Istrunut će tamo. E, moja By, što te snašlo. Tako ti i treba kad si poslušna. Da je Apostolka na njezinom mjestu, ona bi uživala, napokon, malo za promjenu, frajeri koje ne mora silovati, još divljaci, ali By nije Apostolka. Imat će traume do kraja života, naravno, ako poživi.
- Zlogika, možeš li malo šutjeti – napokon će Sedma Mary. – Primamo SOS signal.
- Hm, SOS iz dimnjaka – zlobno se nacerila Zlogika. – Dečkima gori pod petama.
- Malo vitra solarnog odašilje SOS.
- Odjebi to. Gulikože i lopovi, neka crknu.
- Bilo bi neetično ignorirati poziv u pomoć.
- Otkako se borgovi zamaraju etikom? Poruči im da ćemo ih spasiti samo ako nam predaju svo zlato koje imaju, a onda ću ih ja pretvoriti u puževe. Što kažeš, Sedma Mary, dobra ideja, ha? – Zlogika je lagano gurnu laktom. – Koja si ti, mustra. Stvarno misliš spašavati tu bagru?
- Traže dozvolu da se teleportiraju na naš brod.
- Luda si ako im dopustiš.
Sedma Mary ništa nije rekla, koncentrirala se na zaslon na kojem su se pojavljivale i nestajale spirale nalik na virove. Na tren se pojavilo zgodno žensko lice i nestalo, za nekoliko trenutaka se ponovno pojavilo, slika se stabilizirala, žena je micala ustima, ali ništa se nije čulo.
Zlogika je sa zanimanjem zadigla obrve. – Tko je ova?
- Nemam pojma – odvrati Sedma Mary.
- Čujete li nas? – napokon se začulo.
- Čujemo vas. Sedma Mary, zamjenica kapetana Špeka – predstavila se.
- Kapetanica Jasnica – žena na ekranu se umiljato nasmiješila. – Sedma Mary i Špek, znamo li se s možda s KvizBOX-a?
- Moguće.
Zlogika se nagnula preko ramena Sedme Mary i mahnula: - Ej, Jasnica, to sam ja, Zlogika.
- Pozdrav, Zlogika – Jasnica je također mahnula.
- Sveca mu, što radiš na Malo vitra solarnog?
- Duga priča. Ima nas tu gomila cura s KvizBOX-a i u gadnoj smo nevolji.
- Opljačkala vas bagra?
- Upravo tako. Dale smo zadnje pare da si priuštimo luksuzno svemirsko putovanje, kupile taj brod i sad se ispostavilo da je brod neispravan, sve otkazuje.
- Pa gdje vi živite, što vam bi da trgujete s lupinama?
- Ah, znam, same smo si krive. Trebale smo angažirati nekoga tko se kuži. Eto sad nam je i kisik na rezervi i ako se uskoro ne maknemo s ove ušminkane krntije... – Kapetanica Jasnica je prešla ispruženim kažiprstom preko vrata i nakrivši glavu, isplazila jejezik.
- Koliko vas ima? – zapita Zlogika.
- Dosta, skoro sva ženska čeljad s KvizBOX-a i jedna papiga.
- Je l' Hektor?
- Nažalost, nije on nego njegov brat Paris, ali isto zna sve svjetske znamenitosti.
- Divota. Ajde, pripremite se za teleportaciju, čekamo vas.
- Samo malo, Zlogika – usprotivila se Sedma Mary. – Ovdje je nešto sumnjivo. Nigdje ne nalazim podatak o prodaji svemirskog broda Malo vitra solarnog.
- Ponekad si stvarno naivna. Tko zna što lupine smjeraju i zašto su zameli tragove o prodaji broda. Curama treba pomoć. Jesmo li ekipa ili nismo?
- Ali mi te žene uopće ne poznajemo.
- Znaš ih bolje nego bagru koja im je prodala neispravni brod, a njih bi primila bez previše premišljanja.
- Svejedno, nešto ne štima.
- Tebi u glavi nešto ne štima. Znaš, Sedma Mary, na KvizBOX-u si zabavnija, čovjek nikad ne bi pomislio da si takav davež.
- Sedma Mary, ja stvarno ne znam zašto prodaja Malo vitra solarnog nije registrirana – kapetanica Jasnica je zvučala očajno. – Predale smo sve papire, ovjerene, kupile biljege, platile porez i požurnicu, ne znam gdje je zapelo. Shvaćam tvoj oprez, ali mi ćemo umrijeti ako nas ne primite. Stina, Aculin, Tripica, Somordana, Nera Zmaj, Dunja, Bety...
- Daj, Sedma Mary, ne budi picajzla. Barem jednom budi drug i napravi pravu stvar – navalila je Zlogika.
- U redu, neka se teleportiraju, ali ako dođe do problema, ti ćeš biti odgovorna.
Teleportacija se odvijala u nekoliko navrata. Zlogika i Viki su dočekivale pridošlice, razdragano se pozdravljale s njima te im pomagale da se smjeste. Imale su mnogo prtljage i papigu za koju je teleportacija bila preveliki šok pa je u panici letjela svemirskim brodom i zabijala se u zidove,nabrajajući svjetske znamenitosti bez navođenja njihovih lokacija i nekontrolirano sraćkajući što je posebno ljutilo Zaru i Aculin, a ni Viki nije bila sretna jer je to ona kao praktikantica morala čistiti. Tripica ju je uzaludno pokušavala namamiti papigu da joj sleti na ruku.
Sedma Mary se držala rezervirano. I dalje je tražila podatke o Malo vitra solarnog, usput prateći kako se odvija akcija spašavanja. Razlozi za zabrinutost su se gomilali.
Među posljednjima se teleportirala kapetanica Jasnica i pošla ravno do Sedme Mary: - Kako ide, Sedma Mary?
- Zaniljiv je podatak da je vaš brod nedavno prošao kompletan tehnički pregled.
- Vidjela sam taj dokumenat, bez njega se ne bih usudila kupiti ga, još manje otisnuti njime u svemir, ali očito je da je taj dokumenat falsifikat.
- Uznemiravajuća je i vijest se Malo vitra solarnog vodi kao nestali svemirski brod.
- Naravno da se vodi kao nestali kad je riknula komunikacija. To što smo uspjele stupiti u kontakt s vama, pravo je čudo.
- Na Zemlji je Malo vitra solarnog udarna vijest. Na brodu su se nalazili najmoćniji ljudi svijeta i njihov nestanak je uzrokovao kolaps u politici i gospodarstvu.
- Stvarno si dosadna – umiješala se Zlogika. – Mogla si pitati mene, prištedjela bih ti trud. Mrknuli su što se mrknuti dalo i zbrisali.
- Ne bi oni samo tako zbrisali, predobro im je išlo.
- Poanta je u tome da se zbriše prije nego žrtva primijeti da je oštećena – mudrovala je Zlogika.
Kapetanica Jasnica se nedužno smješkala. – U redu, moje dame, vrijeme je za veliki trenutak istine. Mi smo ih pokokale i otele njihov brod.
Zlogika je prasnula u smijeh: - Dobar vic.
- Loš vic – ispravila ju je kapetanica Jasnica. – Bila je to velika pogreška. Malo vitra solarnog je smeće od broda, nema warp pogon.
Zlogika se naglo uozbiljila i osvrnula iza sebe. Gusarice su stajale raspoređene u formaciju i na prvi pogled djelovale kao da se spremaju za plesni nastup. Lagano su lupkale potpetica o pod. Potpetice su plavkasto bljeskale, a Zlogika je dobro znala što to znači. Znala je i Sedma Mary.
- Sedma Mary, miči dupe s mog naslonjača – zatražila je kapetanica Jasnica.
- Slušam samo naređenja kapetana Špeka.
- Tvoj kapetan Špek je zaglavio u pukotini ili gdje već i mi sad preuzimamo brod, a vi nam se možete pridružiti ili poći za svojim kapetamom Špekom i provjeriti ima li života nakon smrti.
- Morat ćeš me ubiti.
- Ništa lakše.
- Sedma Mary, ne budali – upozorila ju je Zlogika. – Nemamo nikakvih šansi protiv njih.
- Ali kapetan Špek i ostali...
- Zaboravi na njih. Od ona dva mamlaza u dimnjaku nema koristi, a kapetan Špek je do sad već sigurno izdahnuo.
- Zlogika je pametna glavica – primijetila je kapetanica Jasnica. – Vidim da ćemo se dobro slagati, ali ti, Sedma Mary, što ćemo s tobom?
Sedma Mery se divljački otimala dok su je Zara i Stina izvlačile iz naslonjača.
- Primirit će se ona kad shvati da je na vrhu došlo do smjene – Zlogika će. – Samo joj treba malo vremena.
Kapetanica Jasnica se smjestila u naslonjač kapetana Špeka i nestašno zavrtjela. – Ludilo! Svežite Sedmu Mary i strpajte nekamo na hlađenje. Ipak je ona naša kvizašica, moramo biti milostive.
- Što ćemo sad? – Zlogika će.
- Prvo da vidim kako ovo funkcionira – Jasnica proučavala što sve ima pred sobom i koje joj se mogućnosti pružaju. – Mislila sam da je kompliciranije. Djevojke pripremite se, uključujemo warp pogon i idemo na tulum kod gospodarice Magde.
- Živjela kapetanica Jasnica! – zaorilo se.
Zlogika je bila više nego zadovoljna razvojem događaja.
nedjelja, 07.07.2013.
Spašavanje kapetana Špeka i By
Svjetlost baklje je liznula ukrasno grmlje u kojem su se skrivali Delmat i Kenson dok su ujednačeni vojnički koraci odzvanjali popločenom stazom. Stisnuti jedan uz drugoga i nastojeći biti što neprimjetniji, preznojavali su se, držeći svoja laserska oružja uperena prema stazi.
- Ovo je bilo blizu – šapnuo je Kenson, osluškujući kako se koraci udaljavaju. - Malo je nedostajalo da banemo ravno pred njih.
- Dobro smo prošli, nema razloga za paniku – Delmat je nastojao zvučati kao da se ni malo nije prestrašio, svjestan da Sedma Mary na Wandereru čuje sve što njih dvojica izgovore.
- Svejedno moramo biti oprezniji. Što sad?
- Moramo ući u dvorac.
- Pretpostavljam da nas na glavnom ulazu neće dočekati s pićem dobrodošlice.
- Najbolje da obiđemo dvorac kroz šumarak i potražimo kakav prozor sa stražnje strane.
Pretrčali su travnatu čistinu i zašli u šumicu. Spotičući se preko korjenja, Kenson se požalio: - Mračno je kao u rogu. Da ipak upalimo svjetiljku?
- Ne dolazi u obzir. Netko bi mogao vidjeti svjetlo.
- U pravu si.
- I bez nepotrebnih razgovora – Delmat se uživljavao u ulogu vođe.
Prostor između šumice i dvorca su prešli puzeći. Tek što su stigli do zida, iz slušalica su začuli Sedmu Mary: - Momci, požurite. Zaručnik je ušao u tamnicu. Namjerava ih nekamo odvesti.
- Možda bolje da pričekamo – tiho će Delmat. – Za slučaj da ih izvede iz dvorca.
- Vodi ih u mučilište. Spojit ću vas na Byin transletor tako da možete prati što se događa. Možda vam pomogne da ih lakše pronađete.
- Trenutno bi mi više pomoglo znati kako ući u dvorac.
- Žao mi je, Delmat, ali to ćeš morati sam otkriti.
Delmat je okrenuo leđa Kensonu i najtišim mogućim glasom zatražio: - Onda mi barem reci nešto lijepo.
- O tome ćemo kad se vratiš – rekla je svojim uobičajenim, hladnim tonom.
- O čemu to vi? – raspitivao se Kenson.
- To je između Sedma Mary i mene – odvrati Demat.
- Samo se ti, dečko, nadaj – podrugljivo će Kenson. – Ona je borg.
- To se tebe ne tiče. Gledaj radije ima li gdje kakav otvoreni prozor.
Nakon kraće potrage naišli su na prozorčić s rešetkama. Vremena da traže bolji ulaz nije bilo jer se kapetanu Špeku i By loše pisalo. Zaručnik im se prijetio srednjovjekovnim spravama za mučenje, a njegovi pajdaši su tražili da se malo pozabave s By prije nego je unakaze užarenim kliještima i polome joj kosti.
Delmat je laserom prepilio rešetke i prvi se provukao kroz prozor u mračnu i prašnu prostoriju koja je bila nekakvo spremište. Vrata su lako pronašli. Nisu bila zaključana i njih dvojica su se uskoro našli u uskom i mračnom hodniku. Odlučili su riskirati i uključili svjetiljku. Hodnik je bio dugačak, golih kamenih zidova i s malim vratašcima na koja su svako malo nailazili.
- Ovo je sigurno hodnik za sluge, a ova vratašca služe za loženje kamina – zaključio je Kenson.
- Onda se ovuda ne može u tamnicu – zabrinuo se Delmat.
- Ne znam, moramo istražiti.
- Nemamo puno vremena za istraživanje.
- Špeka upravo navlače na kotač – užasnuto će Kenson.
- Čujem. Idemo ovuda.
Delmat je ugasio svjetiljku i krenuo kroz mrak. Kenson ga je slijedio u tišini. Obojici im se ledila krv u žilama od onoga što su slušali preko slušalica. Odjednom se ispred njih začuo štropot. U dnu hodnika se pojavilo svjetlo i kretalo ravno prema njima.
U panici su pretraživali zidove. Konačno Kenson napipa vratašca, sretan što je toplo i nema potrebe za loženjem. Uvukli su se u kamin, ostavivši vratašca pritvorena. Iz hodnika se začulo zujanje, a zatim i zvukovi koji su ukazivali da netko u hodniku ima tajni ljubavni sastanak. Koliko god ljubavnici pred vratašcima bili obuzeti strašću, teško da bi se Delmat i Kenson mogli pročući pored njih. Bilo bi ih lako ubiti i vjerojatno bi potrajalo dok bi netko pronašao trupla, ali ni Delmat, ni Kenson nisu bili pobornici prolijevanja nevine krvi.
- Idemo kroz ovu odaju – predloži Delmat. – Nema nikoga.
No tad su se vrata otvorila i bučna, zujava skupina je upala u prostoriju. Netko je palio svijeće i Delmat i Kenson su tek sad vidjeli da je to prostorija za sastanke. Bilo ih je previše da ih poubijaju; teško da bi prošlo bez vriske, a i netko bi lako mogao pobjeći te dignuti čitav dvor na noge. Dok ne pronađu kapetana Špeka i By ne mogu riskirati da budu primijećeni.
Preostalo im je samo jedno, uspeti se u dimnjak i tamo pričekati da se put oslobodi. Dok su se tiskali u čađavom prostoru i slušali jezive zvukove iz mučilišta, proklinjali su svoju obzirnost. Trebali su ubiti one ljubavnike u hodniku.
