Iskapio je posljednju bocu do dna i odložio je na policu, na kraj uredno složenog niza prozirnih, praznih boca. Ukupno dvanaest boca. Dvanaest bivših prijateljica. Trebala su mu tri dana da ih isprazni. Njegov novi osobni rekord. Dvanaest litara rakije u tri dana. Polokano prije nego je dospio ispeći novu zalihu. Zamahnuo je rukom kao da će ih sve porušiti i naglo zastao. Prsti su mu se nježno dotakli zadnje boce u nizu. Trebat će mu . Ili možda ipak neće.
Navikao se na prokletu rakiju kao i na sve drugo što je probao. Više mu ni grlo ne žari.
Odavno nema one slatke omame što ju je iskusio s prvim bocama. Tad mu se činilo da je pronašao sebi lijek, ali bila je to samo još jedna zabluda u nizu. Vatra u njemu je sve proždirala i činila ništavnim. Prsti su mu se stegli oko prazne boce, žile podlaktice nabrekle. Negdje u njemu je kuckala tempirana bomba; nevidljivi sat je odbrojavao sekunde. Koliko još? Kada će svemu doći kraj? Pitanja na koja nije znao odgovor.
U kutu usana mu je zatitrao jedva primjetni smiješak. Stisak oko boce popustio, ruka klonula niz tijelo. Okrenuo se od police. Izmučeni pogled je vrludao kolibom pretrpanom trošnim stvarima koje gospodarica Magda odbacila, ali urednom. Zaustavio se na pušci. Ležala je na sredini kreveta, cijevi položene na jastuk. Poželio je skinuti sve sa sebe, ispružiti se pored nje, pomilovati sjajnu cijev, poljubiti je... Usnuti.
Njemu snovi nisu bili dani. Stvoritelj mu je uskratio toliko toga i bacio ga u ovaj nemilosrdi svijet, natjerao u arenu, među ovce koje je bilo isuviše lako klati. Stvorio ga je da za njega obavlja prljav posao. I neće ga ostaviti na miru. Nikad. Nanjušio ga je čak i u ovim tamnim, zloslutnim šumama.
Mjesicima se ništa osobito nije događalo. Osim životinja i utvara, nikoga drugoga nije sretao u šumi, a one mu nisu bile prijetnja. Gospodarica Magda ga nije gnjavila previše, a sluga Skomy ga se klonio. Ni gospodaričini psi mu nisu prilazili. Nitko nije dolazio u zamak. Bilo je mirno i sve je teklo svojim ustaljenim tokom. A onda se sve promijenilo.
Gospodarica Magda je odlučila prirediti zabavu za svoje virtualne prijatelje. Neoprezno je na chatu objavila lokaciju zamka i upute kako do njega stići. Ludača. Podsmjehnuo se, prisjetivši se njezine usplahirenosti i uzbuđenja dok je sva zadihana i rumenih obraza trčkarala zamkom, izdajući naređenja. Skomy nije stizao sve sam, pa je uposlila i njega kao da je običan kućni sluga, a ne lugar. Nije se bunio, nije mu bio problem premjestiti nekoliko komada namještaja i isprašiti sagove, donijeti drva... Jedino mu je bilo važno da ne bude blizu zamka kad počnu pristizati gosti.
Nikad prije ga nije tražila da ubija; a jutros mu je, roneći suze, naredila da pronađe u šumi i ubije vepriće za večeru. Čudio se čemu suze. Zar njeni prijatelji stvarno moraju jesti te vepriće kad njoj njihova smrt tako teško pada. Zašto se ne zadovolje porilukom na sto načina?
Znao je gdje će pronaći vepriće. Lako ih je bilo ubiti. Njihova majka je samo bolno roktala, ali se nije usudila nasrnuti na njega. Slijedila ga je sve do zamka, a u njegovim mislima i dalje. Rasporio je veprićima utrobe i izvadio drob na koju su se gospodaričini psi, nenavikli na meso; jeli su samo dehidriranu hranu; bjesomučno bacili, razvlačeći crijeva po dvorištu i režeći. Gospodarici Magdi bi pozlilo da je to vidjela. Vepriće je još samo trebalo nataknuti na kolčeve da ih Skomy može ispeći. I tad je osjetio opasnost. Prije nego su psi podigli glave i načulili uši, poput antena uperili u nebo repove.
S nožem u ruci, povukao se pod voltu i sišao nekoliko stepenica, sve do zaključanih hrastovih vratiju podruma, u kojem nikada nije bio, ali je znao da tamo gospodarica Magda čuva svoje čuveno ljubavno vino. Psi su lajali kao pomahnitali, kao da će se baciti na došljaka i rastrgati ga. Oprezno se popeo natrag stubama i provirio.
Došljak mu je bio okrenut leđima. Odmjeravao ga je stiščući nož u ruci. Znao je da visoki, crnokosi neznanac u kožnoj jakni nije jedan od gospodaričnih gostiju. Bilo je prerano. A i osjećao je. U neznancu je bilo nešto. I neznanac je osjećao njega, tako mu se činilo. Iznenada se okrenuo prema njemu. Povukao se dublje u sjenu, pitajući se je li ga vidio. Učinilo mu se da će krenuti prema njemu, no on se primicao stolu na kojem su ležali veprići, ne pokazujući strah pred psima koji su ga slijedili, pazeći da mu se ne približe previše. Pomislio je da i psi osjećaju da s tim posjetiteljem nešto nije u redu. Nekom drugom ne bi dopustili da se pomakne ni za milimetar dok se ne pojavi njihova gazdarica.
Jedan od veprića je tresnuo u prašinu, ravno pred iskežene pseće gubice. Za njim i drugi, pa treći... Halapljivo su se bacili na njih i pustili neznanca u zamak. Lugar ni trenutka nije oklijevao.
Potrčao je i našavši se dovoljno daleko od zamka, zaklonjen drvećem, nije stao. Trčao je dok mu je vjetar udarao u gola prsa, a grane ga šibale; svoju kolibu je zaobišao u širokom luku. Držao se šume, podalje od zapuštenog glavnog puta, a onda se pred njih stvorila čudna spodoba koja je gurala bicikl i prepriječila mu put.
- Hej, ti, je li blizu cesta? – zapitala je kratko ošišana, tamnokosa djevojka u trapericama za koju je u prvi tren pomislio da je dječak. Imala je nježan stas i pomalo djetinje, blijedo lice, a u kuta usana cigaretu koju se nije trudila izvaditi iz usta dok je govorila: - Pošla sam prečicom, ali izgleda da sam zalutala. Jesam li na dobrom putu? Koliko još ima do zamka gospodarice Magde? Idem na tulum. Nisam pozvana, ali tko ju jebe. He, he, neće nitko kad uletim ja. Ja sam nimfomanka.
Pokušao se orjentirati; u kojem smjeru je cesta.
- Što je tebi? Jesi mutav? Što me tako gledaš? Ideš i ti na tulum? Hoćeš da se prvo prasnemo? Nikad se nisam na mahovini. Koja ti je omiljena poza? Dogi? Ja volim malo grublji seks. Predigra mi ide na živce.
Rukom joj je pokazao krivi smjer i pokušao je zaobići, no ona je prislonila bicikl na stablo i raskopčala košulju.Na svakojake prikaze je nailazio u šumi, ali sasvim običnu djevojku, pogotovo ne takvu koja bi besramno pokazivala grudi, i to vrlo lijepe, to još u šumi nije vidio i bio je u najmanju ruku zatečen.
- Sviđaju ti se? – zapitala je, provokativno ga gledajući dok joj je u kutu usana polako dogorjevala cigareta. – Pipni kako su tvrde.
Povukao se korak unatrag.
- Što je? Bojiš se? Nemoj mi reći da nikad nisi vidio cice? Koje sam ja sreće da naletim na kretena koji ne zna što treba napraviti. A uopće ne izgledaš tako. Što si se usrao? Ako se potrošimo, ne moramo se odmah i ženiti.
Bilo je to previše. Čak i za njega.
- Bježi, bježi, kretenčino – vikala je za njim. – Kad me drugi put vidiš, ugasit ću ti čik u oku!
Trebao ju je ubiti. Ne samo nju nego i tipa koji ga je malo kasnije zamalo pregazio automobilom kad je izletio iz šume ma put. Malo se zbunio jer je tip izgledao kao pljunuti Mel Gibson, a tad je ponovno osjetio ono. Lik iz zamka je bio tu negdje u šumi, blizu, preblizu. Na neki neobjašnjiv način su bili povezani. Znao je da i onaj drugi njuši njega, da mu slijedi trag. I već je odlučio, pričekat će ga i obračunati se s njim. Nevažno što će nakon njega doći drugi.
Zmija je ispuzala iz grmlja. Ona ista koju jednom zamalo ubio. Jedino stvorenje u šumi koje nije bježalo pred njim. Držao ju je na nišanu, s prstom na okidaču i tad mu se učinilo da njezin napuhani klobuk ima lice, srcoliko djevojačko lice i velike,tužne oči. U glavi je čuo glas, tih i mekan: - Nemoj. - Spustio je pušku, lice je nestalo, bila je to ponovno samo zmija i hitro nestala u visokoj travi.
Sad je ponovno bila tu i ponovno je čuo njen glas u glavi: - Ne boj se.
Ne zna što je zmija učinila, ali nešto je učinila. Možda ubila njegovog progonitelja. Onaj gadan osjećaj opasnosti je nestao i više se nije pojavio. Osjetio se dovoljno sigurnim da se vrati u svoju kolibu. Već se smrklo kad je stigao, umoran kao isprebijani pas, ali mozak mu je radio nesmiljenom žestinom, ne dopuštajući mu da otpočine.
Pustio je Goribor, zavalio se u stari naslonjač s rupama kroz koje je virila slama i nalijevao rakijom, priželjkujući da barem na trenutak obamre, samo na tren da nestane svega, da mu ni jedna misao ne ostane u glavi.
Rakije je prebrzo nestalo, muzika iscurila, a misli su i dalje bile tu, preopterećene bezbrojnim informacijama od kojih mu je vrio mozak i sve je bilo tako prokleto jasno, tako očigledno i tako bezizlazno da je izazivalo fizičku bol, iznutra ga pržilo plamenom koji će ga jednog dana dokrajčiti ako ga ne budu prije oni dohvatili. Da mu je samo na trenutak zaboraviti sve što zna.
Puška je spokojno ležala na krevetu na kojemu se on nikada nije ispružio, pozivala ga i obećavala mu mir. Negdje vani je huknula sova. Cijev puške je blistala. Polako joj se približio i sjeo na rub kreveta; opruge su zaškripale. Pomilovao je kundak. – Uzmi me – nudila mu se. Zašto da to ne učini? Zašto da ne preduhitri onaj nevidljivi sat što u njemu otkucava?
- Nemoj – javio se neki drugi glas, baršunast i tih, umirujući.
Ogledao se po kolibi. Nikoga nije bilo. Samo puška na krevetu. Treba samo uzeti pušku, ubaciti metak u cijev, leći, gurnuti vrh cijevi u usta i nožnim palcem gurnuti okidač. Gotovo.
- Nemoj – ponovno će glas u glavi.
- Uzmi me – dahnu puška.
Pred vratima je nešto zacvilo. Začulo se komešanje. Posegnuo je za puškom. Netko je kucao na vratima. Pomislio je da je možda gospodarica Magda ili Skomy. Ništa u njemu nije nagovještalo opasnost, ne onako kao kad mu je progonitelj bio blizu, samo mu je mekani ženski glas u glavi, zmijin glas, prišapnu: - Sakrij se pod krevet.
- Otvarajte, policija – netko je vikao pred vratima i pokušavao i h otvoriti na silu.
Lugar je brzo šmugnuo pod krevet.
- Ne boj se – šaptao je glas.
Odjeknuo je pucanj, brava se razletjela, a cvilež je zaparao uši.
- Umukni – naredio je duboki muški glas i i cvilež se stišao na podnošljuve decibele. – Upadaj.
- Neću – cvilio je drugi glas.
- Ulazi kad ti kažem.
- Ti prvi – cvilio je, tko drugi nego Cvilitrol.
Začulo se naguravanje. U kolibu je docupkao par bijelih tenisica, uz prestrašeno cviljenje, za njima par čizama. Lugar je već vidio te čizme, dobro ih je upamtio kao što je i sve drugo pamtio.
- Otvori ormar – naređivao je duboki glas.
- Neću – protivio se cvilitrol. – Smrdi, smrdi, užano smrdi. Hoću van.
- Prvo ćemo pretražiti kolibu. Negdje mora biti računalo.
- Rakija smrdi.
Čulo se kako se otvaraju vrata ormara i lupkaju stvari. Jastuk je pao na pod i zaklonio lugaru pogled. A ona je bila s njim pod krevetom. Osjećao je njezinu ugodnu hladnoću na svojoj vreloj koži. Gmizala mu je preko trbuha i grudiju, spuštala se niz rame.
- Idemo odavne – zahtjevao je Cvilitrol. – Bojim se.
- Koji si ti papak. Pogledaj pod krevet.
- Zašto ja?
- Zato što ja tako kažem.
- Neću, neću i neću! Cvil, cvil cvil! – Cvilitrol je skočio na inspektora Froglinga te ga grčevito obavio rukama oko vrata i nogama oko struka.
- Koji ti je vrag? – Frogling se koprcao, pokušavajući ga otresti sa sebe. – Silazi s mene, majmune.
- Cvil, cvil, cvil gmaz!
- Kakav gmaz?
- Cvil, cvil, cvil zmija! Cvil pod cvil krevetom.
- Ma daj, potpuno je bezopasna. Samo nas pokušava prestrašiti i natjerati da odemo.
- Lažeš!
- Sreo sam je već danas i da me je mogla ugristi, ugrizla bi me ili mi barem pljunula otrov u oči. To uopće nije prava zmija. Zmije ne govore, a ova govori.
- Ah, to je opet neka Rujina izmišljotina – ohrabrio se Cvilitro i skočio na pod. – Ružni gmazu, znamo li se mi?
Zmija se izvlačila ispod kreveta i uvijala visoko podižući glavu i napuhavajući klobuk. – Rekla sam ti da odeš. Zašto me nisi poslušao?
- Gle, stvarno govori – razveselio se Cvilitrol. – Gmazu, hoćemo na sokić?
- Makni se, Cvilitrole, s tobom nemam nikakvog posla.
- E baš neću, neću i neću, cvil. Što mi možeš, cvil.
- Izbaciti te iz priče. Odlazite. Obojica.
- Prvo ću zaviriti pod krevet.
- Nikamo ti nećeš zaviriti.
- E, baš hoću – zainatio se Cvitril, poznat po tome da je uvijek kontra. – Što to skrivaš pod krevetom? Male gmazove?
- Upozorila sam te, cvileći stvoru.
- Cvilitrol, pazi – inspektor Frogling nije podnosio Cvilitrola, ali svejedno je bio malo zabrinut za njega. Nije mu se sviđalo kako se osokolio, a ni zmija, ruku na srce, nije djelovala bezopasno kao što je maloprije tvrdio.
No Cvilitrol nije mario. Glupirao se i poskakivao pred zmijom, cvilio rugalice i provocirao je sve dok zmiji nije dopizdilo i strelovitom brzinom se bacila na njega.
- Cvil, cvil, cvil, ugrizla me, cvil! – zapomagao je Cvilitol i hop, već je ponovno bio na inpektoru Froglingu, prikliještivši mu ruku u kojoj je držao revolver i onemogućivši mu da puca u zmiju koja je ležala na podu i činilo se da joj je gore nego Cvilitrolu. – Umirem! Umirem u cvijetu mladosti.
- Cvilitrol – pokušavao ga je umiriti Frogling. – Mislim da se zmija, kad te ugrizla, otrovala.
- U bolnicu, cvil, vozi me u bolnicu – Cvilitros se nije gasio. – Gušim se, cvil, gubim svijest. Gotov sam. – Glava mu je klonula na Froglingovo rame i samo mu je još tiho cvilio na uho: - Protuotrov, cvil, pomozi...
Inspektor Frogling je bio na mukama. Pod krevetom očito nešto ima, nešto zbog čega je zmija bila spremana umrijeti, evo je, leži krepana na podu, a Cvilitrola ne može odlijepiti od sebe i obzirom da ga je ipak ugrizla zmija, za prst, vidio je na svoje oči, nešto bi morao poduzeti. Ne može ga pustiti da krepa. Ljudski život je ljudski život, pa makar i Cvilitrolov, a ni on, koliko god je ponekad grub i bezobrazan, nije od kamena.
Post je objavljen 21.07.2013. u 10:46 sati.