rujabox
petak, 28.02.2014.
Vino i žene
Kad se zemlja prvi put zatresla, lugar je upravo ispijao treći vrč vina koje mu je malo pocurilo niz bradu i na razdrljena prsa, ali vrč nije odvojio od usana sve dok ga nije iskapio do dna. Tad ga je polako odložio na stol, obrisao podlakticom usta i pogledao prema prozorima kroz koje je dopirala blistava, plava svjetlost.
Je li moguće da vino, to ženskasto, slatko vino djeluje, zapitao se. Zar tako izgleda pijanstvo? Plavo i treperavo, a tlo drhti pod nogama, zvecka posuđe na stolu, u daljini vrište zvijeri... A zaborav, gdje je zaborav? Sve njegove misli su i dalje tu, zarobljene u njegovoj glavi, opterećene bezbrojnim nagomilanim informacijama... I sve njegove brige. Pogled mu je odlutao prema stubama.
Godilo mu je pomisliti na nju, jedino biće kojem je stalo do njega. Toliko otupjeti da zaboravi nju, nije želio. Ta misao ga je zaustavila na pola puta do idućeg vrča. Hoće li preživjeti? Gospodarica Magda je pomogla tolikim životinjama, na svoje oči se uvjerio u čudesna ozdravljenja; mora spasiti i njegovu zmiju. Ali što ako ovaj put ne uspije? Tad mu ostaje njegova stara prijateljica i nikoga neće biti da ga zaustavi. A i čemu? Bit će lako otići kad nje ne bude. A ipak bi volio... Ne, neće sad misliti o tome.
Umorno se spustio na stolac i postavio pušku među raširene noge, oslonivši je kundakon o uglancani parket gospodarice Magde. Nježno je pogladio dugačku cijev. Zavirio u njezino mračno oko.
Zamak se ponovno zatresao, zaplesale kristalne čaše na stolu, sudarale se žlice, vilice i noževi, poskakivali tanjuri na podtanjurima, srebrni svjećnjaci se opasno naginjali, nakrivili se portreti predaka na zidovima. Lugar se osmjehnuo jednim krajem usana, osluškujući ženske glasove i smijeh kako se valjaju predvorjem dvorca.
Nahrupile su u dvoranu poput bujice, radoznalo se ogledavajući oko sebe. Sve su redom bile prekrasne, bujnih kosa, tanane i lomne u struku, vrtoglavo dugačkih nogu, ali njihova ljepota nije bila ono što je opčinjalo lugara. Neke od njih su bile dvostruke, neke trostruke, a bilo je i četverostrukih. Pretapale su se jedna u drugu. Za jednu mu se na trenutak učinilo da ima pet obličja. Nikad prije mu se nije dogodilo da vidi dvostruko, a da je u pijanom stanju moguće vidjeti i peterostruko te da pritom iz jednog tijela izdvaja više različitih tijela i ponovno stapa s osnovnim oblikom, o tome nije imao pojma.
Polako su mu prilazile, izazovno njišući bokovima i kuckajući visokim, ušiljenim potpeticama po bajcanom parketu.
- Koji si ti, macane?
Jeka je ponavljala pitanje: „Koji si ti, macane?“
- Ja sam... Ja sam... Ja sam... – odjekivali su ženski glasovi.
Koliko različitih imena!
Mozak mu je ubrzano radio, kao i uvijek i, odjednom je spoznao da to što vidi nije uzrokovano vinom. Vino gospodarice Magde je isto nedjelotvorno smeće kao i njegova brlja. Pred njim su klonovi. Oni isti što ih je razotkrio na KvizBOX-u i koji su ga se klonili u dvobojima.
- Natrag – zarežao je kroz stisnute zube i uperio pušku u njih.
Zastale su, provokativno ga gledajući i objesno se smijući. Potpetice njihovih cipela su bljeskale plavim sjajem, a lugar nije sumnjao da se u njima krije smrt. Nije se plašio smrti, samo nije želio otići prije nego se uvjeri da će ona biti dobro. Pogled mu je skrenuo prema stepenicama niz koje je upravo, sav ozaren od neočekivane sreće, silazio Skomy.
- Moje dame, dobrodošle u zamak gospodarice Magde! – uzviknuo je, raskrilivši ruke. – Drago mi je vidjeti vas u ovolikom broju i moram vam reći da ste pravi praznik za oči. – Sišao je među žene i upoznavajući se s njima, svima redom je dijelio komplimente i ljubio im ruke, pa i klonovima.
Glupan, podsmjehnu se u sebi lugar, ništa ne shvaća, misli da mu je sjekira upala u med. Kako se samo zarumenio od uzbuđenja.
- Vidim da ste već upoznale našeg lugara – primijetio je Skomy, značajno pogledavajući, sad jednu, sad drugu gošću, dijeleći blistave osmjehe i pazeći da se ni jedna ne osjeti zapostavljeno. – Malo je čudan i nedruželjubiv, ali nije opasan. Ne obazirite se na njega, ionako će uskoro otići, a vi, moje predivne dame, izvolite za stol. Gospodarica Magda će nam se pridružiti malo kasnije. Ima nekog neodložnog posla.
Gošće su se okupile oko stola i počele odizati poklopce sa zdjela i pladnjeva, zadivljeno udišući miomirise i hvaleći dekoracije. Klonovi nisu pokazivali interes za hranu, zvjerali su uokolo, ne udaljavajući se previše od svojih originala.
Lugar je uočio da sve gošće nemaju klonove ili ih zasad drže dobro spremljene u sebi.
- Gdje je meso?
- Da, stvarno, nema mesa. Rečeno je da će biti veprića s reš pečenom koricom.
- Bilo je malih problema s veprićima, ali bit će mesa – obećao im je Skomy. – Samo se malo strpite, a do tad možete uživati u poriluku na sto načina. Gospodarica Magda je, u što ćete se uskoro i same uvjeriti, kraljica od poriluka. Nitko ne zna tako maštovito i ukusno pripremiti poriluk. Počnite s juhom, okrijepit će vas, a ovaj složenac će vas naprosto oduševiti. Prste ćete polizati...
- Ima li puževa?
- Puževa? Ne znam, možda koji u salati. Probajte salatu od endivije i radiča s ječmom. Pogledajte te boje, ugodno za oko, blaženstvo za nepce, a povrh svega zdravo – Skomy je naveliko hvalio kuhanje svoje gospodarice. – Ispričajte me na trenutak, moje dame.
Prišao je lugaru i prišapnuo mu na uho: - Čuj, morat ćeš pribaviti neko meso.
Lugar je samo tupo zurio pred sebe, jednoličnim pokretima milujući pušku koja mu je opet bila među nogama.
- Nema smisla da tu sjediš i čekaš – Skomy se osokolio potapšati ga po ramenu. – Znaš i sam da je zmija u dobrim rukama, ali treba vremena da dođe k sebi. Možeš to vrijeme bolje iskoristiti nego da ovdje plašiš goste. Ne izgledaš dobro, godit će ti da udahneš malo šumskog zraka i usput upucaš kakvu životinjicu. Ne moraju biti veprići. Bit će dobar i puh ili zec, bilo što.
Umjesto odgovora, lugar je puškom odgurnu Skomyjevu ruku s ramena i uputio mu pogled koji je jasno govorio da nikamo ne ide.
- U redu, shvaćam – Skomy će, povukavši se korak unazad iako uopće nije shvaćao zašto je lugaru toliko stalo do te zmijurine. – Ali ako već moraš biti tu, daj barem budi od neke koristi i malo mi pomogni. Bilo bi lijepo da odeš u podrum i doneseš još vina. Čini se da će nam ga uzmanjkati, a obzirom da si ga ti najviše polokao, bio bi red da odeš po još.
Slavodobitno je promatrao kameno lugarevo lice, uvjeren da mu je bacio mamac kojem neće moći odoljeti. Ali lugar je samo sjedio, nedokučiva izraza lica, ruke zaustavljene u pokretu, s vršcima prstiju tik do cijevi puške; samo su mu se snažna prsa ubrzano dizala i spuštala po čemu je Skomy zaključio da lugar sam sa sobom vodi borbu. Je li moguće da je prozreo zamku, zapitao se, i sad pokušava odgonetnuti zašto ga želi poslati u podrum. Ali tamo su bačve s vinom, a ima rakije, čak i vinjaka. Ispičutura lugarevog kalibra ne bi trebala voditi računa o razlozima zbog kojih ga se šalje u alkoholičarski raj. Trebao bi pohrliti bez pitanja. Pa zašto se onda ne miče?
- Čuješ li ti mene?
- Ostavi me na miru! – lugareve riječi su odjeknule tako oštro da su se Stina i Zara koje su bile najbliže, ali ne preblizu, lecnule i zaprepašteno zagledale u njega.
Nikako im se nije sviđao taj tmurni lik, obrijane glave koji se tako nehajno poigravao svojom puškom. Stina je prišapnula Zari: - Tko je taj? Nadam se da ne igra na KvizBOX-u.
- Ma daj, to je neka lokalna munjara, pretupav za KvizBOX gdje smo svi pametni i lijepi – umiri je Zara. – Što bi taj tamo radio? Ni pozdraviti pristojno ne zna.
- U pravu si. Pojeli bismo ga da nam se tamo pojavi – Stina će, pomalo preglasno, ne vodeći računa čuje li je lugar.
Lugar je, naravno, čuo, ali nije mario, a čuo je i Skomy. Upozorio ga je: - Ako nisi primijetio, kvariš zabavu. Kad se već ne želiš maknuti odavde i biti od neke koristi, daj se barem makni od stola. Djevojke se zbog tebe i te tvoje puške osjećaju nelagodno. Siguran sam da bi ti bilo ugodnije tamo kraj kamina.
Na Skomyjevo iznenađenje, lugar ga je poslušao i bez riječi ustao od stola. Praćen podsmijehom i podrugljivim primjedbama, lijeno se vukao prema kaminu na drugom kraju dvorane. Za njim su ostajali blatnjavi tragovi koje bi, da gospodarica Magda nije bila zatočena u podrumu, Skomy morao počistiti, a ovako mu nije padalo na pamet da pred svim tim zanosnim ljepoticama briše pod.
Napokon je došlo i njegovih pet minuta, točnije, njegova noć. Smjestio se za stol, kucnuo nožem o čašu i nazdravio mladosti i ljepoti te znanju koje je ponovno in i bez kojeg ne vrijedi biti ni lijep, ni mlad. Gošće su oduševljeno pljeskale, a zatim podigle čaše visoko u zrak i iskapile ih do dna. Zaorila se Gaudeamus igitur. Vino se ponovno točilo i dizale čaše u zrak. Skomy je pjevao iz sveg glasa, napasajući oči i ne mogavši se odlučiti koju će prvu. Sve su bile prelijepe i sve su ga gledale žarkim očima.
Tu i tamo bi neka bacila pogled prema lugaru, zavaljenom u naslonjač kraj kamina koji se doimao kao da nije svjestan njihove prisutnosti. Položio je pušku u krilo i temeljito je glanca krpicom. Usne su mu bile stisnute u tanku crtu, obrve skupjene, pogled usredotočen na pokrete ruku.
Na vrhu stuba je pak stajala Apostolka u maloj crnoj haljini koja joj je otkrivala bijela ramena i predivne ruke, naglašavala skladnu liniju njezinog tijela i čvrste grudi koje su, doduše, bile skrivene tkaninom, ali su se jasno nazirale i vidjelo se da ispod ne nosi donje rublje. Iz sve te crnine, izdizao se aristokratski, labuđi vrat. No njezino lice je bilo zbunjeno zbog čega se još više doimala poput djevojčice, a u čudu raširene oči su joj izgledale još veće nego što su bile. Rumene usne su joj bile lagano rastvorene. Cigareta koja je ispala iz njih, polako je dogorjelala na skupocjenom sagu gospodarice Magde gdje se već stvorila lijepa crna rupa.
Odjednom je kraj nje po kovanoj ogradi stubišta, praćena taktovima glazbe, kliznula let lampa Lucky i sletjevši ravno na stol, zapjevala: - Kad sam bila mesaroš...
Nije potrajalo dugo i poletjele su čaše. Apostolka se skljokala na stepenicu i uhvatila za glavu, čupajući si kosu, a zatim u svojoj maloj torbici potražila cigarete i pripalila si jednu, uvlačeći dim duboko u pluća i pitajući se što se to zbiva. – Pas mater – mrmljala je, žvačući filter. – Gdje su frajeri?! Tko je pozvao ove babe?!
Doje, kraj kamina, lugar je, sve mračniji i mračniji, neumorno glancao pušku.
