O da. Mislim da je vrijeme da počnemo s bojkotom svega što nam se ne sviđa!

Tako sam i ja danas demostrativno ugasila tv u trenutku kad sam vidjela Stankovića i s druge strane stola Kanaderovu njušku. Zašto da se sekiram i ljutim što tip - nakon što je pokrao puste milijune eura i švicarskih franaka (čisto sumnjam da ima što kuna) - sere kvake na javnoj nam i od nas skupo plaćenoj televiziji. Nek idu u qu i nek mi ne prodaju slobodu govora i postotak gledanosti jer mi se od toga gadi.

Gledanost imaju i kineske sapunice (o da, ima i toga, samo ne znam na kojoj ono teve, ali to gleda moja frizerka - navodno zbog frizura ), a bome i turske, a nisu tako iritantne kao neki nam političari i ex-političari.

Isto tako aktivno bojkotiram Horvatinčićev hram na Cvjetnom trgu. Nikad nisam i nikad neću ući nogom u to njegovo zdanje. Je, volim H&M i ostale dućane, no tko kaže da ih moram konzumirati u prostorima koji su izniknuli nakon svih onih neprospavanih noći i bojkota građana. I još se svima smijao u lice. I još to radi jer prema svemu sudeći, ispat će da je bidan skoro umro kad je glisirao na one jadne Talijane.

Jebemti gramzljivog Bandića što se da kupiti, Čak i one njegove stupiće (kladim se da je dobio pinku po broju stupića, pa su zato tako gusto i na tako blesavim mjestima postavljeni). I za ulaz u famozno Horvatinčićevo parkiralište. Nadam se da će i njega u đuzu. Što prije to bolje.

I ne, nisam ljuta niti sam u pms. Ali me ljute direktni udari na našu slobodu. Grr...

Čovjek kakti prolazi kroz život i pokušava biti pristojan, dobar, kolegijalan, pošten. Naravno da mu se tu i tamo omakne, pa nekad svjesno, nekad nesvjesno radi neka sranja... Svi smo mi samo nesavršena bića.

Naravno, može se to i reći obrnuto. Sigurna sam da se svi mi - prije ili kasnije nekom zamjerimo ili ga povrijedimo. Ili smo samo takvi kakvi jesmo, pa su neki ljubomorni ili... vrag će ga znati. Sve ljudske emocije mogu se pojaviti. I sve predvidljive i nepredvidljive situacije. Život je ipak čudan...

Uglavnom, jedna moja prijateljica, ma bolje ću reći Guzdina prijateljica tj. supruga njegovog prijatelja iz djetinstva je ne jedanput bila jaako zločesta prema meni. Čak u nekim slučajevima i prema cijeloj našoj maloj zajednici (i kad nas je bilo samo dvoje, i troje i četvoro). No da. A možda sam i sama kriva, pa u ženi izazivam neke niske nagone. Guzda je u toj priči (kako ga ona doživljava) divan, krasan Bijeli princ kojeg ja vještica ne zaslužujem. Ne mogu reći da mi je baš to tako rekla u lice, no takva se nit priče provlači kroz naše dugogodišnje "prijateljstvo".

Ne mogu poreći da sam bila i u suzama zbog nekih stvari koje je mrtva hladna odradila po svome. Ne, to nije nešto što ću ikada zaboraviti. Ne plaćem ja samo tako...

U međuvremenu su (joj) se počele dešavati neke ružne stvari. I opako teške.

Hm. Sad bi čovjek, krvav ispod kože mogao likovati. Veseliti se tuđoj nesreći. Možda joj reći u lice kako je bila zločesta? Znate kako se osjećate kad se usred noći probudite i pokušavate fokusirati frustracije, te mirno zaspati.

Ne, nisam sretna što se bori za život. Ne, nisam osoba koja se javno konfrotira, kako god neki o meni mislili kao otvorenoj nekompromisnoj osobi bez dlake na jeziku. Ne, ne bih joj rekla u lice da je dobila što je zaslužila. Da li je itko zaslužio da bude tako kažnjen?

Ne razumijem u kojem svijetu žive političari i zbog čega si njihove postupke - mi - obični razumni ljudi dozvoljavamo?

Pogledajmo sad ovu najnoviju sapunicu oko broševa J. Kosor. Kao prvo - moram reći da sam tu ženu simpatizirala u trenutku kad ju je lukava lija Kanader postavio/ostavio među vukovima tipa Šeksa, Jarnjaka, Barbe... I dobro se držala. Uspjela je sama samcata povezati konce i krenuti u jednom smjeru. Ne može se poreći njezina zasluga da nas je nakon oholog Sanadera ipak približila Europi. Pa bilo to i koketiranje sa novinarima na Bledu.

I kad je uspjela naglavačke izbaciti Sanadera iz stranke (a nemojmo se zavaravati - i naših života) bravuroznim lobiranjem unutar ovih gore spomenutih političkih metuzalema - drugo bravo.

Poslije se malo zanijela, no koji to političar oliti visokopozicionirani menadžer ne radi?

I zato je platila glavom. Doslovno.

E sad - u ovom joj trenutku zamjeram što nije bila malo više "muško". Lijepo stisneš zube, malo se povućeš, odmoriš - kako je to jednom mojem direktoru rekao Izvršni - "hajde, malo sijediš na klupi, pa ćeš opet ponovno zaigrati". Tu nam sad ona igra na kartu sentimentalnosti, pa nam sa suzom u oko prepričava gadosti što joj se dešavaju...

A sprdačina s broševima - definitivno je Karamarko jedan tupoglavi policajac, sa zaleđem obavještajne službe, pa hrpu ljudi drži u šaci jer (vjerojatno) zna neke njihove gadosti i/ili seksualne perverzije. Očito ženu ne može samo tako izbaciti iz stranke, pa ju pokušava na taj način inkriminirati.

Ne želim spominjati kako je više nego zločesto od novinara što svakoj ženi političarki traže dlaku u jajetu, pa raspredaju o njihovim kostimima, broševima, frizurama, a ne zdravorazumskom razmišljanju. Kod nas je i dalje uobičajena izjava da se "netko zanio" ako je završio alkoholiziran, skrivio saobračajnu nesreću ili nešto treće... Ženama se takve stvari, a bome i one puno manje ne opraštaju.

Jebeš protokol i Obamu. Jacina torba nam je još uvijek svima ostala u sjećanju. Šteta što to nismo iskoristili i prodali Amerima na tone tih torbi. To bi oni nama (sebi) već davno učinili. Oni se pale na takve stvari....

Oduvijek su me fascinirale mogućnosti kompjutora. O da. Ja sam od onih metuzalema koji su se igrali na Spectrumu ZX, pa sam na poslu radila u jednom programu koji je za potrebe našeg preduzeća razvio Končar (a imao je i editor za tekst, no naredbe je trebalo upisivati u fortranu), pa sam na prvim PS-ma radila u Lotusu (preteća Exela)....

Jednom riječju, za jednog korisnika jaako sam dobro obavještena što ti strojevi mogu.

I onda dolazimo svake godine (skoro pa u isto vrijeme) Mala i ja u KBC Rebro na godišnju kontrolu dijabetesa. I svaki, ali baš svaki put me fascinira što me tokom prijema u bolnicu ispituju sve o Malinoj bolesti, bolestima u obitelji da ne spominjem današnji upis kada me žena (jelte dotorica) mrtva-ladna ispitivala pred djetetom da li sam imala pobačaje. Halo?

Lijepo ja ženi (stažisti koji se svake godine mijenjanju) objašnjavam kako imaju sve u kompjujteru, ali žena se neda. Zna ona da nema.

Da se ne radi o višegodišnjem Referentnom centru (sa svojom pripadajućom bazom podataka) za dječji dijabetes u Hrvata - ne bih ništa rekla. Ovako.... prestrašno.

Jedino što mi se sviđa prijem - nema više one gužve na ulazu u glavnu zgradu bolnice. Kao prvo - na kompjutoru radi mlada žena (hoću reći brza na tastaturi), kao drugo - ne upisuje sve podatke osim u komp. još u tri knjižurine... svaka čast.

Mala? Gunđa što je u bolnici, no izdržat će.

Znala sam da muškarci brže napreduju od žena. To je općepoznata stvar. To da se dogovaraju o poslovima za šankom, društvima zatvorenog tipa, nogometnim utakmicama i zajedničkim veteranskim nogometanjima tipa 20 minuta trčanja + 60 minuta pive i čevapa - to sam sve već znala. No da se poslovni prijedlozi dogovaraju u muškom wc- u - e to sam doznala tek jučer.

Veli meni kolega - o da, da vidiš na šta sam sve (kao direktor) pristao ili na šta mi je šef pristao u wc-u, preciznije za pisoarom. Kako su već muški, a to se zna, takvi da mogu raditi istovremeno samo jednu stvar, tako je i s tim pišanjem. Pitaj ga da ti pristane - i oma - jes. Bez razmišljanja. Zip na kraju....

I šta da mi jadne žene radimo? Čak više nema ni onih romantičnih posjeta toilettima gdje su se pudrali nosevi i brisale suze... ehh...

I da, već se dva dana igram na nekoj radionici. Naravno, uz stručno vodstvo najjačih psihologa za pitanje velikih korporacija. Da li će rezutat te izobrazbe biti neki veliki preokreti u našoj kompaniji? Hm. Teško.

No, barem znam zašto se osjećam tako kako se osjećam. Jelte sad znam i stručan naziv za to svoje (naše) stanje. Baš sam happy. Moš mislit.

O telefonskim prodajama smo već svi pisali. Kako nam pokušavaju uvaliti muda pod bubrege (ili kako li se to već veli), besplatne knjige, parfeme i tko zna što....

Ja se u tim slučajevima pokušavam izvući na fin i kulturan način. Zapravo me uopće ne zanima što sam "sretno" osvojila, već pokušavam razgovor završiti jer mi stvarno nije volja da me u slobodno vrijeme love da me udave, a sigurna sam da nema šanse da pristanem na bilo kakav oblik kupnje.

I nikad nisam bezobrazna jer stvarno suosjećam sa svim tim ljudima koji pokušavaju zaraditi za život zivkajući i pokušavajući prodati neko sranje.

No, kad te jedna takva izvrijeđa - e onda mi je stvarno svega dosta.

Zato: ako vas nazove "Bruna iz Dubrovnika" (bez dubrovačkog naglaska, pa mi je malo upitna lokacija dotučne) lijepo molim da joj majku i oca spomenete. I slobodno se pozovete na Rudarku!

Ne mogu odoliti a da ne komentiram emisiju (koja još traje) - Stankovića i njegovog gosta Keruma.

Prvo djeluje kao totalni lajbek koji ne zna ni dvije i dvije zbrojit. Pa u slijedećem trenutku kao dobar maher i mafijaš (što i je) jer je pootvarao nove firme, stare ostavio u dugovima i još ima obraza vrijeđati svoje dobavljače (kojima je ostao dužan u staroj firmi) tako što ih traži rabat tj. popust na proizvode. I da - njemu dugovi od par stotina tisuća kuna je kikiriki.

I naravo - svi su mu krivi. Ko' ga jebe što on ima puste nekretnine koje ne želi prodati ispod cijene (a nije vrijeme za trgovanje nekretninama), a nek krvare oni kojima je on ostao dužan.

Naravno, prvo je počela priča sa Saborom, za koji je mrtav 'ladan rekao da je gubljenje vremena da tamo sjedi (omjer je njegovih efektivnih 8 sati u Saboru u odnosu na 300 i nešto ukupno). Jer šta bi on tamo sjedio kad ne može ništa učinit. Pa jebemu, nek se odrekne te sjedalice, pa da tamo sjedi netko sa voljom. Navodno je Seka redovita u Saboru. Baš me zanima jel to istina?

U pičmač i takva država u kojoj je jedan od sabornika takav "čovik". U ovom mi trenutku i Martin Sagner (oliti poznatiji kao "Dudek") i Miroslav Škoro i sva paleta sportaša s Mirkom Filipovićem kao najdražim predstavnikom nečega što bi trebalo biti najplemenitija stvar u jednoj pravnoj državi, državi za koju su se neki i borili, i krvarili, i izgubili život, čine vrhunskim političarima. S malom diplomom.

Da sad ne spominjemo Splićane što su takvog čovjeka postavili kao gradonačelnika. Pa mogli ste si staviti neku kurvu, sigurna sam da bi vam grad bolje vodila. (bez da vrijeđam gospodične prostitutke)..

Doduše, malo sam razočarana emisijom koja djeluje mlako i dosadno. Mislila sam da će Stanković malo raspizdit Keruma, a kad tamo ništa. Pušta ga da sere kvake i to je sve...

Shame of you Stankoviću... tražimo krv!!

Čitam vijesti o onoj jadnoj ženi što je umrla nakon liposukcije abdomena. I sad su svi zgroženi sustavom, liječnicima, ne znam čime sve ne.

Činjenice su slijedeće - svaka operacija - pa kako god zvučala bezazleno može dovesti do komplikacija, pa čak i smrti. I svaki vam liječnik to veli prije same operacije. To što smo mi sami primorani na neki zahvat ili baš želimo bolji vid, ravan trbuh ili veće grudi - to je već naš problem.

Naravno, očekuje se da se svi parametri koji bi mogli biti problematični svedu na minimum rizika. Tako je svojedobno moja majka bila dobrih nekoliko tjedana u bolnici na čekanju za operaciju srca. I to samo zato da liječnici budu sigurni da je potpuno zdrava, da svi nalazi, brisevi sluznica i sve bude super. Jer i mala prehlada ili pad imenutita može dovesti do smrti u onih kritičnih nekoliko dana nakon operacije otvorenog srca.

Ne velim da treba zataškavati slučajeve pijanih liječnika, nekompetetnog osoblja ili krive dijagnoze. Ne, ne... No da generaliziramo i da velimo da su svi liječnici grozni - to polako dovodi do apsurda da nas više nitko neće željeti liječiti.

Uglavnom, da se vratimo na početak - zna se da su operacije estetke kirurgije jednako opasne kao i neke ozbiljnije zdrastvene operacije. S druge pak strane, na broj izvršenih operacija veoma je niska stopa komplikacija. To vam je kao vjerojatnost da ćete poginuti u padu zrakoplova. Jako mala. No, nama se običnim laicima čini da je velika. A zapravo imamo jaako veliku šansu da nas pregazi auto, padnemo pod tramvaj ili nešto slično "zemaljski".

Sada ću biti možda za neke zločesta, no moram se pitati - što je jednu bivšu radnicu propale tvornice, nakon što je dobila tih nekoliko plaća zaostataka (ili otpremninu?) nagnalo da tu lovu potroši na ravnanje trbuha?

To me posjeća na situaciju sa svojom Sveki. U jednom je trenutku, maltene gladna kruha žicala od nas novce. Ok. Mala penzija, jadna žena... I onda mi dotrčimo i ostavimo joj određenu sumu. Što je učinila?

Kupila si je novi (veeliki) novčanik i zdjelu za salatu za jedno 12 osoba. Baš je to nešto što joj je bilo u tom trenutku od najveće važnosti. Hm.

Ne znam kako vi percipirate prve dane nekog godišnjeg doba, no kod mene to ide ovako:

Prvi dan ljeta je definitivno posljednji dan škole. Ne znam zašto. I puno prije tog vremena se čovjek može okupati (ako ima sreće i u moru), dovoljno je toplo da polu - gol hodaš gradom i sl. No, nekako mi je taj dan Onaj. Doduše, kad si razmišljam o osnovnoškolskom dobu - nije da sam bila jako vesela što škola završava. Ja sam bila jedna od onih štreberica što je voljela ići u školu i što nije imala bogznakakvo društvo u izvan školskom vremenu. No, onda se to u srednjoj promijenilo...

Nekada mi je prvi dan jeseni bio početak škole. No, kako je sada obično pakleno vruće početkom jeseni, pa dolazi do svađa oko početka nastave (ne znam što to tako strašno rade djeca u turizmu da ne mogu krenuti u školu?), nekako mi to ne liči na jesen. Ali dan kada moram na sebe navući najlonke ili obući neke čarape ispod hlača...

Jer osjećaj slobode tijela dolazi od osjećaja za noge (bez pokrivala). Što god tu naveli. I naravno, kako moram obući čarape, tako se moram skinuti iz japanki. Sad mi je na pamet pala prva sezona BigBrudera i onog nenadjebivog prvog pobjednika Sašu kad je prepravljao čarape da može i dalje nositi japanke.

Anyway, to neko navlačenje robe na sebe u kombinaciji s kišom (a pada) nekako me čini sjetnom. Baš me briga što prijašnjih pola godine skoro pa nije padalo, meni je ovo bljak.

Razmišljam da li i ostala godišnja doba imaju neki "it" dan. Hm. Zimu definitivno osjećam u trenutku kada na radiju počnu puštati jingbell i slične pjesmuljke. Doduše, svake godine počinje božićna ludnica sve ranije...

No da se vratimo na početak. Jesen je definitivno stigla. To što nema domaćeg voća i povrća u dućanima, te je ono talijansko-tursko-kinesko istog (ne)ukusa kako ono usred zime, a i cijene nisu puno drugačije - ehh...

Što još reći? Ulijenila sam se i čak ne gledam niti previše vijesti. Jer sve što pogledam me razljuti. Obećajem, biti ću bolja preko vikenda. Pa će biti i "juhe" za post.

Ps. Gledala sam jučer skoro pa cijelu tursku sapunicu o Sulejmanu. Hm. Kao prvo - definitivno su uzeli krive glumice. Za muslimane je pojam ljepote zaobljenost ženskog tijela oliti debljina. Tako da one uskostruke što stare (kraljica majka), što sestre, ljubavnice u haremu i sl.. ne izgledaju stvarno. Muslimanska, pa tako i turska kuhinja je puna slatkog i ne vjerujem da su tako štrkljasto izgledale. Da je bilo svađa, ljubomore i umorstava - sigurno je bilo. I u puno gorem obliku neko što je u ovoj sapunjari prikazano...

Htjela sam komentirati "rat" između ravnatelja tehničke škole u Kaštelima, roditeljima upisanih đaka i ministra obrazovanja s druge strane, no zapravo i dalje ne znam pravu istinu o slučaju.

I tu dolazimo na bit moje priče - mrzi me kad nam novinari serviraju priču kako se njima sviđa ili kako diktira neka "viša" sila. Da znam, sada ćete svi graknuti - pa moraju i oni od nečeg živjeti, a senzacije prodaju novine. Dobro. I nekada je to bilo. Samo..

Nekada se točno znalo koje novine (u to je doba bila samo državna televizija) treba čitati da bi se znalo što je napisano senzacionalistički, što ozbiljno, što pod blagoslovom vladajućih...

Sada i tokom najozbiljnijih vijesti dobijemo golu guzu jednog od seoskih (grado)načelnika, slike raskomadanih/stradalih u raznim bizarnim nesrećama i prestrašne pothvate ludih avanturista.

Tako i ova priča o ravnatelju i neregularnim upisima.

Zapravo mi nije jasno nešto što se stvarno dešava, a kakti se provlači kroz priču - navodno su djeca upisana u razrede koji nisu bili popunjeni u redovnom upisnom roku sa zadanim najnižim bodovnim pragom - i onda se potpuno slažem s ravnateljem što je dozvolio takve upise. Doduše - kakva je to škola da nije upisala dovoljno đaka u četverogodišnje programe. Ili se ipak radi o trogodišnjim obrtničkim zanimanjima? Hm?

Ako je u igri ona poznata samovolja seoskih ravnatelja da upisuju djecu (poznatih) seoskih nogometaša, bogataša i/ili kumova - e onda sam potpuno na strani ministra koji želi iskorijeniti takve postupke. Doduše, kako se vlasti smjenjuju, tako se i početne euforične izjave na račun prethodne garniture na vlasti brzo stišaju, pa i dotični počnu s istim (neregularnim) postupcima - od "podobnih" ravnatelja, upravitelja i direktora do ovakvih makinacija.

S treće pak strane - svi su - i ravnatelj i roditelji napravili medvjeđu uslugu toj djeci. Jer ako ni u osnovnoj školi nisu bili neki bajni đaci, te nisu skupili minimum bodova za upise (oliti prešli bodovni prag), kako će u jednoj teškoj tehničkoj školi (bez obzira na smjer) završiti četverogodišnje obrazovanje?

I da se za kraj vratimo na novinare - iz nekih bliskih izvora pouzdano znam situaciju o jednoj velikoj makinaciji, prijevari i otuđenju nekoliko stotina milijuna kuna koja nije mogla probiti medijsku blokadu više od nekoliko godina. I ono malo što se pojavilo bilo je prikazano u sitnoj minutaži u trećih ili ponoćnim vijestima. Jer su u igri visokopozicionirani političari više strana, što na vlasti što smijenjeni... Damn.

O vožnji i vozačima svašta je već do sad napisano. Od divljih mafijaša u bijesnim pilama do starih dedica (po mogućnosti sa kapicom ili šeširom u zimskoj jakni aka otvoreni prozor ljeti zbog ventilacije) koji se vuku kroz promet nedozvoljenim (niskim) brzinama...

Ovih bi putem željela poslati nekoliko poruka predragim vozačima:

- opasno je po život voziti autoputom manjom brzinom od 80 km/h, pa poručujem dedici od jučer ujutro da njegova "pila" ("mali div" oliti Renault 4, godišnje proizvodnje kasne '70-e) nije više tako mlada, te da se drugi put skloni sa skupog autoputa i putuje starom cestom - sigurnije i za njega i za nas pospane i/ili brze vozače kamiona i šire,

- ne, ne treba se na naplatnim kućicama postaviti metar i nešto od automata za račun jer ni Toni Kukoč ne može više dohvatiti isti (gospođa je danas ispred mene izašla iz auta, batrgajući se s vratima kako bi dohvatila famozni listić),

- provjerite dobro parkirališta trgovačkih lanaca jer i tamo postoji regulirani smjer kretanja vozila (npr. jedan od naših lokalnih trgovačkih lanaca ima isključivo jednosmjeran dozvoljen promet kao ulaz na parkiralište, a s druge strane izlaz, a ne u oba smjera kako se kome sprdne),

- dragi vozači europske unije što putujete iz svojih bosanskih i ostalih balkanskih vukojebina krenite na vrijeme, a ne neurozno juriti po autoputu kako bi se stiglo na vrijeme u MInken, Maribor ili Majnhajm na posao,

- dragi vozači kamiončića, kamiona i pogotovo šlepera - ne ulazite u škare i preticanja u vrijeme gustog prometa na autoputu jer time štopate nas što kasnimo (na posao, na sastanak, doma..),

- drage moje (su)vozačice - ako se i nakon dvadesetak godina za volanom bojite stisnuti gas, ako i dalje ne pamtite gdje morate skrenuti (nedajbože lijevo) i ako imate alternativu NE sjedajte za volan - izluđujete normalne vozače svojim bi-nebi stavom, da ne spominjem kako vas je opasno prestizati jer nikad se ne zna što je u vašim lijepim glavicama, pa da li će te zakočiti, srenuti lijevo ili samo produžiti ravno.

U svakom slučaju ako sretnete neku ludu babu (plavušu) kako vam prijeti, psuje i maše - to je samo Rudarka izluđena svim navedenim.