Znala sam da muškarci brže napreduju od žena. To je općepoznata stvar. To da se dogovaraju o poslovima za šankom, društvima zatvorenog tipa, nogometnim utakmicama i zajedničkim veteranskim nogometanjima tipa 20 minuta trčanja + 60 minuta pive i čevapa - to sam sve već znala. No da se poslovni prijedlozi dogovaraju u muškom wc- u - e to sam doznala tek jučer.

Veli meni kolega - o da, da vidiš na šta sam sve (kao direktor) pristao ili na šta mi je šef pristao u wc-u, preciznije za pisoarom. Kako su već muški, a to se zna, takvi da mogu raditi istovremeno samo jednu stvar, tako je i s tim pišanjem. Pitaj ga da ti pristane - i oma - jes. Bez razmišljanja. Zip na kraju....

I šta da mi jadne žene radimo? Čak više nema ni onih romantičnih posjeta toilettima gdje su se pudrali nosevi i brisale suze... ehh...

I da, već se dva dana igram na nekoj radionici. Naravno, uz stručno vodstvo najjačih psihologa za pitanje velikih korporacija. Da li će rezutat te izobrazbe biti neki veliki preokreti u našoj kompaniji? Hm. Teško.

No, barem znam zašto se osjećam tako kako se osjećam. Jelte sad znam i stručan naziv za to svoje (naše) stanje. Baš sam happy. Moš mislit.