Opet se približava datum kornatske tragedije. Tuga i jad.

Kad čovjek gleda na stvari iz ove perspektive može debelo glumiti generala poslije bitke. O da. Može raspredati o mnogim stvarima. Od toga da su mladi ljudi stradali zbog spašavanja tamo nekih nenaseljenih gudura, do...

Malo ljudi se sjeća stvarnih činjenica:

- istovremeno je bilo više požara,
- bilo je paničnih poziva mještana (audio zapis) o tome da su ugroženi naseljeni objekt na Kornatima,
- u zapovjednom lancu nije bio samo županijski zapovjednik, a sadašnji jedini optuženi - Slavica jer je vatrogastvo ustrojeno hijerarhijski, kao vojska,
- odluku o "pripravnosti" vatrogasaca (uključujući i onu djecu od 16-17 godina) nije dao jedinooptuženi Slavica, već netko drugi (osobno mislim da su to zapovjednici lokalnih DVD-ova),
- procjena ugroženosti je dana s više razina, a ne samo s razine županijskog zapovjednika (oliti dotičnog Slavice),
- u pravnim državama, kod ovako velikih tragedija resorni ministar u najkraćem roku podnosi ostavku, a na Premijeru je da ju prihvati ili odbije (u našem se slučaju to nije desilo - tadašnji ministar - čini mi se Karamarko je s gnušanjem odbio zapovjednu odgovornost, kao i Kalmeta nekoliko godina kasnije za željezničku nesreću u Rudinama),

Tu bi se još svašta dalo napisati. No,..

Poginulo je puno dobrih ljudi i predobrih vatrogasaca jer:

- zakazao je sustav obavještavanja i zapovjedanja (e tu je debelo kriv Slavica jer je htio zataškati trenutnu situaciju i to mu se obilo o glavu),
- spašavanje nesretnih ljudi kasnilo se dobrih 10-ak i više sati (doduše, pitanje je stupnja njihove opećenosti i realnog postotka preživjelih), no barem bi ljudi manje patiti.

Mislim da je tu na kraju sve lijepo zataškano, pa ni Stipe Božić (koji je dao neke alarmante podatke u prvom trenutku), niti neimenovani krivci zapovjednog lanca šute kao zaliveni.

No, ovdje ću ipak izreći i nešto za šta ćete me ispljuvati: slatko je kad ti 16-godišnjak (a ti si mu roditelj i zakoniti stratelj koji dozvoljava ili ne određene postupke maloljetnog djeteta) donosi dnevnicu sa vatrogasnih dežurstava, a kad se desi najgore - netko drugi je kriv što mu je vlastito dijete stradalo. No nije lijepo i zapravo bih, bez obzira na veličinu tragedije sudski gonila roditelje, a ne gorespomenutog zapovjednika na optuženičkoj klupi.

Zašto ovo pišem? Svjedok sam da se uključivanje maloljetnih nasljednika u ekstremne i opasne poslove i radnje događa u mojoj blizini. I frajeri su i malodobni klinci i ponosni (seoski) roditelji.

Ne daj Bože da se desi neko sranje... svi bi drugi bili krivi... Damn...

PS. Post no. 1601. Profućkala okruglu obljetnicu... Double damn...

Ne znam da li vas ikada spopadne onaj osjećaj smrtnosti?

Da sve ima svoj kraj i da smo svi podložni bolestima ili samo nesreći sa lošim završetkom...

Upravo sam u toj fazi da razmišljam o toj, možda za neke morbidnoj temi.

Povod?

Prijateljica iz uskog kruga društva je primljena na hitnu operaciju. Invazivnu. Opaku. U roku od tjedan dana od sumnje do operacijskog stola. A onda dalje u borbu za život.

I sad - prva stvar: mi o tome ne znamo službeno. Zašto su takvu jednu ozbiljnu situaciju zataškali (a za nju znaju i roditelji, i djeca i šira obitelj, dio društva, te je svima opako teško) - stvarno ne znam. Da sad raspredam o tome kako smatram zaostalim one stavove da se o bolestima u obitelji ne govori - neću.

Da im stvarno želimo dati utjehu ili bilo kakvu pomoć ili podršu - želimo. Od srca. Ali kako ne znamo službeno - ne smijemo. A niti ne možemo.

Da nam je prijateljica još uvijek živa (dobro, nije zdrava), ali isto tako da se radi o bolesti koja je u određenom (velikom) postotku izlječiva ne sprečava me da meditiram o njezinom životu. Naravno, i o svojem.

Zapravo razmišljam što si mi kao obični ljudi priuštimo na veselje, a život tako i tako prolazi, te da si jednog dana možemo reći - o kej, zadovoljan/zadovoljna sam, bilo mi je to i to gušt, mogu sada mirne duše umrijet...

Dobro, ne baš možda tako oštro. Ne umire se tako lako. Ali ipak, vremena nisu dobra. Tko kaže da nekom od nas neće neka mrljica ili neka kvržica pomutiti svijest. I sad se vraćamo na onoj osjećaj sreće - da li kroz život prolazimo mrzovoljni što nam stalno fali neka sitnica (milijuna dolara?) ili stvarno uživamo i u malim stvarima? Da li si tu i tamo priuštimo i neku ludost koja nas taako veseli, a sve oko nas zgraža? Da li....

Post je možda zbrkan, no nema pomoći...

Volim ja kad Bandić obeća nešto što on ne odlučuje. He he.. stara koka taj Bandić.

Da, priznajem da nije lijepo stanovati u blizini jednog smetlišta milijunskog grada. Doduše - stvarno ne znam da smetlište nema uporabnu dozvolu jer - koliko je Rudarka svojedobno slušala o smetlištima na jednom međunarodnom skupu u Engleskoj, gdje je naravno zalutala - naše je smetlište fino uređeno. E da, vrh mora biti otvoren (gdje se ubacuje smeće) , a sve ostalo - nepropusni slojevi, zatrpavanje zemljom i sl. više - manje u redu. Koliko se sjećam kad je bila priča o spalionici - svi su sa gnušanje odbili. Hm.

I sad se vraćamo na staro - svi bi u ovoj Hrvatskoj struju, vodu, plin, turiste, mir, tišinu i - hrpu para.

E sad, pošto je Bandić nonšalantno obećao pare (tzv. ekološku rentu) - što bi zapravo morala biti odšteta ne za onečišćen zrak već za smanjenje vrijednosti nekretnina u blizini takvih mjesta kao što su smetlišta - to je u redu. S tim se slažem.

Za onu priču o legalizaciji svih kuć(erin)a, pa samim time i dobivanje te famozne rente - tu se već ne slažem. Ispat će da su ljudi gradili kuće, bez obzira što im je pod prozorom smrdilo, a sad je frka jer ne žele živjeti na takvom mjestu. To je kontradiktorno.

I ono famozno obećanje ili zahtjev stanovnika da im, nakon svih tih novaca i besplatnih građevinskih dozvola još bi i prodavali domaće piceke i svinje. E bome - ne bi. Ja baš ne bih jela takvog piceka, jaja ili mrkvu (kakti domaću). Jebite se Jakuševčani. Mislim da previše tražite. Budite sretni što Rudarka s vama ne pregovara.

Haug. (ovo je post u PMS-u)

Osupnulo me listanje najnovijeg modnog časopisa sa opisima cipela aka torbica - kožne čizmice od šišane ponijeve kože, pa torbica od crvene zmijske kože do ostalih modnih drangulija raznoraznih pokrova egzotičnih divljih životinja.

Ne, nisam licemjer i neću pošto poto pljuvati po dijelovima odjeće od finih mekanih materijala, makar - da se nalazimo u hladnoj Rusiji možda bih i nosila bundu, ali ovako u ovoj prevtrljivoj polu-mediteranskoj klimi nemam o čemu razmišljati. (Da se razumijemo, Rudarka je vlasnica dviju, s time da ih čuva i "šeće" tajnica jer je ova dotična luda za njima.)

Uostalom, godinama ne nosim niti kaput nego neku vrstu ofucane zimske sportske jakne jer uskačem iz toplog automobila u zagrijane prostore, a ono malo što se prošećem je onda takva zimljava po nekim pustopoljinama da ni najbolji kaput ne bi služio svrsi već dotična jakna za ekstremne jedriličare. Malo je flekava, no to je sad neka druga priča...

Da se vratimo na krzno - smatram da je sasvim u redu da se neka dapa tipa Pokosice, ako joj je već takva volja šepuri u stanovitoj bundetini, ali da je strogo od životinja koje su uzgajane za tu vrstu odjeće. No da se po svijetu ubijaju i istrebljuju egzotične životinje samo zbog malo mekog krzna - mislim da je to teški zločin.

Kako još uvijek nisam ušla i neću nikada ući u Horvatinčićev Cvjetni ili kako li se zove jer smatram da je to tek pravi bojkot i otpor prema svemu što se dešavalo vezano uz Cvjetni trg i građanska prava (ajde priznajte - tko je to učinio osim mene!), tako isto smatram da bi takve stvari trebalo bojkotirati ne-kupovinom!

A o tome kako je bogataški svijet postao tako dosadan i bizaran da ni modni kreatori nemaju više načina da prodaju neku svoju torbicu, kaput, šešir ili cipelicu bez da u nju ugrade nešto tako egzotično kao što je koža od crevca divljeg zeca bijele dlake ili šišana ili nešišana dlaka tog famoznog ponija - stvarno ne znam gdje taj svijet ide.. pa valjda u p.m.

Ps. Fascinirao me moj vlastiti Furlin remen od neke "ispikane" kože dok mi nije Guzda objasnio da je to obični noj. Ma nema veze - meni je baš fency. Makar se malo ofuco u onom prošlogodišnjem požaru. Sad je tek shubby shic. He he..

Da, slažem se da svi moraju barem nekoliko dana imati odmora od svakodnevnih aktivnosti. Da ne puknu po šavovima. No, ako se radi o mandatu od ravno četiri (ili manje) godina - a sad govorimo o članovima Vlade, ministrima, županima, pa čak i gradonačelnicima - mislim da je nedopustivo da se potpuno maknu iz svojeg radnog okruženja i da veselo luftaju svoju tustu (ili suhonjavu) guzu na nekoj od vlastitih aka državnih morskih odredišta.

Prvo želim napomenuti detalje oko tih smještaja - niti jedna Vlada (a bome ni Mesić) nisu izričito dali izračun koliko košta osiguranje već prije poznatih državnih objekata (uključujući i onaj tzv. "hladni" pogon tj. cijenu kad i nema nikoga, a postoje čistačice i domari koji te objekte održavaju) i nijhovih privatnih smještaja koji bi u tom slučaju bili opterećeni osobnim čuvarima. To još nismo čuli ni od koga. Kao ni polijetanje vladinog zrakoplova. Ne velim da se dotični ne mora dići u zrak, pa ako je onda u njemu predsjednik ili premijer - ajde dobro, ali bi nama koji to plaćamo bilo lakše da nam se pokažu podaci. A svi nešto muljare. Sve po prek.

A sad malo o ministru zaštite okoliša - onom nekom "klincu" što je naslijedio ekstravagantnu pojavu Hollyce. Em se nije oglasio ni po jednom pitanju njegovog resora niti jedanput na vrijeme, em je sada nestao netraga. A onda se usudi bahato odgovarati novinarima da se njega ne tiče vodostaj najvećeg rezervata ptica u ovom dijelu Europe, niti stanje suhog agrara. Ne želim sada ovdje diskutirati tko je morao kupiti sustave za navodnjavanje, ali sam sigurna da je educiranost i olakšice za dotične sustave bio okidač da se seljaci zapale i za to čudo (za njih), a ne na nove svemirske traktore kojima siju faking žitaricu jer je to najjednostavnije...

I svi ostali što toćaju guzu dok bi bilo pošteno prema narodu što pati (i nema za ljetovanje, čak ni za sve ljetne račune, a kamoli kad stisne zima) mogli su se lijepo primiti posla i raditi. Tako i tako im sat otiktava.. Tik tak....

Da ne bi mislili kako se olako razbacujem izjavama mogu samo reći da sam osobno zavšila dvotjedni godišnji odmor, da sam svaki dan provjeravala službenu poštu i na neka hitna odgovarala ili proslijeđivala svojim kolegama i da sam se javljala na službeni mobitel. Jer smatram da je u redu biti u toku sa svim projektima za koje sam zadužena, bez obzira što se "odmaram". I ne, ja radim za normalnu hrvatsku plaću i nisam na manager-skom ugovoru. Da ne mislite da me tako dobro plaćaju. Ali me plaćaju i zato želim da mi preduzeće i dalje dobro posluje.

O tome kako stranci veselo izađu iz preduzeća i ne maknu qu i ne pada im na pamet javljati se na mobitel - ne želim komentirati. Doduše, oni isto tako puno lakše mogu doći do otkaza nego mi.

Nekada davno, uz veliko uzbuđene svaki dan smo provjeravali da li je poštar što donio.

Jer - nije tu bilo reklamnih letaka. O ne. Nije tu bilo niti previše računa - dva do tri (voda, struja, plin). O ne. NIje tu bilo niti neugodnih pisama ovrha niti neugodnih opomena pred isključenja. Tako nešto nije niti postojalo. Tada.

Poštar je donosio radost - od penzija, stipendija i novčanih potpora dragih nam rođaka u Dojčlandu (nažalost ovo posljednje ne) do razlednica s ljetovanja, dopisnica (to su bila pisma koja nisu bila zatvorenog tipa, pa su svi mogli čitati poruke, ali je zato poštarina bila jeftina pa su se koristili kao možda danas sms-ovi) do ozbiljnih pisama prijatelja u vojsci ili pen-friendova sa svih strana svijeta....

Dopisivala sam se ja sa mnogima. Na onom nemuškom engleskom, no nikada nam nije dojadilo primati pisma s prekrasnim markama dalekih zemalja svijeta..

Bila sam ja, tamo negdje početkom '80-ih u Americi. Tamo je već u to doba bilo reklamih letaka u poštanskim sandučićima. Čak su se razlikovali od "skupih" do "jeftinih" kvartova, kako mi je bivša bebysitterica objašnjavala zašto svraća do kuće gdje sam ja u to doba učila engleski i u slobodno vrijeme do povratka roditelja čuvala jednog patuljka od 4 godine. Lijepih kataloga za bogate Amere. A ja naivac - mislila - to se nama nikad neće dogoditi. Hm. Doduše, u to je doba to bilo sa sjetom. Sad mi je pun kufer (a bome i poštanski sandučić ako ga ne očistim) silnih reklama za kruh, mlijeko i pileće batake.

Da se vratimo na poštara. Osim onog "uobičajenog" oliti poštara zaposlenog u HP, postoje i sila onih "brzih" dostava raznih računa, opomena i sličnih grozota. Tako da nikad ne znaš kada treba provjeriti poštanski sandučić. A zapravo najrađe ne bi nikada..

Što još?

E da, nema više zatrpavanja poštanskih sandučića raznim božićnim i (malo manje, ali ipak ozbiljnim) uskršnjim čestitakama, doduše i onima gdje se čestita samo Nova godina jerbo su pošiljaoci bili okorjeli komunjare koji kakti nisu slavili vjerske običaje (ali su uredno žvakali bakalar, ribu i puricu na prave datume). Sjećam se dana kad su nas početkom prosinca upozoravali da je već vrijeme za slanje čestitki jer inače nema šanse da ih poštari dostave na vrijeme..

Sjećam se i nekoliko slatkih poklona od tete (nije nam bila prava, već više "posvojena" rođakinja) iz Beča - stigao je paketić sa žvakama, napolitankama i još nekim sitnicama. Koja sreća za tako malo poklončića od jedne stare gospođe koja čak nikad nije niti imala djecu. Sjećam se i ozbiljnosti s kojom se primao svaki telegram. Jer je u to doba telegram značio neki sprovod. Osim za imendan ili rođendan kad smo brat i ja obavezno dobivali telegram od jednog našeg dalekog rođaka.

Eto, tako je to bilo prije tridesetak godina.

Ps. Sad se osjećam kao moja baka kad mi je objašnjavala kako je ona išla u školu bez knjiga, ali sa drvenom pločicom i krednom i malom spužvicom... eh...

Trenutno se nalazim u fazi da u crkvu idem sveukupno nekoliko puta godišnje.

Ne, nije da se ne sjetim Boga, da se ne prekrižim prije nego uzmem žlicu u ruku, da ne velim da mi stvarno nedostaje onaj osjećaj spokoja u božjoj kući.

No, ne mogu se uživiti u atmosferu domaće crkve, a bome ni u lik i djelo svećenika za oltarom.

Ne, ne znam da li je ili nije, da li ima kuharicu (koliko ja znam u našoj se župi nalazi nekoliko časni koje opslužuju crkvu i predaju vjeronauk). Ili je to samo kriza srednjih godina kad si misliš da bi bilo vrijeme da konačno imaš sto kuna u novčaniku i nogu na papučici gasa, pa udri...

Uglavnom, danas sam ipak otišla u crkvu. Ipak je blagdan i željela sam malo vjerskog nauka. Hm.

Na misi u 9 (koja se kakti smatra dječjom misom) bilo je uglavnom "mlađeg" življa - bakica od 66 do 99 godina. Naravno da su ove prve "najbolesnije" i "najjadnije" pa moraju svoje guze spustiti na sjedala prije ovih drugih. Ali su zato bile prve na oltaru kad se djelila pričest, da ne velim da su me zgurale na zid kad je potkraj mise trebalo krenuti u ophodnju oko oltara.

Bilo je u crkvi i mladih mamica što su držeći mališane od godinu, dvije na rukama maltretirale prvo sebe, onda dijete, a bome i sve nas okolo. Prestrašno. Ne mogu vjerovati da ne postoji u obitelji neko mlađi (kojemu je tako i tako dosadno na misi) da mališana šeta oko crkve.

I da - misu nam je držao mladi svećenik - domaće gore list koji inače živi i mislim da još uvijek studira (doktorat?) u Rimu. Zgodan dečko sa širokim obrazovanjem, pa sam veselo čekala propovjed. No da.

Nije baš bilo bogznašto. Doduše, kad sam poslije na pričesti vidjela prosjek godina življa u crkvi, pomislih kako je možda propovjed bila čak i prenapredna, a ne konzervativna puna klasičnih pokličnih uzrečica koje slušam cijeli svoj život...

Definitivno mi fali neka živost. Za par dana odoh na posao. Možda me tamo probude iz ove letargije...

Ima više razloga zbog kojih volim ljetno razdoblje:

Kao prvo - mogu hodati po svijetu, a da mi nije zima (što je jako važno!) bez najlonki, odnosno "bosa". Ne baš potpuno bosa (mrzim kad su mi stopala prašnjava), ali ono - bez čarapa, čarapica, najlonkica....

Slijedeće - volim ljetnu odjeću. Sve vrste majica na bretelice, laganih ljetnih haljina, kratkih hlačica... Nije baš da u posljednje vrijeme idem takva i u grad, ipak sam ja jedna ozbiljna gospođa makar se usudim obući kratke hlače kad izađemo na ponoćnu kavu , no dobro - piće...

Također, volim kad usred ljeta moram u Metropolu jer u to gluho doba, čak i kad Bandići prerovari pola grada možeš bez većeg problema stići, čak i birati o'š se parkirat' u 'ladu, ol na suncu. Da ne velim da su sve tete po raznim šalterima, koliko god ih je malo ipak manje zaposlene, pa time i ugodnije jer nitko lud u to gluho ljetno doba ne rješava birokratske zavrzlame. Ako ih uopće ima.

Doduše, sad moram u kondicionalu - bez obzira na nesnosnu gužvu i paprene cijene voljela bih biti i na moru, no what the hell - bit će mora još...

Što još volim ljeti? Volim onaj osjećaj čiste kože nakon višesatnog brčkanja (pa makar i na bazenu) i miris kreme za sunčanje. Dalje pogađajte sami.

I da - hladna orošena piva puuno je bolja ljeti nego zimi. Zimi više volim kuhano vino. Šifili!

Ps. Mogla bih ovaj post staviti u kategoriju znanost? Hm.

Kako sjedim doma u vrijeme godišnjih odmora umjesto da trošim puste pare po mjestima sodome i gomore gdje se pije, pleše i seksa od jutra do mraka (tako barem prikazuju na slikama što nam serviraju), doduše nekako se više osjećam da bi mi bilo mjesto u Opatiji među stogodišnjim bakicama, no dobro - uglavom, kako nemam ništa pametnijeg za raditi čitam, gledam i razmišljam...

Najgore je dozvoliti ljudima da počnu razmišljati. No - uglavnom - stalno se pitam gdje je kraj pokvarenoj i korumptiranoj politici? Ne, nećemo sad o hadezeovskim smicalicama i pustim parama što su netragom nestale iz ove jadne države nego o ovim "novopečenim" ministrima, direktorima javnih preduzeća i ravnateljima raznoraznih agencija.

Zanima ne konačno - kada će se politički kazniti (to znači automatska ostavka i prekid javnog političkog života) nadobudni ministri što unaprijed bez natječaja postavljaju svoje pulene?

Jer - ako to ministar može, zašto je onda raspisan natječaj? Ili jedno ili drugo. I onda, gle bezobrazluka - još nas uvjerava kako je to sitna omaška i kako će dotični ipak biti prvi čovjek koji će voditi multibilijunski posao (ne zavaravajte se - dogradnja Zračne luke Zagreb biti će rupa bez dna!).

Onda, novoimenovani direktori raznih važnih državnih poduzeća (npr. jedno energetsko poduzeće sada vodi politolog, ajde - valjda ipak ima diplomu barem neku i valjda nije izBosne) nemaju ni približne kvalifikacije za dotična odgovorna radna mjesta, bitno je da su u SDP-u ili HNS-u. No, s obzirom da im je pomanjkalo imalo sposobnih, sad podstavljaju budzašto svoje maltene malodobne pulene.

I sam pristup visokoj politici - imenovanja ministara vode na tom tragu. Zar stvano mislite da jedna osoba od dvadesetak i nešto godina, s manje od pet godina radnog staža (ni približno nekoj rukovodećoj funkciji, ali kako neki PR-ovci vole to lijepo zamotati u "respektabilna karijera s odgovornim zadacima" ili tako nešto sl.), jer ipak očekujemo od ministra da je studirao i završio faks, a ne kao Kerum ili Mamić ili Rojs radio od svoje 13 da prehrani gladnu braću (šmrc), može biti sposobna da vodi neko ministarstvo? Halo??

Da se vratim na političke nepodopštine i ostavke. Na kraju je popušila samo Hollyca. I to samo zato što se gadno zamjerila onom koji si voli reći da je Prvi. Tako da sad nemamo više ni zadovoljstvo da se zgražamo ili oduševljavamo njezinim (čudnim) kreacijama. Nisam znala da su one ružne sunčane naočale s bijelim okvirima od Toma Forda. No dobro...

Ps. Kad smo već kod politike moram i ovo komentirati:

I dalje mi nije jasno kako se to lijepo može objasniti u Studiji utjecaja na okoliš da ugljen može biti manje škodljiv od plina kao energenta? Halo?

Zar stvarno mislite da nam ovaj planet ide k vragu sa svim tim sušama i poplavama sam od sebe? A Kinezi uopće ne kure faking ugljen sto na sat i puštaju emisije COx i NOx u zrak?? Ma to vam zna i ona Knjazova baka, kako li se zove??

Nakon što smo doznali da su neki pusti milijuni profućkani, pa su tzv. "pokajnici" završili s uvjetnim kaznama, nakon što je podpredsjednik Vlade (onaj što si voli tepati da je prvi) osuđen jer je pregazio (ne prvi put - a to se nije spominjalo na sudu kao otežavajuća okolnost!) i pobio dvoje ljudi pa i dalje radi, uopće me ne čudi da će Polančec prvo ići na posao, pa poslije u pržun. I tako redom...

Pa mislim smijurije.

U trenutku kada vam svaki drek može nabiti ovrhu, pa si ti nađi tko te ovršio, zašto i kako da se odvršiš, kad možeš završiti u zatvoru ako nogom šutneš šugavo pseto (oprostite ljubitelji životinja, no nažalost, sada su psi bolje zaštićeni nego ljudi) na više mjeseci, lijepo možeš pregaziti ljude - kao onaj "jadni" Horvatinčić što je baš bio bolestan kad je gazio one jadne Talijane, pa opet ništa...

Tako će i preduzetnik Polančec kojeg su se kao sirotog Jude odrekli njegovi kompanjoni, pa je samo on najeba, uglavnom će lijepo iz pržuna na poso i nazad. Pa baš lijepo... mi ga hranimo i oblačimo, a on će si još i malo sa strane zaraditi. Tak bih i ja. Nit treba platit grijanje, nit hlađenje, nit prijevoz, a bome ni hranu - valjda će ga u zatvoru i lijepo nahranit... e da - nisu rekli - da li ga policija i vozi kao taxi na posao??

Kao i Sanader koji si lijepo toća noge u moru sa onim svojim pustim parama što je drmnuo, a mi nek trunemo na vrućini i sjedimo doma i ladimo noge u lavoru. Grrr..

Danas, odmarajući u zelenilu dvorišta razmišljah kako smo mi ljudi nezahvalna bića. Zapravo bih morala biti sretna što sam na godišnjem, što je lijepo vrijeme, što se imam gdje odmarati, što....

A ja bih na more. Ja bih putovala. Ja bih para da to sve ostvarim. Ja bih....

Da sad tu ne raspredam o detaljima trenutnog života, no mnogi bi se mijenjali s mojim standardom, kakav god šugav izledao na prvi pogled i ja sam toga svjesna. Ali ja - nezahvalno čeljade hoću još i još. I još sam zbog toga jadna i tužna. Na trenutke. A onda se odskitarimo na jednodnevni izlet, polomimo noge od hodanja, umorimo od razgledavanja (i pivice).....

To je valjda u našoj prirodi. Kad imaš čamac - želiš brodi(ć). Kad imaš brod želiš jahtu. Kad imaš jahtu želiš anonimnost. I tako u krug.

Jebiga.

Zašto sakupljamo i čuvamo stare stvari? Hm. Ulaznicu od koncerta (prije trideset godina), stare knjige (onu teen beletristiku koju više ove nove generacije ne čitaju), o slikama (onim pravima) nećemo...

No da. S druge strane, ja sam generacija koja nije tako lagano dolazila do stvari. Jedna cool majica (iz Trsta) nosila se godinama. Tko je imao kompjutor (onaj famozni ZX Spectrum) - taj je bio faca. Dotični stroj se mogao (polu)legalno kupiti tj. naručiti izvana u tzv. "kitu" oliti rastavljen. Doduše, nisi baš trebao biti atomski fizičar da ga sastaviš, ali je takav bio propis, a zna se da smo najbolji u pronalaženju rupa u propisima i zakonima...

Valjda i zato ta sklonost sakupljanju. Još uvijek čuvam cipele (doduše, osobno su mi bile neudobne zbog visoke pete) stare preko desetak godina. Sve se nadam da će peta "spet biti u modi". Imam i benetton majicu iz ranih 90-ih. Ta mi je jedna od najdražih. Doduše, malo se ofucala, pa ju sa žaljenjem više ne nosim izvan kuće...

Zapravo ne mogu razumijeti neke moje (mlađe) prijateljice koje mrtve hladne pobacaju sve svoje malo starije krpice, da ne spominjemo dekoracije u kući - lijepo kupe sve novo i staro pošikaju. Ja to još uvijek ne mogu. Ne mogu se niti odlučiti što ću sa hrpetinom pocrnjelih i po dimu i smogu smrdljivih knjiga - doduše, neš ti kvalitete literature, no to su sve meni drage knjige. Jedno sam ratno vrijeme kupovala u antikvarijatu tzv. "laku literaturu" kako bih preživjela puste samotne vikende kad sam sama doma čekala svog ratnika...

Da čujem vas - što doma čuvate i zašto? Ovdje ne računam sakupljanje poštanskih maraka, salveta i starih long play ploča...