Ne znam da li vas ikada spopadne onaj osjećaj smrtnosti?

Da sve ima svoj kraj i da smo svi podložni bolestima ili samo nesreći sa lošim završetkom...

Upravo sam u toj fazi da razmišljam o toj, možda za neke morbidnoj temi.

Povod?

Prijateljica iz uskog kruga društva je primljena na hitnu operaciju. Invazivnu. Opaku. U roku od tjedan dana od sumnje do operacijskog stola. A onda dalje u borbu za život.

I sad - prva stvar: mi o tome ne znamo službeno. Zašto su takvu jednu ozbiljnu situaciju zataškali (a za nju znaju i roditelji, i djeca i šira obitelj, dio društva, te je svima opako teško) - stvarno ne znam. Da sad raspredam o tome kako smatram zaostalim one stavove da se o bolestima u obitelji ne govori - neću.

Da im stvarno želimo dati utjehu ili bilo kakvu pomoć ili podršu - želimo. Od srca. Ali kako ne znamo službeno - ne smijemo. A niti ne možemo.

Da nam je prijateljica još uvijek živa (dobro, nije zdrava), ali isto tako da se radi o bolesti koja je u određenom (velikom) postotku izlječiva ne sprečava me da meditiram o njezinom životu. Naravno, i o svojem.

Zapravo razmišljam što si mi kao obični ljudi priuštimo na veselje, a život tako i tako prolazi, te da si jednog dana možemo reći - o kej, zadovoljan/zadovoljna sam, bilo mi je to i to gušt, mogu sada mirne duše umrijet...

Dobro, ne baš možda tako oštro. Ne umire se tako lako. Ali ipak, vremena nisu dobra. Tko kaže da nekom od nas neće neka mrljica ili neka kvržica pomutiti svijest. I sad se vraćamo na onoj osjećaj sreće - da li kroz život prolazimo mrzovoljni što nam stalno fali neka sitnica (milijuna dolara?) ili stvarno uživamo i u malim stvarima? Da li si tu i tamo priuštimo i neku ludost koja nas taako veseli, a sve oko nas zgraža? Da li....

Post je možda zbrkan, no nema pomoći...