Poštar....

17.08.2012.

Nekada davno, uz veliko uzbuđene svaki dan smo provjeravali da li je poštar što donio.

Jer - nije tu bilo reklamnih letaka. O ne. Nije tu bilo niti previše računa - dva do tri (voda, struja, plin). O ne. NIje tu bilo niti neugodnih pisama ovrha niti neugodnih opomena pred isključenja. Tako nešto nije niti postojalo. Tada.

Poštar je donosio radost - od penzija, stipendija i novčanih potpora dragih nam rođaka u Dojčlandu (nažalost ovo posljednje ne) do razlednica s ljetovanja, dopisnica (to su bila pisma koja nisu bila zatvorenog tipa, pa su svi mogli čitati poruke, ali je zato poštarina bila jeftina pa su se koristili kao možda danas sms-ovi) do ozbiljnih pisama prijatelja u vojsci ili pen-friendova sa svih strana svijeta....

Dopisivala sam se ja sa mnogima. Na onom nemuškom engleskom, no nikada nam nije dojadilo primati pisma s prekrasnim markama dalekih zemalja svijeta..

Bila sam ja, tamo negdje početkom '80-ih u Americi. Tamo je već u to doba bilo reklamih letaka u poštanskim sandučićima. Čak su se razlikovali od "skupih" do "jeftinih" kvartova, kako mi je bivša bebysitterica objašnjavala zašto svraća do kuće gdje sam ja u to doba učila engleski i u slobodno vrijeme do povratka roditelja čuvala jednog patuljka od 4 godine. Lijepih kataloga za bogate Amere. A ja naivac - mislila - to se nama nikad neće dogoditi. Hm. Doduše, u to je doba to bilo sa sjetom. Sad mi je pun kufer (a bome i poštanski sandučić ako ga ne očistim) silnih reklama za kruh, mlijeko i pileće batake.

Da se vratimo na poštara. Osim onog "uobičajenog" oliti poštara zaposlenog u HP, postoje i sila onih "brzih" dostava raznih računa, opomena i sličnih grozota. Tako da nikad ne znaš kada treba provjeriti poštanski sandučić. A zapravo najrađe ne bi nikada..

Što još?

E da, nema više zatrpavanja poštanskih sandučića raznim božićnim i (malo manje, ali ipak ozbiljnim) uskršnjim čestitakama, doduše i onima gdje se čestita samo Nova godina jerbo su pošiljaoci bili okorjeli komunjare koji kakti nisu slavili vjerske običaje (ali su uredno žvakali bakalar, ribu i puricu na prave datume). Sjećam se dana kad su nas početkom prosinca upozoravali da je već vrijeme za slanje čestitki jer inače nema šanse da ih poštari dostave na vrijeme..

Sjećam se i nekoliko slatkih poklona od tete (nije nam bila prava, već više "posvojena" rođakinja) iz Beča - stigao je paketić sa žvakama, napolitankama i još nekim sitnicama. Koja sreća za tako malo poklončića od jedne stare gospođe koja čak nikad nije niti imala djecu. Sjećam se i ozbiljnosti s kojom se primao svaki telegram. Jer je u to doba telegram značio neki sprovod. Osim za imendan ili rođendan kad smo brat i ja obavezno dobivali telegram od jednog našeg dalekog rođaka.

Eto, tako je to bilo prije tridesetak godina.

Ps. Sad se osjećam kao moja baka kad mi je objašnjavala kako je ona išla u školu bez knjiga, ali sa drvenom pločicom i krednom i malom spužvicom... eh... rolleyes

<< Arhiva >>