Ovaj dotični MOBITEL je od danas moj i samo moj!!!

Da se još borim sa ekranom, pisanjem poruka i općenito radom sa touch screen- om da, da me veseli - jaako da ...

A ujedno dio novaca ide u međunarodnu zakladu za borbu protiv raka dojke!

I da, u novom broju Moje dijete možete naći tekst o Maloj i knjizi...

I još ovo - sutra me nema. Pičim direktno s posla na najnoviju KAZALIŠNU PREDSTAVU na Brijune. Navodno opet ima golaća..

Slikat ću vam nešto s novim mobom.

Moram se i ja ubaciti u temu one strašne nesreće u HŽ-u. Pošto ne poznam stvarno stanje u željeznici, no mogu misliti kako je to kad po liniji "kume, kume" i "rođo, rođo" ljudi dođu do posla, namještenja, napredovanja i šefovanja. A svi spominju da je otprilike takvo nekakvo suludo stanje u dotičnom državnom preduzeću u sto postotnom vlasništvu lijepe nam naše.

I da je to na kraju rezultiralo groznom nesrećom (ne želim se ni sjetiti situacije u kojoj je moglo pobrati i one spasioce, doktore i ostale s onim "samohodnim" čudom što je poslije doletilo i proletilo kroz mjesto nesreće!).

No, pošto se na spisku uhićenih našlo i nešto poznatih lica iz moje bliže i dalje okoline, malo sam se potrudila prosurfati (vjerujte, nije teško pronaći informacije na netu!) i pročitati neke jaako čudne informacije. Eto ovako, na znanje i ravnanje svim onim novinarima što inače pišu bedastoće:

- poduzeće koje je bilo uvoznik tekućine za polijevanje drvenih pragova željezničke pruge inače se bave uvozom i distribucijom mačije hrane i nekih stočnih pripravaka ()

- dotični tast/šogor/punac gazde gore navedenog preduzeća je penzioner, stručnjak za poslove vatro i ine zaštite, pa je pretpostavljam u tom kontekstu došlo i do "poslovnog odnosa" između gornjeg preduzeća i javnog natječaja (da se ne upuštamo u detalje tko koga poznaje u HŽ-u)

- navedena vodica je (kao što lijepo piše na službenim stranicama američanskog preduzeća koji ih pravi/prodaje) zapravo tekućina za kućnu upotrebu (u slučaju da krenete na kamping, lijepo oko šatora pošpricate gore navedenu vodicu - i voila, neće vam se ništa zapaliti). Tu se radi o suhoj travi. Znači - trebalo je zalijevati travu OKOLO pruge, a ne pragove. I za to se deklarira dotična kemikalija (ako ih novinari na više portala i dnevnih novina ispravno spominju). Nekako sam skeptičana prema vodicama koje se prave za kućnu upotrebu u odnosu na one za industrijsku.

- treće - navodno su tu vodicu pomiješali, umjesto sa vodom, sa još nekim aditivima protiv rasta korova. Netko je jednim udarcem htio opaliti nekoliko "muha" - nažalost, nije zgodno kad se neuk čovjek igra kemikalijama. Nikad se ne zna što iz toga može ispasti/ispariti. Ovdje na veliku žalost svih obitelji sudionika nesreće. Uključujući i vozača vlaka.

- četvrto, da ne ulazimo u problematiku nabave i odabira (obično najjeftinijeg proizvoda), bez kvalitetnih popratnih papira - toksikološkog nalaza, tehnologije upotrebe i (nedajbože) načina zbrinjavanja u slučaju trovanja dotičnom vodicom - svi u lancu su bili neobučeni, s nedovoljnim prenosom informacija o kemikaliji, tj. kemikalijama!

- dotična kemikalija se MORA sušiti najmanje ČETIRI sata, kao što piše na službenim stranicama američanske firme. U našem slučaju je kobni vlak prošao nekih 15-ak minuta iza polijevanja/špricanja pragova.

- i na kraju - zašto su krivi direktori i šefovi? Zato što nisu prijenosom informacija prenijeli i odgovornosti na nižu razinu, a time bi (možda) spasili i one jadne živote.

Da li želite još detalja? Sve vam piše. Čitajte, čitajte....

Moram s vama podijeliti jedan ozbiljan i delikatan problem.

Naime, moja prijateljica, samohrana majka dvije kćeri - teenagera (jedna će za par mjeseci postati punoljetna), osim što od bivšeg ne dobiva ni kunu, što službeno, što neslužbeno, jer je dotični "jadan, ne može od davati curama ništa, eto teška su vremena..." i što se dotični miješa u odgoj cura u krivo vrijeme (kad su bile manje radnim danom ih je oko 21:00 - 21:30 pozivao u kafić na "druženje s taticom"), što im je uvijek obečavao brda i doline, pa je ova moja skupljala sitno da im te želje i ostvari, do toga da ih nikad nije zvao k sebi, a kao punopravni roditelj to mu je bila i dužnost i obaveza, pa da ova moja malo odmori... Jednom riječju sranje na kvadrat.

Neću spominjat da mi uopće nije jasno kako se može živjeti od jedne plaće "učiteljice", sa stambenim kreditom, hranom (uključujući i prehranu jednog dijabetičara!), odjećom i obućom za galopirajuće rastuće i uvijek željne šopinga dvije punokrve cure!

I sada najnovije sranje: Dijete bilo na praksi. Dobila je nekih 800-ak kuna, te se već raspravljalo da li će si kupiti zimsku jaknu, nove čizme, tenesice ili neku sitnicu koja joj se sviđa.

I krenu one u šoping u naše lokalno županijsko središte. A onda mi stiže sms: "Dala je novce tati. On je jadan, pa mu treba. Ima sa sobom još samo 100 kuna. Valjda će si ipak nešto kupiti.."

Pa za popizdit!

S jedne strane, uloga majke hraniteljice, odgajateljice (tata uvijek sve dozvoli) i dežurne vještice je nešto prestrašno, i s psihološke i financijske strane. Što god rekla - biti će krivo shvaćeno..

Drugo, ja osobno imam isto status mamine prijateljice - vještice, pa mislim da svojim miješanjem u situaciju mogu stvar samo pogoršati, a moj savjet se neće poslušati.

Doduše, nema tu savjeta. Možda će jednog dana, s vremenom i odrastanjem shvatiti kako ih tata vuće za nos. Samo se nadam da ih neće "musti" cijeli njihov život...

Zapravo me živciraju svi ovi mogući pokloni sa časopisima - od badića, majica, bolera, japanki, torbi i torbica do knjiga.

Kao prvo, takve stvari u časopisima vani se dobiju za normalnu i uobičajenu cijenu, a ne neku "posebnu". Jer time žele privući kupca. Još uvijek se sjećam onih Gioja sa nekim luudim ruževima, češljićima i ostalim pizdarijama. I kioska na kontinetu gdje su takve stvari vadile pokvarene prodavačice, pa si mogao dobiti samo časopis umotan u plastiku. Bez ičega. A na moru... Eeee....

Vjerojatno je Italija bila puno bliže, pa im nije bio gušt vadili poklone iz kompleta.

No da, da se vratim knjigama. Zajedno sa ostatkom od tri četvrt Hrvata u ovoj Lijepoj našoj i ja sam se svojedobno tukla za komplete knjiga iz Večernjaka i Jutarnjeg. Kupila sam poslije i još malo, kada nitko više nije htio - i one neke ljubiće i krimiće i probrana djela lektire (koju sada više nitko od nasljednika ne čita ). I dalje me vesele.

Dio tih knjiga sam pročitala još davnih dana, dio sam pročitala tokom kupovanja, a dio čeka neka bolja vremena (recimo nedajbože da završim u krevetu neke bolnice)...

A sada ove knjige koje se nutkaju po ženskim časopisima?? Uglavnom nečitljiv chick-lit (tako se piše?). Ne vjerujete? Probala čitati. Nije išlo. Jebiga.

Vrhunac - reklama za "knjigu" u današnjem Jutarnjem. Jeste li je vidjeli?? Koma. I babini molitvenici su bili deblji i veći. Ono neka knjižica priljepljena uz novine. Užas.

I da, danas sam u euforiji. Osim što su (konačno) stigle kontakne leće (poštom, kako je i dogovoreno), plave boje (jebiga, nema smeđih), tablice od kombića (to ću vam ispričati jednom drugom zgodom), stigla je i moja prva najdraža i najnaj knjiga.

Uđoh u krug književnika tipa Nives i Lane. Wou...

O detaljima pogledajte na stranicama izdavača - naklada Nika (ne one kašice!)

Svojedobno, u zlatno doba Metro-a u Grazu (uz one kavice na benzinskoj što smo svi mahnito dovlačili poklonjene šalice - još ih imam nekoliko ) odabrali smo bez nekih većih problema set suđa - lonaca i rajngli za zajedničko domaćinstvo.


Znam da je to bilo onih nekih šilinga u visini 50-ak maraka (pravih Njemačkih, ne konvertibilnih ).

Nema smisla da sad brojim godine, no pošto je Nasljednik navršio skoro 17, a zajednička budućnost je bila i prije njega - to bi bilo - brat bratu jedno skoro 20-et...

I sad se, gle čuda, dotično se suđe zdošlo.

Raspada se. Zaistač.

I sad je Rudarka, oliti francuska sobarica, plavuša po vokaciji (ne prirodna!) mislila kako je stvar super jednostavna i da dotična samo ode do najbližeg super Bau Mau Obau, potraži te limene posude - i voila - za isto nekih sitnih para odvučem doma veeliki paket.

Maunu.

Ima lonaca i lonaca. Ima teflonskih. Ima gusenih. Ima jeftinih. Ima skupih.

Sve u svemu - od 250 do 2.500 kuna. Pa za popizdit.

Pa sad, da li bi za tih 500-injak kuna kupila tih par (doduše teško nategnuto jer bi za te novce dobila samo dvije, od onih malo boljih) ili cijelu kutiju jeftinih, maltene limenih laganih kineskih...

Sva sam se uznojila. Frendica, backup ekspedicije dobila osip, a Rudarka kupila jedan veeliki komplet za cca 300-ak kuna (prodavačica se klela da ide kao alva) i jednu malu s dugačkom drškom za pola gornje cijene..

Sad se još samo moram odreć ovog starog suđa... a to će biti teško!

U posljednje vrijeme sve što upiknem - uspije (doduše, ne sadim, ako ste mislili na zelenje).

Tako da sam već razmišljala (a šta će plavuša raditi dok se vozika okolo) koliko je u tome splet sretnih okolnosti, dobrog horoskopa (doduše, treba paziti koji se čita ) ili sam samo starija i mudrija pa mogu puno objektivnije procijeniti koje stvari bi mogle proći.

I kod koga.

Da ne spominjem tajming.

Anyway, sve se bojim pomisliti što bi mi sve moglo pasti na pamet. I što bih sve mogla izgurati do finala.

Inače, u našoj kućici veselo - na ljetovanju preko nekoliko dece iz različitih sredina - od vrućeg asfalta do pravog pravcatog sela. Mislim da je kritična masa došla do vrhunca i da ću morati nešto od dječurlije poslati vlastitim roditeljima. Da ne spominjem kako neke imam samo na igri + bazen + obroci. Skoro kao u odgojnoj ustanovi.

A jedne sam taman naučila da nas ne zivkaju svaki dan i ne propitiju se da li je njihov potomak na smetnji. Dijete super. Nit zube pere svaki dan, nit zanovijeta. Ubit će nas roditeljica kad sazna da nismo odrađivali neke stvari koje su nam bile zacrtane. No, zato je i draž ljetovanja. Zar ne?

Moram ovo podijeliti sa vama!!

Jučer Guzda skoro stradao od seksa! Da seksa. Pušenja!!

Priča ide ovako:

Vozi moj Guzda svoje službene vozilo - auto Škoda Favorit iz '80-ih po autoputu (Rijeka - Zagreb) jureći koliko već takva kanta može - jedno 100 i nešto sitno.

Ispred njega Astra (boju ne znam) Daruvarskih registracija.

Odjednom, auto naglo koči. Skoro pa stane. Jelte Guzda skoro napiči tipa. A bome, i svi oni iza njih naguze se (skoro) na obadvojicu...

U energičnom manevru Guzda uspije izbjeći hrkljuš, te obilazi tipa, psujući mu bližu i širu familiju, a kad tamo - mačka vozaču u krilu. Jelte puši. Jelte Njega.

Poslije je Astra još jedanput skoro zgurala s ceste Guzdinog Škodilaka. No da. Stvar je očito bila straašno napeta...

Anyway, osim što Guzda sad pokušava dogovoriti istu stvar (ako i slučajno pristanem rekoh da ću posuditi Astru od frendice, za opći dojam) sa zakonitom, oliti sa mnom - lijepo pozdravljam dotičnog iz Astre.

Nek se frajer javi!!!

Ps. Kategorija: Sex i samo sex...

Na današnje razmišljanje naveo me izgled naše (seoske) šefove sekretarice. Naime, žena se danas na posao pojavila obučena u bijelu (relativno prozirnu) suknju i ljetnu majicu na bretele. Doduše, dekolte oliti sve ono "golo" je zakamuflirala nekim drvenim i inim perlama i drangulijama (veri šik), noo...

Nije da u našim ruralnim krajevima nisu još uvijek u modi prozirne bijele košuljice i po mogućnosti čipkasti grudnjaci (što grudi veće - to bolje), ali to je barem pokriveno i zatvoreno, koliko god nekome bilo lijepo ili vugarno..

Koliko ja znam, neke od (pogotovo državnih) poduzeća i/ili ministarstava imaju pisani protokol ili pravilnik o oblačenju. Mi, bez obzira na veličinu - nemamo. Ipak, od djelatnika se očekuje da budu obučeni u radnu odjeću (ovi što rade u uvjetima gdje je potrebna takva vrsta odjeće i obuće) ili u stvari koje su primjerene za rad u uredskim prostorijama. To znači - nema kratkih Hawaii hlačica, bijelih potkošulja bez rukava i ljetnih japankica za muške, a bome ni haljine i majice koje više otkrivaju nego skrivaju za (pogotovo vremešne) gospođe i gospođice.

Svojedobno me nisu pustili u firmu gdje je radio moj otac jer sam imala neki tzv. "pareo" (ljetno doba) i osoblje na prijemu u zgradu je procijenilo da to nije odjeća za ulazak u uredski prostor.

Sjećam se da je svojedobno jedan od šefova sazvao djecu - praktikante, održao im predavanje o oblačenju i poslao sve doma jer su došli nedolično obučeni. Ovaj sadašnji baš voli gledati mlade pupkiće u prekratkim majicama...

Da ne spominjem kako su nam svi uredi više-manje klimatizirani pa nitko ne može cviliti kako mu je vruće i kako ga pere klimakterij...

Kako volim ove jutarnje postove!

Dobro vam jutro!

Naslov je iz moje omiljene Štulićeve pjesme.

Kao što vidim - dan će biti i danas lijep, a ja se nadam (opet) popodnevnom kupanju i sunčanju na bazenu. Uz dobru knjigu (pronašla još jednu od Donne Leon, pa ju nemam živaca "čuvati" za ljetovanje) sve je super. Kako malo plave vode može odmah podići raspoloženje...

Kad se Panonsko more osušilo...

U ovoj priči nije važno to što je Darko Glavan tako tragično preminuo, makar, uz sve dužno poštovanje prema njegovoj obitelji - ovdje i njega spominjem...

Već nešto sasvim drugo...

Kako je to čudno - danas jesi, sutra nisi...

Na TV-u pustili snimku njegovog posljednjeg intervjua, snimljenog samo par sati prije tragičnog kraja. Grozno. Niti se čovjek osjećao kao da su mu posljednji sati (minute?), niti snimatelj, nit' ostali....

Pa se sjetih Kraljice Majke i mog sina kako je s bakom proveo posljednih par sati. A bila je vesela i nije ništa tražila da joj slijedeći dan donesem, a već su i njoj kucali posljednji sati prije nego je slabo srce otkazalo, pa ni uz hitnu službu u roku od par sekundi nije bilo pomoći...

Ma koma...

U cijeloj priči ne bojim se za svoj život, o ne, ne...

Samo, ne bih mogla podnijeti da se to desi nekome u mojoj blizini....

Nekako me pere blues što je sredina ljeta, što je ružno vrijeme pa to ljeto ne osjećamo punim plućima, što je gužva u Metropoli (što bi značilo da su na moru samo oni u svojim vlastitim nekretninama), što se svi bojimo za svoja radna mjesta, plaću, penziju, što su po novinama sranja .....

Čak me ne vesele ni rasprodaje!! Da nisam bolesna?? Jaako bolesna??

Ljeto bi moralo biti ono sretno doba kada je čovjek opušten - radio ili bio na godišnjem, jer i na poslu se osjeća onaj neki "lakoćemo" duh.

Da ne spominjem kako se čovjek oliti žena s malo love - jednom novom haljinicom, majicom i japankama može super obući i isto tako "novo" osjećati.

Ove godine je sve drugačije. Imam osjećaj da se ljudi libe odlaska na g.o., a kamoli spominjanja ljetovanja na moru, trošenja novaca za koje nisu sigurni da će slijedeći mjesec dobiti. S druge strane, rade naporno cijelu godinu, većina ih samo razmišlja o zimskim praznicima i onih par dana "starog" godišnjeg provede ribajući kuću prije Božića ili ležeći pod temperaturom viroze jer im žao uzeti bolovanje, kad toliko novaca skidaju s plaće, pa ne vidim razlog da se moramo ispričavati kako ćemo potrošiti svoje teško zarađene novce na sladoled i pivu s pogledom na more. I ono malo odmora u hladu nakon kupanja u moru (koji jebeni odmor kad cukamo na more sve moguće, kad sami sebi kuhamo jer su hoteli preskupi i za nas što se kao furamo na srednju klasu i što stalno razmišljamo da li smo sve stavili u onaj mali frižider što nas obično dočeka u nekom iznajmljenom apartmanu)...

Ili je sve to ova jebena politika koja nas svakog dana tuši.

Jesmo li mi potrošili silne pare?

Jesmo li mi zaposlili svu svoju bližu, širu i ne-krvnu familiju na državne jasle, pa sad imamo stomilionastopedestipet savjetnika, njihovih sekretarica, čistačica....

Jesmo li mi krivi što je svako malo veće selo postalo općina, sa svom svojom općinskom svitom, uključujući načelnika, njegovu tajnicu, urede koji već moraju biti ako smo općina....

Jesmo se mi vozikali okolo sa službenim autima, telefonirani sa služebenog telefona teti u Australiju, kupovali kompjutere i frižidere, kamione i tenkove...

I zašto onda JA moram platiti školske knjige svojim nasljednicima - đacima?

(računam da će mi trebati nekih 3.000 - 4.000 kuna za jednog sedmaša i jednog treće srednje). A šta da sam ih rodila više???

S time da ja nisam od onih što djeci kupuju novu robu, torbe i totalno novi školski pribor za prvi dan škole! Doduše, trebat će nam nešto likovnog pribora, nove tenesice za tjelesni, nove tenesice Nasljedniku za rukomet....

Grrr.....

I kako da se onda opustim????

Update: Gonite se sa bloga bezobrazni, mrzovoljni i ljubomorni tipovi. Zašto uopće čitate nešto što vas tako živcira da morate (anonimno!) komentirati??

Ajde vi muški, lijepo objasnite jednoj plavuši:

Zbog čega MI (grad Zagreb, Bandić, država) moramo plaćati za Dinamov stadion - sanaciju, kupnju igrača, čistačicu i novu zelenu i umjetnu travu, a kad se prodaju igrači - to radi samo Mamić (i onaj uski krug ljudi oko njega) za svoj džep??

Usto, zanima me od čega Mamić živi, tj. onaj prvi milion - kako ga je zapravo zaradio??

I uostalom, šta će se Kerum gurati gdje mu nije mjesto.

Toliko o sportu.

Ma da, ajmo mi na neke druge teme. Kad god pišem o politici netko me spljuje. I to onak gadno.. Hmm...

Ja sam osoba koja se trudi raditi i živjeti pošteno - to znači biti pošten prema sebi, obitelji, prema svojem radnom mjestu, prema svojoj firmi (koja me uostalom hrani, kako bi se to lijepo reklo), prema susjedima (jebiga, to je malo teže kad su neki ) i šire... Uff..

Moram se izvuči iz ove retorike u cik zore...

A sad malo veselije stvari: stiže mi u goste KATALONA. Nadam se da će njezin muž, kao svaki pravi mužjak i ratnik pogoditi naše malo selo bez nekih većih problema. Jučer je bio malo skeptičan, no to ćemo pripisati umoru i vožnji s krajnjeg juga naše domovine skroz gore do Metropole.

Pošto Rudarka mora raditi, Gusta će bit glavni kuhar. Ako mene nisu ubili vrganji od neki dan, neće valjda ni njih...

I da, ne brini Katalona, biti će i nešto drugo, ako ne jedete vrganje (kako je ono išlo - "mi smo makrobiotičari, ima što drugo?" u priči s tvojom svečanom večerom)...

Ne mogu se oteti dojmu da će opet najebati oni najsiromašniji - a to su u ovoj državi penzići. Jebemu i državu ako će im biti spas tako što će smanjiti njihove (teško stečene) penzije onda je stvarno pametno da je Kanader ostavio jadnoj ženi da pokuša spasiti što se da, a ovaj će se eventualno vratiti kad se stvari smire!

O zastupničkim penzijama ne govorim. O onih par mjeseci u saborskim klupama, pa puste pare..

No, to su si sami izglasali. A mi njih...

Što bi zapravo trebalo učiniti:

Osim što bi trebalo revidirati sve one bjesomučne projekte koje je gurao bivši nam premijer i staviti "na led" sve što nije direktno za boljitak svih u Hrv, sigurna sam da ima dovoljno prostora da se neke stvari malo poslože.

Nažalost, mislim da je predaleko otišla donacija svih mogućih domovnica (veliki san Prvog nam precjednika), pa sad na našoj grbači imamo boktepitaj koliko "stanovnika" sa svih ovih okolnih prekograničnih područja, koji su lijepo fiktivno nastanjeni unas i konzumiraju više socijalnih povlastica neko svi ovi gore spomenuti penzići zajedno.

No, ako je jedan grad kao LA u gadnom minusu, o čemu mi pričamo...

Ps. Znam kako doskočiti reklami na naslovnici: uđite u blog editor, pa izađite i vidi se sve!! I leve i desne...

He he... Neće nitko Rudarku

Osim možda Guzde koji sprema vrganje za večeru. Ako me nema -

Dobro da sam na Cool listi, jer sve ove s desne strane uopće ne vidim, pa tako ne bih vidjela ni sebe samu.. Jebemu i nadrkanih reklama, koje se ne daju ubiti i dozvoliti pozadini da bude vidljiva. Ili je do mojeg kompa.. ??

Anyway, danas smo silom prilika završili u jednom od trgovačkih meka predragog nam velegrada i metropole ove lijepe naše. Između ostalog - pila nam se kava. Tj. nekima se pila kava. Ja sam bila na pivi. Jebiga, rijetko ne vozim, pa kad to i ispadne, iskoristim koliko mogu.. Uz pivo. He he...

I sad - reklama: 30% popusta na sve vrste kave i 30% popusta na sve pive. Mašala!!

Kad ono - piva nas je koštala 8 kuna i nešto lipica - skinut popust kako što je i rečeno, a kava 10 kuna. Bez popusta. Jebiga.

I sad dilema: da li se svađati sa konobarom ili ne oko popusta. Guzdi je bilo ispod časti utjerivati dug, no ja sam (u žaru nekoliko piva) bila raspoložena tražiti drugi račun s pravilno izraženim ciframa kako što se i reklamira.

Naime, željela sam da taj višak, eventualno utjeran ostane konobaru, a ne gazdi lokala. Ne bih uzela tu razliku sa sobom..

Dotični zakoniti me odvukao silom, pa ne mogu reći kako bi sve i završilo..

Što bi vi napravili??

Ps. I da - što bi sa svim onim mojim silnim znanjem? Pošto sam ja ipak timski igrač, a ne borac na vjetrenjače, svoje sam znanje prenijela nekolicini svojih šefova i direktora. Pa sad, ako oni žele istjerivati pravdu - tu sam. Ako su u igri više (nebeske) sile - ja ću mirovati. Nekad je potrebno biti pametan i šutiti. Ehh....

E jebemu... Vrijeme nam je kao u tropima. Nekoliko puta dnevno pada kiša, zasićenost zraka vlagom je maltene 100% i svi se nadamo da će biti bolje, te da će nas opaliti ono pravo ljeto +38°C i mrtvi penzići koji su baš u podne izašli na plac po malo salate...

Na poslu me lagano razjebali. Sve mi je jasno, igre i igrice uvijek postoje, pogotovo kad ti izvođač zajebe posao za cca nekoliko stotina tisuća, pa se vadi na tebe, pad cijena kave na burzi u NY i Tokiju, kišu i glavobolju babe od susjedovog strica...

No, kad mi veli da nemam pojma - e onda će majčicu svoju ljubit...

Tako da, umjesto da kao svaka dobra hrvatska majka, domačica i spremačica (nikako prorok u vlastitoj kući!) kuham, perem i peglam preko vikenda - ja lijepo čitam stručnu literaturu, zivkam poznate i manje poznate stručnjake da mi malo pobliže objasne problematiku i samo čekam da prođe dan, pa da ih zaskočim!.

Ha!

Mislim da sutra na poslu nitko neće moći reći da zna više od mene o dotičnoj temi!

Tak ti je to kad raspizdiš Rudarku!!

Ne mogu, a da i ja ne komentiram najnovija događanja na političkoj sceni. Šta vam ja mogu...

Ko' bi reko' da ćemo se na tako lagan i elegantan način riješiti Kanadera? Oduvijek sam mislila da nam je, sad već bivši ministar Alfa i Omega ove naše domovine. Kad ono - mauna. Netko ga je tako stisnuo za jajca da je dao bezuvjetne otkaze u vladi, vlastitoj mu premiloj stranci i šire..

Hmmm....

I sad me zanima nešto - ili je stvarno netko u pozadini tko je pomicao Kanadera po političkoj šahovskoj ploči (što mi je nekako teško za povjerovati) ili je nešto gaadno zgriješio premili nam bivši premijer...

Kosorica?

Bez obzira što mi se žena sviđa jer elegantno prolazi političkom scenom, te niti jedanput nije krivim tonom odgovorila ni na jedno provokativno pitanje, radilo se o braniteljima, seljacima ili bolesnoj djeci i što par excellence podržavam više - manje sve žene u politici (jer ih je tako i tako premalo), nisam sigurna da je dovoljno čvrsta da se država, vlada, ministri (recimo da mi se hebe za njihovu stranku) i sve ostalo ne sasipa kao kula od karata bez određene čvrste ruke ili dovoljno lukavštine i političkog iskustva starog vuka (tipa Račan).

Netko drugi? Ehh... Ne znaš jel' lopov, pozer ili luzer...


I da, Hebrangu neću nikada oprostiti što je kao ministar zdrastva otišao na operaciju u Švicarsku ili gdje li već. Takvo nepoštivanje vlastite domovine, vlastitog resora tj. ministarstva - mislim da nije u redu. Uostalom, i taj dotični kirug što ga je operirao - mogao je doći k nama i obaviti operaciju, pa bi sve drugačije odjeknulo.

I nemojte mi spominjati ništa o borbi za vlastiti život jer svakodnevno svaki drugi - treći građanin ove zemlje bori se za svoj!

I da nam takav bude predsjednik?

Haug!