Nekako me pere blues što je sredina ljeta, što je ružno vrijeme pa to ljeto ne osjećamo punim plućima, što je gužva u Metropoli (što bi značilo da su na moru samo oni u svojim vlastitim nekretninama), što se svi bojimo za svoja radna mjesta, plaću, penziju, što su po novinama sranja .....

Čak me ne vesele ni rasprodaje!! Da nisam bolesna?? Jaako bolesna??

Ljeto bi moralo biti ono sretno doba kada je čovjek opušten - radio ili bio na godišnjem, jer i na poslu se osjeća onaj neki "lakoćemo" duh.

Da ne spominjem kako se čovjek oliti žena s malo love - jednom novom haljinicom, majicom i japankama može super obući i isto tako "novo" osjećati.

Ove godine je sve drugačije. Imam osjećaj da se ljudi libe odlaska na g.o., a kamoli spominjanja ljetovanja na moru, trošenja novaca za koje nisu sigurni da će slijedeći mjesec dobiti. S druge strane, rade naporno cijelu godinu, većina ih samo razmišlja o zimskim praznicima i onih par dana "starog" godišnjeg provede ribajući kuću prije Božića ili ležeći pod temperaturom viroze jer im žao uzeti bolovanje, kad toliko novaca skidaju s plaće, pa ne vidim razlog da se moramo ispričavati kako ćemo potrošiti svoje teško zarađene novce na sladoled i pivu s pogledom na more. I ono malo odmora u hladu nakon kupanja u moru (koji jebeni odmor kad cukamo na more sve moguće, kad sami sebi kuhamo jer su hoteli preskupi i za nas što se kao furamo na srednju klasu i što stalno razmišljamo da li smo sve stavili u onaj mali frižider što nas obično dočeka u nekom iznajmljenom apartmanu)...

Ili je sve to ova jebena politika koja nas svakog dana tuši.

Jesmo li mi potrošili silne pare?

Jesmo li mi zaposlili svu svoju bližu, širu i ne-krvnu familiju na državne jasle, pa sad imamo stomilionastopedestipet savjetnika, njihovih sekretarica, čistačica....

Jesmo li mi krivi što je svako malo veće selo postalo općina, sa svom svojom općinskom svitom, uključujući načelnika, njegovu tajnicu, urede koji već moraju biti ako smo općina....

Jesmo se mi vozikali okolo sa službenim autima, telefonirani sa služebenog telefona teti u Australiju, kupovali kompjutere i frižidere, kamione i tenkove...

I zašto onda JA moram platiti školske knjige svojim nasljednicima - đacima?

(računam da će mi trebati nekih 3.000 - 4.000 kuna za jednog sedmaša i jednog treće srednje). A šta da sam ih rodila više???

S time da ja nisam od onih što djeci kupuju novu robu, torbe i totalno novi školski pribor za prvi dan škole! Doduše, trebat će nam nešto likovnog pribora, nove tenesice za tjelesni, nove tenesice Nasljedniku za rukomet....

Grrr.....

I kako da se onda opustim????

Update: Gonite se sa bloga bezobrazni, mrzovoljni i ljubomorni tipovi. Zašto uopće čitate nešto što vas tako živcira da morate (anonimno!) komentirati??