Dragi moji najmiliji,

Želim vam svima malo penez i puno seksa. A ko' se seksa - nije bolestan. Znači ne treba vam doktor ni nova mirovinska reforma.

Nema smisla da vam želim obrnuto, jer bute onda živčani i nezadovljni. A to nije dobro.

Želim vam svima da radite - i da vam za to plate. Onima kaj se učiju - puno prolaznih ocjena, upisa na fakultete, škole i auto škole...

Sebi?

Sreće. Ak je sreće - i kita bu narasla. Hi hi....



Ps. I ako mislite da je nekom loše - samo da znate - ja radim - od danas do nedjelje. Znači - nema alkohola, nema dugog lumpanja jer se sutra moram dići ujutro i obići - no da - to što radim. Pa sad vi grintajte kak vam je koma! Ja se ne žalim. Ipak ću za tu muku dobiti i novce. Nek' se samo zna da u ovoj lijepoj našoj ima i radnog naroda!!

Sjetila sam se u međuvremenu još nekih "sitnica" iz ove godine, uključujući borbu s nedovoljnim ocjenama (za koju imam osjećaj da će se provući i kroz slijedeću - sve ne znam zašto... ) sina jedinca. Majčicu mu njegovu...

No da. Naravno da se sad pitate što si sama Rudarka želi u slijedećoj godinici ??

Ehh....

Nekako, bez obzira na sve ove svakodnevne borbe sa plaćanjima računa, kreditima i ostalim sranjim općeglobalne krize (jebemu, pa onda je kriza kod nas u Domovini već nekoliko posljednjih desetljeća, jer nikako da nam bude bolje, a izgleda da će nam biti još gore!) kad smo si sami sebi sretni kad bez problema otkupujemo obični špeceraj i koju majicu na rasprodaji, te skupimo deset dana ljetovanja u komadu, na rate, tu negdje do zimskih praznika (mislim da mi je ostala još jedna rata, kasno idemo na more) - imam osjećaj da ćemo se nekako snaći. Ipak smo mi snalažljiv narod. Zato nas ni ovi naši političari ne mogu uništiti. A bome, bore se. Bore.

Nismo mi navikli na neka velika luksuzna sranja...

No da, da si želim dobitak na lotu (jebiga, morala bih ga i uplatiti), skijanje (samo da znate da sam ja od onih "malih Hrvata" - krštena kao mala, a bome i bila na skijanjima kao mala!) i - kao i svaka žena - još jedne nove cipele - o tome nema govora....

Da želim mir i dobro svima na svijetu - mah mah - i to se zna...

Zato, i dalje - kuham, perem, peglam i (ne)pušim! Ni cigarete...

U nove radne pobjede! Juuhhuu!!!!

Znam da se od mene, ovako lajave i plodne - molim lijepo, već smo na 931. postu, očekuje i rezime oliti suma sumarum ove, sada već na izdisaju godine gospodnje 2008.-e.

To što ovako lijepo elokventno pišem - to vam je od dvije čaše kuhanog bijelog, domaćeg - naravno vina!...

No da. Što se dešavalo u ovoj mojoj seoskoj godini?

Kao prvo, svakih četiri godine dešavaju se neki (tužni) potresi u mojem životu. Valjda je to neki ciklus - kao godišnja doba, boktepitaj...

Anyway, davne godine 2000. naša Mala je završila u bolnici sa dijabetesom. Ravno četiri godine kasnije - umro je moj tata.

I onda smo ušli u ovu 2008. Sa svim onim peripetijama oko gubljenja razuma i svijesti o svijetu oko sebe moje majke - preko noći nam je nestala sa vidika. Otišla je i Kraljica Majka za tatom... sredinom veljače.

Tu se zapravo dešava jedan šok na koji se nisam pripremala.

Tata je bio moj jedini, dragi, najdraži tatica. I njegova bolest i (očekivani) kraj je bio šok, no s druge strane tuga, koja je s vremenom popustila. No, Kraljica Majka, sa kojom sam se cijeli život borila, svađala i neslagala - ostavila me u totalnom šoku. Šoku i tuzi o odlasku vlastitih roditelja, o vlastitoj starosti, vlastitoj smrtnosti...

Na kraju me još uvijek hvata tuga što je nema. I nestalo je iz mog pamćenja sve ono loše i frustrirajuće vezano uz nju. Ćao mama...

Posao?

Na poslu je cijelu godinu "nešto" visilo u zraku. Neke promjene (koje uvijek ispadnu loše). Na kraju je ispalo - "rodio se miš" oliti ništa. Tj. ništa pametnog.

Osim što me diša nije pustio na nekoliko prekrasnih službenih putovanja. Majku mu. A sada je recesija i nema šamse da slijedeće godine išta takvog ni zaželim. A kamoli otputujem..

No, shvatila sam da je u određeno doba dobro malo se zakamuflirati i sam sebe "staviti na led" kako ne bi - zbog slave čovjek tj. žena napredovala. Više posla, više odgovornosti, a za puuno manje para (znam da ne vjerujete, ali je stvarno tako) - i slavu. Jebiga, nisam ja Vlatkica koja može živjeti od slave... I ona manekenuša - Gotovac.

Što se još dešavalo? Ovu godinu može obilježiti i obilazak hrpetina sprovoda. U mojem širem krugu, što privatno, što poslovno - poumirali susjedi, roditelji prijatelja, prijatelji, kolege, roditelji kolega....

Pošast. Nažalost, umrli i neki dragi prijatelji od kojih se nije očekivao takav brzi i iznenadni kraj.

Ljubav?

Nekako smo, valjda zato što je Guzda bio jaako zaposlen preskočili onu godišnju "ja se rastajem" fazu kad se gadno poljuljaju međuljudski odnosi u vlastitom gnijezdu. Zato su nas drugi rastavljali - na opće veselje nakon što smo slučajno doznali za taj "seoski" trač!

I da, ove je godine, nakon dugog niza solo - ljetovanja (ako se dvoje mladunčadi i posljednjih dviju godina Kraljica Majka to može nazvati solo) Guzda ostao s nama cijelih devet dana! Wou!! Skoro deset! Zadnji dan nam svima dopizdilo, pa se pokupili doma. Eto.

Mogu samo napomenuti da me je malo i živcirao. Jer nisam samo ja apsolutno vladala rasporedom života na moru. Ahh... Žene... Nikad zadovoljne.

Naravno da ima toga još, no, da ne crknete od buljenja u ovaj post - za danas dosta.

Aloha!

Tako je rano ujutro i tako sam pospana da zavidim svima vama koji još uvijek spavate snom pravednika.

Ufff....

Da mi je netko spominjao kako se može preživjeti prosinac bez silnih fešti što sam ih inače obilazila (s onim izrazom lica "zar baš moram još ovu")...

Da mi je netko rekao da će moj, inače galantan direktor poslušati Prvog Čovjeka u Zemlji - i za prigodni domjenak (kojeg zapravo nije ni bilo) ponuditi malo sokića, bez poklona, čak ni nekih prigodnih, sitnih - ne bih mu vjerovala. No da, možda to i bih. Nije moj diša đabe to što je...

No da, uspjela sam se i sama odhrvati potrošačkoj groznici - manje više silom prilika (i blokiranom karticom), pa sam stvarno pazila da ne kupujem previše kruha i nosim u dućan platnenu vrećicu (i još k tome bila strašno eko!).

A i dalje sam uspjela razveseliti neke drage ljude poklonima.

I lijepim borom (makar sam kvocala da je mali). I starinskim kuglicama (Mala je rekla da su stare i grozne i kad ćemo konačno kupiti neke u drugoj boji).

I da, znam da ste znatiželjni ko pesi - OVO SAM DOBILA POD BOR!

Još je ljepše nego na slici!

Update: Ne bih ja o kartici pisala da nije stvar riješena, na opće veselje dotične kartične kuće, jelte. Stigle su neke zaostale uplate (na koje smo računali puuno ranije). Naravno da se ne bi upustili u trošenje nečeg što nismo zaradili. Ali, kako je kod nas - lako naručiti majstora, ali kad ga se treba platiti..

No, silom prilika sam otkrila da se može živjeti sa puuno manje novaca, samo ako se malo pripazi.

Drugo, Guzda je ipak dobio mig - makar on zna da više-manje ne može profulati ako je u pitanju Swarovski. Voli mala Rudarka šarene skupe staklene perle. He he...

Da li stvarno mislimo sve to što okolo šaljemo sms-ovima, odgovaramo komentarima po tuđim blogovima, telefoniramo rodbini u bližoj i daljoj okolici???

Sva ta silna ljiga tipa "neka vam božićna svijetlost obasja dušu.." i "kad anđeli upale božićnu svijeću, to vam želimo zdravlje i sreću.."??

Da li ste zajedno sa svojom obitelji otišli u crkvu?

Da li ste zajedno sa svojom obitelji sjeli za badnji stol, pa makar uz malo srdelica?

Da li ste otišli do groblja i zapalili svijeću?

Da li ste veselo podijelili sitnice sa ukućanima? Prijateljima?

No da. Neću dalje. Ako mislite da iz mene progovara neka srdžba - nije istina.

Ispunjena sam radošću Božića što i vama svima želim od srca!

Ali pretjerivanje me živcira. Bljak. Ako ste jedan od onih što mi je poslao poruku, koja je neodgovorena - znajte da vas sve pozdravljam i želim vam sve najbolje. No, nemam živaca ni snage bogatiti telekomunikacijske tvrtke!

Sretno!

Vidim da vas i dalje zanima sve u vezi šećerne bolesti (Tip 1) kod djece.

I to je pohvalno, jer svaka informacija koju dobijete je dobra za nas, što roditelje takvih malih "slatkih", što njih samih.

Kao što sam već spomenula, KBC Rebro je referentni centar za djecu sa dijabetesom, te u suradnji sa istim takvim odjelima u Bolnici Sestara Milosrdnica (oliti "Vinogradska"), te bolnici na Kantridi u Rijeci, Firule u Splitu, Općom bolnicom Dubrovnik, Općom bolnicom Šibenik (možda još poneka) ima odjele tj. doktore pedijatre - endokrinologe koji mogu kvalitetno prepoznati prve simptome, te odraditi onaj medicinski dio, tako i edukaciju i psihološku pomoć roditeljima koja je tako važna u prvim danima spoznaje o dijabetesu vašeg djeteta.

Sveučilišna klinika "Vuk Vrhovac" je referentni centar za odrasle osobe s šećernom bolešću. Neki roditelji, koje sam upoznala, a igrom slučaja završili su s malim pacjentom u toj klinici nisu bili dobro educirani (da ne spominjem da je moja majka bila skoro nimalo educirana kada je dobila dijabetes tipa 2, da već prije nije imala iskustva sa vlastitom unukom!) tako da baš nemam neke dobre riječi o njima. Zapravo - ne znaju sa djecom, niti sa njihovim (čitaj izgubljenim) roditeljima!

Metode liječenja - tzv. "konvencionalna" (pikanje jednokratnom iglom nakon "uvlačenja" određene doze inzulina), "intenzivirana" (pikanje penom), "pumpa" (konstantno doziranje inzulina preko malog aparatića veličine starinskog mobitela) - sve su to metode koje se i u Hrvatskoj primjenjuju kao i svugdje u svijetu. Čak dapače, HZZO pokriva sve troškove vezane uz liječenja bilo kojom metodom. U suradnji sa timom liječnika i medicinskih sestara određuje se metoda kojom će se najbolje liječiti mali pacjent.

No da, naravno da nemamo dovoljno trakica za mjerenje šećera iz kapljice krvi (tzv. GUK), ali dok god će stari ljudi prodavati po oglasnicima i buvljacima - nema šanse da dobijemo više (makar dobivamo komisijski povećanu godišnju količinu trakica za oko 4 mjerenja/dnevno dok mi mjerimo - i preporuča se najmanje 6 i više mjerenja/dnevno).

I da, HZZO zna biti malo kompliciran i "smušen" jer svaki podružni ured sam interpretira svoje vlastite pravilnike, pa na kraju ispadne da konzumiramo različita prava, već ovisno gdje tko živi (a na skupštini se nalazimo iz cijele Hrvatske, te doznamo za te "razlike"!). To nam je najveća zamjerka prema HZZO-u.

Da li je negdje vani bolje - mogu čak reći da nije. Naši doktori i sestre odlaze na kongrese i skupove, pa kroz predavanja na godišnjoj skupštini, te prijenos tih novih znanja prema nama roditeljima - vidi se da smo u svemu na svijetskom nivou, barem što se tiće tretiranja dječijeg dijabetesa.

Što još?

E da, ako vaša baka ili otac (malo podeblji, koji voli dobro i masno pojesti i lagano "zaliti") dobiju dijabetes - to nema veze s "našom" bolešću.

Da li je postotak novoobolje djece u Hrvatskoj u porastu? Ako govorimo o dijabetesu tipa 1 (tip 2 je povezan sa pretilošću djece - što se zna da je u porastu).

Nije.

To je samo kao i kod marke automobila. Kad kupiš neki - ispada da na cesti vozi svaki drugi isti takav. No, statistike pokazuju da se postotak čak nije podigao ni u vrijeme rata na ratnim područjima gdje su boravila djeca - a smatra se da je jedan od "okidača" dijabetesa tipa 1 - stres ili stresna situacija.

Eto toliko. Da vas sad još više ne udavim...

Pusa, Rudarka

Maaaa....

Osim jedne lokalne jet-set našeg malog sela fešte iliti domjenka, uz ful program "sjedeće" klope u našem hotelu (sic! da ne bi pomislili da mi nemamo hotel!), bok uz bok s direktoricom istog (pa su konobari skoro pa lebdjeli oko nas ) i gradonačelnikom - kojeg sam uspjela otjerati prije juhe.

Naime, lijepo sam čovjeku objasnila da ću mu elaborirati nekoliko loših poteza (barem kako ih ja kao svijetska putnica i rođena Zagrepčanka - čitaj stanovnik milijunskog grada) ove naše seoske vlasti, ali da ću mu dati vremena da se opusti i popije nešto...

Jebiga, čovjek je zgiljao prije juhice...

Nadam se da to nije zbog mene.

Onda smo u subotu u cik zore otišli na godišnju skupštinu "Veliki za male sa šećernom bolešću", ali o tome ću neki drugi put.

Bilo je dobro. Bilo je zanimljivih predavanja. I najbolje od svega - dođu i predstavnici različitih proizvođača opreme vezane uz šećernu bolest, pa se nadamo da će i nama poštar donijeti, kao što je obećano OVAJ APARATIĆ - OneTouchUltra - roza mini aparatić. Maloj nisam ništa spomenula. Da ne bude tužnih pitanja.

Pošto smo, igrom sudbine dobili i neke osobe iz javnog života (jer su im patuljci u međuvremenu dobili šećernu bolest) - ne, ne želim im smetati u njihovoj intimi pa ih neći imenovati, nadamo se da će se i naša udruga malo bolje promovirati u medijima.

Naime, bez obzira na mail-ove i pozive SVIM javnim glasilima i televizijama, nije bilo niti jednog novinara da obilježi naše druženje.

A moram napomenuti da je KBC Rebro referenti hrvatski centar za djecu sa šećernom bolešću, te da su osim nas - "običnih smrtnika" oliti roditelja, bili i doktori koji vode ostale centre u Osijeku, Splitu, Šibeniku....

Pa kud god pošli, nedajbože nam se nešto desi - imamo "vezu" tj. doktora koji zna kako s malim pacjentom - dijabetičarem. Vjerujte mi, to je jaako važna stvar!!

I što još?

Bole me leđa.

Od kolača i kolačića....

Koje sama mijesim, valjam, pečem, lijepim.....

I tko kaže da nisam WonderWoman???

Na ovaj post me inspirirao maloprije odgledan prilog o božićnim jelkama i ukrasima koji su "in" ove godine. Po dizajnerima.

Nude neka čuda u bijeloj, crnoj i čak bakrenoj boji - to su one plastičnjače - jelke, te skoro pa barokni šareni ukrasi, trake, perje, ptičurine - navodno je to jako naj...

Jedna malo "jača" dizajnerska ponuda dotičnog bora s pripadajućim ukrasima - brat bratu tisuću eura oliti do sedam i više tisuća kuna.

Ma daj... Da ne velim da mi je užasno ružno, no ne sumnjam da se nakon ove emisije neće naći u nekom od domova naših predragih nogometaša i njihovih pripadajućih supruga.

Druga opcija je mali plastični bor, koji se posprema u ormar onako sa ukrasima - svaka plastična kuglica u svojoj nijansi + one grozne trakice i ostali kićasti ukrasi (kako je to nekidan ispričala BB Ornela - oni doma nikad ne kite bore nego sve tako uđuture izvuku iz ormara). Još veća koma.

U mojem djetinstvu se bor (zapravo jelka) - onaj pravi pravcati kupovao par dana ranije. Na Badnjak smo se, nakon škole i tatinog posla (zapamtite - u to su doba i Badnjak i Božić bili radni dani) - predvečer, skupili i kitili ga ukrasima kupljenim višegodišnjim obilaskom Italije, Austrije, Njemačke.. Sve su to bili pravi stakleni ukrasi, pomno pospremljeni u originalnim kutijama s pretincima - svi u srebrnoj boji s bijelim ornametnima.

I u našoj kući je ista priča. Kupujemo pravi živi bor (tako i tako se uzgajaju u tu svrhu i ne želim komentare tipa - "bunda divljih životinja") koji ukrašavamo našim kuglicama, skupljenim godinama zajedničkog života. Upotpunjeni onim gore navedenim kuglicama koje nam je prepustila prije par godina Kraljica Majka, koja si je posljednjih par godina ukrašavala s malim kuglicama par grančica u vazi.

I sve su naše kuglice staklene. I srebne.

I bor je veliki, pravi, mirišljavi...

Kako je to lijepo kad si živ i zdrav. Pogotovo u ovo predbožićno doba...

Sad vi mislite kako ja serem kvake i prodajem vam božićnu kenju (bozu?) ...

Ma ne. Jučer sam se skoro spičkala. Mogla sam i poginuti ili završiti u nekoliko dojelova na traumi. No da...

Vozila sam se lijepo iz Zg. Na telefonu kolega iz auta iza mene (javljala sam mu da mu ne radi jedno od svijetala na autu).

I onda se čuo prasak. I pojavili dijelovi kamionske gume svuda oko mene. Kamion (malo naprijed ispred mene) se leluja po desnoj, a bome i lijevoj traci autoputa. U slušalici čujem kako kolega vrišti "Pazi, pazi!!".

Što sam učinila?

Malo kočila (bojala sam se onih iza sebe da me ne pregaze). Stisnula rukama volan i nagazila direktno preko velikog komada gume. Pogledala u retrovizor da vidim ostale što rade. Neki su kočili, neki vijugali između gumenih dijelova. Kamiondžija je uspio iskontrolirati vožnju, te je stao na zaustavni trak.

Auto - lagana vožnja - sve pet. Preživio. Ja? Čak se nisam ni uplašila (jako).

I sad početak. Zar stvarno ne mislite da bismo morali biti sretni i zadovoljni što smo dobro???

Pusa od Rudarke

Čujem da su djelatnici Hrvatskih voda dobili božićnicu od preko 4.000 kuna, djelatnici Hrvatskih šuma nekih dvije i nešto, a i neke druge veće firme su tu negdje - oko dvije tisuće kuna. I penzići sa svojih sto - tristo kuna. Ili oni što neće dobiti ništa... No da...

Nije sad u toj cifri. Makar, ona prva je definitivno jaako primamljiva (a mi plaćamo skupu odvodnju i ostale pizdarije što idu u famozni "sliv voda").

Priča je u psihologiji.

Jučer u našem lokalnom mega-carstvu škadra vrluda sa kolicima. Pune u kolica sve moguće pizdarije koje se inače ne kupuju u običnom seoskom špeceraju. Luda kuća..

Na kraju čujem na blagajni - čovjek ima bon (oliti božićnicu isplaćenu u obliku bona), pa udario - huša - haj...

Kao da mu je palo s neba pa u rebra...

Shvaćam gospođu ispred mene koja je kupila dvd - jer će to vjerojatno biti božićni poklon pod bor njezinoj dječici. I onaj što je razgledavao televizore...

No, tip sa stolnim lampama, grnčarijom, cd-ima i hrpom "Old Spice" dezića....

Ne znam da li i vi u društvu imate jednu osobu koja se gura gdje joj je mjesto i gdje joj nije mjesto?

Jedna od mojih frendica, samohrani roditelj (sa svim brigama koji to nosi) ima uvijek i za svaku svinjariju vremena. Nema tog doba dana (ili noći), a da ona neće od prve pristati. Uvijek spremna da zgilja od kuće..

I što se dešava?

Na primjer - ja onako olako, usput velim na subotnjoj kavi kako se popodne spremam - recimo - u Zagreb.

"I ja bih s tobom" ova ispali skoro pa odmah.

Jebiga, onda ja ispadnem pizda ako ovu ne mogu/želim voziti jer imam neke svoje planove u kojima dotična nije ni u peti. Da ne velim kad se pokušava uvaliti skupa sa svojim razmaženim podmlatkom. Dosta je meni i mojih razmaženih, s kojima znam hendlati. Ne trebaju mi njezini...

Tako smo u društvu (nas dva para) koji se s vremena na vrijeme dogovorimo, sjednemo u (jedan) auto i odemo na večeru, ručak, Špancirfest, Kestenijadu, posjetu prijateljici na more, name it..

Tu za nju nema mjesta (čak ni u autu), da ne velim kako ona obično nema niti novaca za takvu vrstu luksuza. No, tu ispadamo mi pizde jer se skrivamo od nje, izmišljamo priče samo da do nje dođe informacija o nekom našem "izletu".

Ne velim da mi nije ugodno s njom. Dapače. No, ona je ta koja bi morala znati svoje granice lijepog ponašanja i u krajnjoj liniji svojih primanja (i rashoda) koji njoj dozvoljavaju ili ne određene odlaske na kavu, kino, šoping ili večeru u Metropoli....

Ili varijacija - "Idem i ja s vama u kino u Zagreb. No, nemam za kartu.." A za benzin, autoput, parkiranje, kavu.... ????

Update: Čitam kako je umro Simo Mraović. Baš mi je krivo....

E fakat, svi se zapjenili oko Nivesine knjig(ic)e. No, barem imamo što gledati na tv-u - nakon što se Nivesica lijepo nasmješi, isprsi i laganim tonom počne mazno objašnjavati.

Ne može se reći da nije u pravu - ako je nagrada za (po broju) najprodavaniju knjigu - jebiga, brojke su na njezinoj strani. Prodala ona prazne stranice, bljezgarije, čitao to netko ili ne...

Knjige jedne Jackie Collins nikad neće biti odabrane za lektiru, što ne znači da baba nije zaradila puste pare, ekranizirala desetak filmova i mini-serija po tim istim knjigama, a prijevoda ima na svim jezicima svijeta...

Na kraju ispadne da knjige koje napišu osobe kao što su druga gospođa Biondić, Josipa Pavičić zvana Jo, u krajnjoj liniji Victoria Beckham koja nije u životu otvorila neku knjigu, a ponosna je vlasnica i spisateljica jedne - su puno razvikanije nego neke "ozbiljne" poznatih nam (da li?) i priznatih spisatelja, zvanih književnici!

I stari dobar vic o poznatom književniku i jedinom nobelovcu - I. Andriću:

Alo Mujo, jesil' čit'o "Na Drini ćuprija"?

Ma jok čito, hodo...

Do ovog datuma bih već imala pun stol božićnih (službenih) čestitki i poneku vrećicu sa kalendarom, kemijskom i upaljačem s logom firme koja me darovala. Ponekad i nekom buteljicom vina (koja je obično ispala neki "kiseliš", no anyway..)

Radi se sve o firmama s kojima službeno komuniciram i radim tokom cijele godine. Privatnim firmama. I u puno slučajeva, njihova poslovnost ovisi o mojoj brzini i umješnosti na poslu. Pogotovo kad prepoznam problem, koji riješim na način da je povoljan za nas, a da i izvođač ne popuši neku masnu lovu.

Ne velim da očekujem neke puste skupe darove od dotičnih, jer im ja nisam ni prva i jedina na (obično dugom) popisu suradnika. Ponekad su me neki znali iznenaditi nekom lijepom, a u isto vrijeme neuobičajenom sitnicom jer su slušali što ja baljezgam kada imam volje "očijukati" preko telefona, prije nego se pređe na službeni i ozbiljni dio razgovora.

Od suradnika u sličnim (državnim) ustanovama tako i tako nisam nikad ništa dobila. Kao što ni ja njima nisam mogla pokloniti jer su ona skromna sredstva bila rezervirana za lokalne dužnosnike, prvog čovjeka seoske policije i sl. face. Da se razumijemo, tu se obično radilo o kalendaru i rokovniku s našim logom. Moš' mislit poklona...

Ali da nam privatnici ne mogu pokloniti kalendarčiće i fajrcage (koji obično završe kod moje siromašne penzionerke - svekrive i kod mojih radnika na odvojenim lokacijama) i ove godine - ne mogu vjerovati.

Mislim da je njima baš bilo super što nas je Sanader sve pozvao na šparanje. Sad će im više para ostati za poklone ljubavnicama, skijanja u Austriji i odlaske u Dubai. I privatne škole za lijene nasljednike.

No, možda se varam.... ??

Pošto su cure - RAHATLI i PARTIZANKA ispunile ovu slatku forwardušu, a u meni se probudila želja za ispunjavanjem leksikona (ahh... dobra stara vremena), eto i mojih odgovora:

ime:
Ja

nadimak:
Rudarka

da saznam da me neka cura trača, ja bih:
ma, mene stalno netko trača, jebiga, bad luck

najviše komplimenata dobila sam na račun:
izgleda (među penzionerima i onima tik pred penziju)

kad se osjećam seksi, odjenem:
ma ništa, skinem i ono malo...

iznenadit ćete se kad vam kažem da nikada u životu nisam:
pušila travu, sexala se u autu...

najbolji ljubavni savjet koji sam dobila glasi:
nikad ne priznaj!

posljednji put sam plakala:
nekidan... od jada i bijesa!

mislim da je super kad muškarac:
me iznenadi sitnicom ili "sitnicom"

totalno sam ovisna o:
poslu (doduše, i pivi! Pozdrav Ribafish-u)

lijepo je biti u vezi, zato što:
je tako dobro kad te pomazi nogom o nogu ispod pokrivača

znam da sam zaljubljena:
kad dragi ode na par dana...

outfit u kojem provodim slobodno vrijeme je:
šarene tajice (odem ja u njima i u dućan, malo me čudno gledaju)

nikada ne izlazim iz kuće bez:
mobitela i kapi - nekad Chanel 5, nekad nešto drugo...

može me instant ohladiti kod dečka:
zadah na luk (i ćevape)

moja najlošija osobina:
ja, ja, ja i opet ja... (he he)

na sebi najviše volim:
bisere - a može i neki zgodni frajer, ma neee, ispadne ta su ti gay
.
najčudniji trač koji sam čula o sebi:
da se rastajem od muža - taj je bio dobar!!

moja najgora navika je:
neki vele blog(anje), ja ne...

kad je u pitanju fizički izgled:
ahhh, da mi je koja godinica manje...

prijatelji me stalno zadirkuju zato što sam:
"šefica" (šta mogu kad sam odlična u organizaciji posla, a oni nek šljakaju).

I ne mogu, a da ne komentiram nagrade Kiklop. Ako je nagrada za najprodavaniju knjigu (bila ona u knjižnicama ili ne), čitala se ili ne - ne kužim zašto ju nisu dali onoj fufici.

Ovako - ispala je faca. A književnici - pizde.

Ajd, sad smo odahnuli - dobijo precjednik plaću...

Kao prvo, da bi bio pravi predsjednik - ne bi smio živjeti od plaće. Vani u svijetu su političari ljudi koji su prije politike dobro zaradili novce (pa imaju razvijene menađerske i ostale sposobnosti), pa su načitani, pa imaju dobar dar govorništva... I da ne nabrajam dalje...

Naši od svega toga nemaju ništa. Uključujući i one kojima piše da su završili faks jer me ti obično još više iznenade svojim baljezganjima (nećemo o tome što govore, već kako). No dobro, osim doktora. A njih ima u saboru i vladi dosta...

I šta god ljudi pričali, što će netko natjerat vlast na manje plaće to će korupcija biti veća. Onda će nam netko moći kupiti predsjednika (nije sad važno da li govorimo o državi, vladi ili ministrima) za "šaku dolara". Prema tome, nemojmo sad o tome kako bi nam predsjednik morao dobiti "na ruke" manje od tih dvadesetak tisuća.

Druga je stvar ograničavanje njihovog djelovanja po svim mogućim xy nadzornim i inim odborima (za koji svaki posebno dobiju još jednu "plaćicu") i predsjedništvima klubova. Mislim da vani za predsjednika klupa odaberu nekog tko je skeširao lovu, a ne nekog koji će još uzeti...

Već smo davnih dana spominjali menađerske ugovore raznih državnih institucija (kao HTV) - koje MI plaćamo, pa isto tako bi morali znati koliko zarađuju.

I predsjednici upravnih odbora premilih nam brodogradilišta u čija gladna usta ubacuje država svako malo hrpu para (čitaj: MI to plaćamo iz svojih poreza državi!), dok ti isti dobivaju na ruke puste novce (mislim da se tu radi i do 50.000 ako ne i više!!).

O tome koliko zaradi Todorić, Kerum ili gospođa Pevec - nije važno. Oni imaju svoja privatna poduzeća, zapošljavaju pola Hrvatske, razvijaju gospodarstvo (nažalost uglavnom trgovinu), pa imaju pravo sami sebi isplatiti koliko god hoće....

O Bandiću i onom čudotvornom stroju (za kojeg još dobiješ i aviončić ) - ovaj put neću....

E moj Bandiću, baš me zanima za što bi taj tenkić trebao poslužiti. Ili si mu već rezervirao "gaže"?

Ajd, sad smo odahnuli - dobijo precjednik plaću...

Kao prvo, da bi bio pravi predsjednik - ne bi smio živjeti od plaće. Vani u svijetu su političari ljudi koji su prije politike dobro zaradili novce (pa imaju razvijene menađerske i ostale sposobnosti), pa su načitani, pa imaju dobar dar govorništva... I da ne nabrajam dalje...

Naši od svega toga nemaju ništa. Uključujući i one kojima piše da su završili faks jer me ti obično još više iznenade svojim baljezganjima (nećemo o tome što govore, već kako). No dobro, osim doktora. A njih ima u saboru i vladi dosta...

I šta god ljudi pričali, što će netko natjerat vlast na manje plaće to će korupcija biti veća. Onda će nam netko moći kupiti predsjednika (nije sad važno da li govorimo o državi, vladi ili ministrima) za "šaku dolara". Prema tome, nemojmo sad o tome kako bi nam predsjednik morao dobiti "na ruke" manje od tih dvadesetak tisuća.

Druga je stvar ograničavanje njihovog djelovanja po svim mogućim xy nadzornim i inim odborima (za koji svaki posebno dobiju još jednu "plaćicu") i predsjedništvima klubova. Mislim da vani za predsjednika klupa odaberu nekog tko je skeširao lovu, a ne nekog koji će još uzeti...

Već smo davnih dana spominjali menađerske ugovore raznih državnih institucija (kao HTV) - koje MI plaćamo, pa isto tako bi morali znati koliko zarađuju.

I predsjednici upravnih odbora premilih nam brodogradilišta u čija gladna usta ubacuje država svako malo hrpu para (čitaj: MI to plaćamo iz svojih poreza državi!), dok ti isti dobivaju na ruke puste novce (mislim da se tu radi i do 50.000 ako ne i više!!).

O tome koliko zaradi Todorić, Kerum ili gospođa Pevec - nije važno. Oni imaju svoja privatna poduzeća, zapošljavaju pola Hrvatske, razvijaju gospodarstvo (nažalost uglavnom trgovinu), pa imaju pravo sami sebi isplatiti koliko god hoće....

O Bandiću i onom čudotvornom stroju (za kojeg još dobiješ i aviončić ) - ovaj put neću....

E moj Bandiću, baš me zanima za što bi taj tenkić trebao poslužiti. Ili si mu već rezervirao "gaže"?

Kako smo ono rekli - miris kuhanja govedske juhice - neprocjenjivo!!

No da, već dulje vrijeme želim napisati nešto o svim ovim humanitarnim koncertima i humanitarnim akcijama s kojima nas zasipavaju ovih predbožićnih dana.

Prošle godine smo apsolvirali sve one čestitke "ljudi bez ruku" i ostalih. Kako ti ljudi (ako uopće išta crtaju) ne dobiju ni lipice od vas naivaca što to i (u)platite - neću dalje pisati o ovim "humanitarnim" i "ljudskim" plemenitim akcijama.

No da, humanitarni koncerti.

Ima ih dvije vrste - oni strogo namjenski osobi xy - obično djetetu - za neku super skupu operaciju i/ili poboljšanje života dotičnog, te humanitarni koncerti namjenjeni grupi - udruzi vezanoj uz određenu vrstu bolesti.

Pošto smo i mi članovi jedne takve udruge, mogu reći samo jedno - rješavanje određenog problema (grijanje prostorija, adaptaptacija, smještaj roditelja u blizini bolnice, edukativni materijali, pužnice i sl.) vezanog uz određenu udrugu može biti pozitivno. No, takve udruge moraju naći i druge, višegodišnje izvore investiranja / subvencioniranja kako bi opstale na opće dobro svojih članova.

I naravno, roditelji moraju aktivno sudjelovati u radu dotične udruge. Sa svim svojim vezama, kumstvima, molbama....

U slučaju kad vam se razboli dijete - dati ćete i zadnju kunu, prodati kuću, auto, grunt, sve da omogućite pretrage, liječenje, operacije...

Nemojmo se zavaravati, uvijek ima neki doktor koji "misli" da će siroto dijete ozdraviti ako ga liječi gospon doktor iz Ameriku ili negdje još dalje i egzotičnije. Znam, svi se uvijek hvatamo makar i za slamke, no moramo biti svijesni da su to obično jaako upitne i egzotične preporuke. I, ako je netko dovoljno organiziran - eto nam još jednog koncerta...

Ponekad su namjere organizatora stvarno dobre, no, uvijek se treba zapitati - ako vaš doktor, zdrastveni fond (omraženi HZZO) sa svojom komisijom misle da jedna takva operacija neće (nažalost) ništa pomoći - đabe truda oko koncerta i novaca koji prođe kroz ruku hrpu organizatora, pjevača, najma prostora, razglasa....

Tu bih htjela spomenuti i slučaj gospodina maestra Vjekoslava Šuteja. Svaka čast njegovom radu, njegovim zaslugama za promoviranje Hrvatske u svijetu, za njegovo promoviranje klasične muzike itd...

No, kad je gospon Šutej kupio svoju jahti(ic)u i vozikao se cijelo ljeto po lijepoj našoj (sreli smo se na jednom sajmu dotičnih "čamaca"), kad je dotični ostavio "staru" gospođu i našao "mlađi model" (na to sam strašno alergična), kad je skitario po finim hotelima po svijetu, dirigirao - onda nas - običnog svijeta nije bilo u blizini.

A zašto onda mi sada moramo slupljati novce da dotični gospodin ozdravi, smješten u najbolju bolničku ustanovu tog tipa u svijetu? (o da, pročitala ja o ona dva Nobelovca, makar to ne mora značiti i da je cijela ustanova naj naj)

Kad meni pronađu neku grozomornu boleštinu, neće me nitko niti posjetiti s kilom banana (pardon, ananasa) u bolnici, a kamoli organizirati koncert!

Ovaj vikend mi je i više nego neuzbudljiv i dosadan do besvjesti.

Em višak vode u eksterijeru, em manjak para u interijeru (novčanika).

No, danas ujutro dopao me šaka neki ekstremno luksuzni časopis (netko nam ostavio) o jahtama i ostalim skupim pizdarijama.

Ajoj....

Od famoznog hotela u Dubai-u (taj me podsjeti na preljub našeg lokalnog bogataša koji je vlastitu poveo u Dubai nakon što se ponizno vratio u okrilje vlastite bračne ložnice), preskupih kupaoničkih elemenata (sve prozirno - wouu) koji se izrađuju samo po mjeri, privatnih aviončića i naravno jahtica, jahti i jahturina s jacuzzijem i/ili mini bazenima i salonima većim od kvadrature cijele naše kućice...

Ma šta da kažem....

Neki drugi svijet.

A onda mi pogled pao na stari lonac u kojem je taman zakipila govedska juhica - s puuno fine mrkvice, luka, češnjaka i ostalog zelenja. I odmah mi je bilo toplo oko srca...

Jel' vas zanima kako je bilo???

Ha? Ha?

Na kraju sam se odlučila za staru prokušanu - "mala crna" (ona zatvorena do vrata) + neko biserje + ljubičaste guste čarape + cipele. Malo "perlitanja" kod frizera (nikad se to ne da tako dobro napraviti doma), malo šminke - i voila. Bila spremna za "radne" pobjede na godišnjem domjenku kojeg nisu stigli ukinuti!

Ako već morate ove godine na bilo kakav "event" niti slučajno nemojte obići ništa ljubičasto. Jaako moderna boja. Toliko moderna da su (skoro) sve prisutne žene bile u košuljama, majicama, haljinama dotične boje. Koma...

No jednom kolegi je jaako dobro stajala ljubičasta košulja (rekao čovjek da je samo obukao što mu je žena pripremila!) i prigodna kravata.

Ne znam zašto - no nakon nešto alkohola i u trenutku kad se dobrano smanjio broj ženske čeljadi na dotičnoj feštici - ja sam postala neobično atraktivna, prekrasna, predivna i sve pre - pre!!

Prije toga su nam direktori očitali za ovu situaciju totalno neprihvatljive govore tipa stare dobre Juge (da ne spominjem da su neki bili i u to doba šefovi, sekretati i direktori).

Da sad tu ne obrazlažem što mislim o nekom direktoru koji bi morao biti načitan, pismen (i jezično i kompjutorski) i dovoljno elokventan da u par rečenica pozdravi skup, ispriča neku zgodicu ili par statističkih podataka, a da se pri tom ne služi papirom od tri stranice!! (posljednju nije čitao!) Da ne velimo kako je sadržaj dotičnog eseja bio koma! I da - jedan od njih je malo zapinjao kod čitanja. He he...

Koliko ja znam, švedski stol je zapadnjačka izmišljotina - skupimo se, malo počalabrcnemo i - raziđemo. Unutar sat vremena (ili manje).

Eee... Švedski stol u našem dragom balkanskom štihu je - klopa unutar tih sat vremena - a onda udri (na stoječki uz neke stupove i/ili povišene stoliće) piti i revati još slijedećih par sati...

Ubile me cipele...

A danas glava....

Nakon što nakuham današnju večeru, sutrašnji ručak, eventualnu večeru za sutra ....

Nakon što ubacim veš u mašinu, poperem, povješam, skinem s "žice"....

Nakon što pokupujem mlijeka, kruha, jaja i krumpira da mi jadna familija ne ostane gladna i žedna u tih par sati što me neće biti doma...

Nakon što ostavim naputke što, kako i zašto...

Onda ću baš biti spremna mazati se kremicama, lijegati puna "lišća", samozatamljivati se i napirlitavati (tko nije - pročitajte inspirativan post Elle Woods ŠTO I KAKO SE PRIPREMA ZA VAŽAN DEJT) se.

Baš.

Pred punom kućom djece i mužem koji se cereka jer udana žena nema intimu ni u kupaonici kada se kupa, a kamoli u cijeloj kući ili barem spavaćoj sobi (koju nemamo)...

Tako da, drage moje, ako danas posložim nokte (skoro pa se zgulila stara boja), odlučim se još za dana što ću obući u cik zore, tako da izgledam glamurozno kad (ponovno) padne noć, a prije toga da se ne zgužvam, ne izgledam kao "laka žena" i ne dozvolim da mi se radnici smiju iza leđa.

I da mi ne bude zima vani, a vruće u zatvorenom...

I da sve bude kao da je sve ganc novo.

Ma ne....

Sve je to super.

Nakon što su nam ukinuli sve naše moguće domjenke, seoske zabave, Šveđanke, folkloraše, tamburaše i tu i tamo neke klape (koji su mi totalno bljak - usred kontinenta "a capella" - koliko ono duplih slova zapravo treba pisati - upucavati se nekom diši Dalmošu), naravno i poklone...

Ipak ćemo imati jednu malu fešticu. Komornu. Pošto su nam i muziku ukinuli.

Uglavnom - pretpostavljam da će se izredati nekoliko izaslanika (baš me zanima što će nam mudrog poručiti u ova teška vremena, kad je naša firma zapravo jaako dobro poslovala i jebemu, ne znam zbog čega onda mi ne bi mogli dobiti neku sitnicu?), malo ćemo se nastojećki najesti, neki će se onda oblijati, a mi svi ostali pobjeći....

Ovaj cijeli uvod je zapravo vezan uz nešto sasvim žensko: što ću obući??

Znam, znam, crno se fura. No, u faking crnom odjelcu sam već cijelu jesen. No, we'll see...

I da - gore spomenute Šveđanke su tzv. švedski stol, koji naši šefovi kuhinje ne shvaćaju ozbiljno, pa se svi borimo sa veelikim komadima hrane koje bi morali utrpati u usta bez korištenja noža (što je uostalom i nemoguće nastojećki)....

Kad pročitate da se radi o "neverbalnom kazalištu", to vam stvarno ništa ne znači... Mislim nekima...

Dok u pola predstave ne otkrijete da nitko nije beknuo, već samo tu i tamo stenje, cvili i smijulji se...

Tak i ja jučer. Ahh...

Gledali smo "Zapadni kolodvor" od Exita, koja je u biti jedna odlična predstava da sam ja bila raspoložena za takvu vrstu izričaja. Pogotovo u nedjelju navečer.

Tako da mi je, moram priznati, bilo dosadno. I jedva sam čekala da predstava završi, da odemo na to faking pivo i da se vratimo doma...

Jebiga, nekad i kultura teško sjedne na želudac...