Do ovog datuma bih već imala pun stol božićnih (službenih) čestitki i poneku vrećicu sa kalendarom, kemijskom i upaljačem s logom firme koja me darovala. Ponekad i nekom buteljicom vina (koja je obično ispala neki "kiseliš", no anyway..)

Radi se sve o firmama s kojima službeno komuniciram i radim tokom cijele godine. Privatnim firmama. I u puno slučajeva, njihova poslovnost ovisi o mojoj brzini i umješnosti na poslu. Pogotovo kad prepoznam problem, koji riješim na način da je povoljan za nas, a da i izvođač ne popuši neku masnu lovu.

Ne velim da očekujem neke puste skupe darove od dotičnih, jer im ja nisam ni prva i jedina na (obično dugom) popisu suradnika. Ponekad su me neki znali iznenaditi nekom lijepom, a u isto vrijeme neuobičajenom sitnicom jer su slušali što ja baljezgam kada imam volje "očijukati" preko telefona, prije nego se pređe na službeni i ozbiljni dio razgovora.

Od suradnika u sličnim (državnim) ustanovama tako i tako nisam nikad ništa dobila. Kao što ni ja njima nisam mogla pokloniti jer su ona skromna sredstva bila rezervirana za lokalne dužnosnike, prvog čovjeka seoske policije i sl. face. Da se razumijemo, tu se obično radilo o kalendaru i rokovniku s našim logom. Moš' mislit poklona...

Ali da nam privatnici ne mogu pokloniti kalendarčiće i fajrcage (koji obično završe kod moje siromašne penzionerke - svekrive i kod mojih radnika na odvojenim lokacijama) i ove godine - ne mogu vjerovati.

Mislim da je njima baš bilo super što nas je Sanader sve pozvao na šparanje. Sad će im više para ostati za poklone ljubavnicama, skijanja u Austriji i odlaske u Dubai. I privatne škole za lijene nasljednike.

No, možda se varam.... ??