Vidim da vas i dalje zanima sve u vezi šećerne bolesti (Tip 1) kod djece.

I to je pohvalno, jer svaka informacija koju dobijete je dobra za nas, što roditelje takvih malih "slatkih", što njih samih.

Kao što sam već spomenula, KBC Rebro je referentni centar za djecu sa dijabetesom, te u suradnji sa istim takvim odjelima u Bolnici Sestara Milosrdnica (oliti "Vinogradska"), te bolnici na Kantridi u Rijeci, Firule u Splitu, Općom bolnicom Dubrovnik, Općom bolnicom Šibenik (možda još poneka) ima odjele tj. doktore pedijatre - endokrinologe koji mogu kvalitetno prepoznati prve simptome, te odraditi onaj medicinski dio, tako i edukaciju i psihološku pomoć roditeljima koja je tako važna u prvim danima spoznaje o dijabetesu vašeg djeteta.

Sveučilišna klinika "Vuk Vrhovac" je referentni centar za odrasle osobe s šećernom bolešću. Neki roditelji, koje sam upoznala, a igrom slučaja završili su s malim pacjentom u toj klinici nisu bili dobro educirani (da ne spominjem da je moja majka bila skoro nimalo educirana kada je dobila dijabetes tipa 2, da već prije nije imala iskustva sa vlastitom unukom!) tako da baš nemam neke dobre riječi o njima. Zapravo - ne znaju sa djecom, niti sa njihovim (čitaj izgubljenim) roditeljima!

Metode liječenja - tzv. "konvencionalna" (pikanje jednokratnom iglom nakon "uvlačenja" određene doze inzulina), "intenzivirana" (pikanje penom), "pumpa" (konstantno doziranje inzulina preko malog aparatića veličine starinskog mobitela) - sve su to metode koje se i u Hrvatskoj primjenjuju kao i svugdje u svijetu. Čak dapače, HZZO pokriva sve troškove vezane uz liječenja bilo kojom metodom. U suradnji sa timom liječnika i medicinskih sestara određuje se metoda kojom će se najbolje liječiti mali pacjent.

No da, naravno da nemamo dovoljno trakica za mjerenje šećera iz kapljice krvi (tzv. GUK), ali dok god će stari ljudi prodavati po oglasnicima i buvljacima - nema šanse da dobijemo više (makar dobivamo komisijski povećanu godišnju količinu trakica za oko 4 mjerenja/dnevno dok mi mjerimo - i preporuča se najmanje 6 i više mjerenja/dnevno).

I da, HZZO zna biti malo kompliciran i "smušen" jer svaki podružni ured sam interpretira svoje vlastite pravilnike, pa na kraju ispadne da konzumiramo različita prava, već ovisno gdje tko živi (a na skupštini se nalazimo iz cijele Hrvatske, te doznamo za te "razlike"!). To nam je najveća zamjerka prema HZZO-u.

Da li je negdje vani bolje - mogu čak reći da nije. Naši doktori i sestre odlaze na kongrese i skupove, pa kroz predavanja na godišnjoj skupštini, te prijenos tih novih znanja prema nama roditeljima - vidi se da smo u svemu na svijetskom nivou, barem što se tiće tretiranja dječijeg dijabetesa.

Što još?

E da, ako vaša baka ili otac (malo podeblji, koji voli dobro i masno pojesti i lagano "zaliti") dobiju dijabetes - to nema veze s "našom" bolešću.

Da li je postotak novoobolje djece u Hrvatskoj u porastu? Ako govorimo o dijabetesu tipa 1 (tip 2 je povezan sa pretilošću djece - što se zna da je u porastu).

Nije.

To je samo kao i kod marke automobila. Kad kupiš neki - ispada da na cesti vozi svaki drugi isti takav. No, statistike pokazuju da se postotak čak nije podigao ni u vrijeme rata na ratnim područjima gdje su boravila djeca - a smatra se da je jedan od "okidača" dijabetesa tipa 1 - stres ili stresna situacija.

Eto toliko. Da vas sad još više ne udavim...

Pusa, Rudarka