Nema smisla da se samo šalimo i veselimo...

U životu postoje i one - malo manje sretne situacije.

Ne, ne govorim sada o smrti roditelja (koji je neki prirodni slijed, makar, i dalje mi fali moja dosadna iritirajuća Kraljica Majka), ne govorim o boleštinama odraslih, pa makar one završile i najtragičnije - sada se radi o djeci.

O našim malim anđelima koji preko noći postanu mali veliki fajteri u borbi za zdravlje.

Naša draga prijateljica - LIFE IN AMSTERDAM je žena - majka i veliki borac - njeno jedno od dvoje blizanaca se već duže vrijeme bori sa leukemijom.

I mi smo u susjedstvu, odnosno u razredu moje Male imali isti slučaj. Sin jedinac (rastavljenih) roditelja je u četvrtom razredu obolio od leukemije. Tadašnja učiteljica je odlično odradila edukaciju cijelog razreda, tako da su ga posjećivali u grupicama (kada je bio u fazi remisije), ona je odradila dio školskog programa kod njega doma i dio u bolnici tako da je završio četvrti razred sa svojom generacijom. Svaki petak je stizalo pismo od cijelog razreda (mali susjed je bio "poštar" pošto mu je bio najbliži prijatelj) koji se ubacivao u njihov poštanski ormarić, pa je mama po potrebi isto nosila sa sobom u bolnicu ili je pismo dobio doma.

Mala je prošlo ljeto stigla doma sa maskom za lice.

Veli ona meni "Mama, Dominik je puuno bolje. Sada s nama može sjediti i gledati TV".

Nažalost, naš mali prijatelj je prije dva mjeseca izgubio bitku s opakom bolešću.

Bila sam na puno sprovoda. No, ovaj je bio prestrašan. Cijeli razred u špaliru. Mali bijeli lijes....

Mala je tražila da joj u cvjećarni naručim specijalni buketić za njezinog dragog prijatelja....

No, ne završavaju sve priče ovako tužno. I dalje držimo fige da naša predraga prijateljica izdrži sve psihičke i fizičke boli, da mali Pikula isto tako izgura ovu bolest u pozitivnom smijeru, a da mala Pikulica prestane brinuti i postane samo malo veselo dječije biće, a ne mala medicinska sestrica...!!

Puuuno pusa, puuno zagrljaja, puuno molitve za sve VAS!!!

No da.. Znam da se pitate kako se to ljetuje kod Rudarke, pogotovo nakon onog jučerašnjeg plastičnog opisa "zdravog" ljetovanja!

E pa ovako - tokom proljeća sporadično obavještavam Guzdu kako XX.08. imam rezerviran apartman i krećem s djecom na more. On se, skoro svake godine začudi kad nas dan ranije vidi kako se pakiramo.

"Pa kud vi idete??"

Već godinama odlazim sama s djecom jer je Guzdi ful sezona radova i obično je zatrpan s poslovima do grla. Navikla se ja već na sve to. Jedne godine sam naivno pristala da u nekoj njegovoj "rupi" od par dana skočimo svi zajedno, kao prava familija. Što se desilo? Završih kod šogorice u vikendici, s hrpenom "naše" djece i muževima na šljakama.

Bila je tu i posljednjih dviju godina kombinacija sa Kraljicom Majkom, koja mi je bila gora opcija nego slinavo i centravo dijete. No da, nekako sam i nju uspjela "odgojiti".

I tako se mi lijepo kupamo, sunčamo, dosađujemo (to ja), gužvamo po Puli sa svim ostalim turistima...

Onda nam Guzda uleti u priču. Pa se jedu sladoledi za doručak, kupuju sve moguće gluposti po onim "prekrasnim" štandovima s "Made in China" hrvatskim suvenirima, rade ludosti na plaži, ispunjavaju želje i željice...

Istom brzinom i izleti, a ja uspijem djecu dovesti u kakav takav red do povratka kući.

No, svake godine, kako oni rastu - ili ja starim pa postajem popustljivija, sve se bolje slažemo. Doduše, puno odluka tipa - hoćemo danas na pješčanu plažu u Medulin, izlet na Brijune ili na "našu" plažicu pod prozorom apartmana, igramo Remi ili gledamo TV - prepuštam njima jer su oni ti zbog kojih sam na moru.

Davnih dana, još dok su klinci bili manji uvela sam uredbu o nošenju stvari na plažu: svatko svoj ručnik oko vrata, badić na sebi i sve moguće igračke koje žele, a mogu sami ponijeti. Hoćeš luftić, peraje, šlauf? - Nosi si ga sam...

Ja sam nosila onaj ostatak hrana - piće - lova - knjiga/novina - kremice - svoj ručnik (u plavoj Ikea torbetini - ona je najbolja za takva cukanja stvari).

Sada sam već u fazi da ih mogu pustiti same, da odem ujutro do hotela na kavicu uz dnevne novine ili popodne hladnu pivicu uz knjigu.

Morat ću početi polako smišljati opciju be - kad me djeca ostave samu. Moram razmisliti s kojom ću si prijateljicom organizirati ljetovanje.

Ili da počnem preodgajat' Guzdu???

Ulazimo u ono grozno razdoblje putovanja na more.

Ne, ne... Neću sad pisati o svim onim krkljancima na ulazima u tunele, naplatne kučice i sl. Pisat ću malo o tome kako se dvoje ljudi, uključujući nejačad koja cviči, skviči, plače, žicari, trepće okicama krene na more.

U normalnim okolnostima (čitaj 350 dana u godini) žena provede onih desetak sati na poslu (uključujući put tamo - amo), sat - dva dnevno u kupovini (špeceraj, djeci donji veš, zimske čizmice, ....), još sat - dva - tri kuhajući, perući, peglajući, pospremajući...

Što joj ostaje za ljubav svog života?? Onih sat i nešto sitno pred TV-em, uključujući malo Hanky - Panky - i hrkenzi...

A muškarac?

I on radi onih desetak plus par sati ako zaglibi s dečkima na cugi ili radi prekovremeno, sat - dva tu i tamo tokom tjedna za hakl s dečkima i dvije opcije doma - ili vozika djecu na sve moguće Engleski - balet -plivanje - košarka dječje aktivnosti (sve na različitim krajevima grada) ili sjedne doma i odmara uz novine - TV (gradska opcija) ili kosi travu (seoska opcija). I onda onih zajedničkih sat i sitno za Hanky - Panky, pa nakon toga TV!!

I onda, tako "zajedno" krenu na more. Punih desetak dana 24 sata na dan!!

Juuhhuu!!!

I tu negdje puca ljubav. On bi dulje spavao, a djeca su budna već u šest! (jebiga, svih onih 350 dana dižu se za vrtić u cik zore, što njima znači ljetovanje???)

Onda je Ona živčana jer se diže s djecom. Onda je On živčan jer ne može spavati i zato što je Ona živčana (može i obrnutim redosljedom ON - ONA).

Onda bi Oni da su djeca super pet, mirno sjede u kafiću kad se pije prva kava i čitaju novine, a ne da cvile za morem, vodom, plažom, luftićima, loptama, pijeskom i plastičnim kanticama...

Onda bi Oni da su djeca super pet kad bi navečer oko ponoći večerali, uz svijetla svijeća...

Ona bi djeca ono što sve mala djeca hoće - žele -mogu...

Na kraju svi nadrkani stižu doma s pomišljajem na rastavu braka i smišljaju što će izmisliti iduće godine da NE idu skupa na more!!

ZAKLJUČAK:

1. Pošaljite djecu s bakom i djedom na more, a vi zgiljajte sami.
2. U nemogućnosti prvog, pošaljite djecu s tetom iz vrtića na more. Ona zna s vašom djecom. Uostalom, za to je plaćena.
3. Ne idite s mužem na more. Povedite djecu, a nek Pater Familijas šljaka i zarađuje pare.
4. Tješite se da se to događa samo prvih desetak godina vašeg braka. Poslije djeca odrastu i vas dvoje više nemate razloga ići skupa na more..

Ps. Kako je kod nas doma??? Hi hi... Odgovor u slijedećem broju!

Stalno smo zavidni. Te susjed ima bolju travu, te ovaj drugi vozi bolji auto, te šef napredovao prije vas, te....

Moja frendica, majka više od nekoliko djece, radi, putuje, pere, pegla (doduše u tome ima i plaćenu pomoć), piše naučne članke, sudjeluje na kongresima, odgaja ove gore spomenute... Ma šta reć' - Wonder Woman!

Trenutno je na putu za Italiju. Ostaviće dio djece kod familije, pa ide službeno u Rim, pa se nakon par dana vraća, pa direktno na neki teren, pa doma nadgledati majstore kako ruju po kući...

Sad bi netko rekao - "Baš joj zavidim!"

Da li???

Veli njezino jedno od više djece dijete, trenutno kod nas u gostima - "Mama nikad ne gleda televiziju. Stalno bulji u komp i piše..."

Dok ja s Malom gledam CSI nakon što sam veći dio popodneva provela na bazenu, uz knjigu, Elle, i frendicu koja je svratila na pola sata da isproba to naše "bogataško" čudo!

Naravno da imam grižnju savjesti što i ja ne radim na nekim stvarima koje bih morala. I što radim na nekim stvarima koje ne bih trebala...

Ali, život ide dalje i ne treba gledati baš na svaku sitnicu. Danas, kad sam plutala sama samcata u malom plavetnilu, ometana samo susjedovim psom koji me čudno gledao - pomislih kako je lijepo biti ovako "bogat" i uživati!!

Wellcome!

Kao što se neki od vas sjećaju, prošle godine nam je proradio bazen. Naš mali slatki - Rudarka ne može stajati - bazen!

Sve bi to bilo divno i krasno da nema nekoliko stvari:

- ne volim da mi susjedi smetaju, pa se tako i ja trudim ne smetati susjedima bukom, glasnom (specijalno narodnom) muzikom (toga se baš i ne drže naši prvi susjedi, no tih ispada i nema tako puno), vriskom i sl. zvukovima - što je teško izvodivo s hrpom djece na dotičnom "familijarnom" bazenu

- održavanje bazena je vraši kompliciran i skup sport, pa mi ne pada na pamet da se ovih, jučer ulupanih (ne želim reći koliko) kuna za 25 m3 vode pretvori u žabokrečinu zato što je cijela ulica djece bančila u istom!

- ne želim da mi se tuđa djeca, čije roditelje uopće ne poznajem muvaju blizu bazena sa nakanom da se zabave - plivaju - skaču u njemu. Da se razumijemo, nemam ništa protiv klinaca, osim što JA OSOBNO osjećam užasnu odgovornost da im se išta desi (da ne spominjemo utapanje, ufff). Roditelji su čudna bića - ne čude se što im djeca, u badiću i s ručnikom oko vrata odu na cijelo popodne, a da nije u pitanju gradski bazen, sa svojom ulaznicom, ali bome i sa svojim spašavaocem i medicinskom potporom!

- naravno da moja djeca ne kuže opasnosti dotične situacije. Kao prvo, bolji su plivači od Rudarke i smatraju da svi znaju jednako dobro plivati, skakati na glavu, roniti i raditi ostale pizdrarije na vodi..

- Guzda, kao svi muškarci ne vidi nikakvu grozotu u svemu tome. Smatra da Rudarka pretjeruje, kao i obično!

- sada je Rudarka najgroznija osoba u cijelom susjedstvu.

Prošle godine je mali susjed stigao sa tatom i bome je dotični tata, nakon otvorenog razgovora (pomišljam da tražim isto i na pismeno) odlučio da je bazen ipak malo prevelik i predubok za njegovog klinca i da on osobno (što sam mu ja predložila) ne bi "stražario" i čuvao malog. Ipak sam za dobrosusjedske odnose predložila da tu i tamo svrate oba dvojica - pa nek si čuva sam klinca...

No, da sad prekinem ovu tiradu - kako je dobro, kako je fino, kako je super lebditi u svom vlastitom plavom komadu vodice - ipak je Rudarka jedna mala ribica po horoskopu....

Pozdrav iz bazena!! Aloha

Trenutno je 0:0. Nek se zna. Svi naši televizori isto pokazuju, no ja, kao žena, majka i šefica mogu raditi više stvari odjednom - he he, tri stvari - došli nam frendovi (koji inače ne gledaju nogomet) na vrata...

Htjedoh nešto drugo napisati: THE WINNER IS - TATA OD FORMATA - em je gledao Sex & The City, em se kao hrabri prvi muškarac javio u komentarima!!!

To je pravo muško!!!!

A jebemmumater.

Taako sam se palila na "Sex and the City" da sam organizirala hrpu frendica (od kojih smo na kraju samo nas dvije krenule u Metropolu), oslobodila jedno večer za taj put, kupile karte u trećem redu (boli vrat) samo da ostanemo u Avenue Mall-u (zna se već, zbog dućana, a ne ljepote stolaca u kinu) - a sve to zbog glupavog filma.

Kao prvo - atmosfera: puno kino baba nije baš obećavalo neki luudi provod. No, svih dvadesetak minuta foršpana bili su neki "babski" filmovi. Nisam ni znala da ih toliko proizvode, no slijedeći cilj nas dviju je "Mama mia". Ali krećemo prema Zg. već u tri popodne!!

Onda je film počeo. Pa se sve oteglo do besvjesti. Do trenutka kada su se Carrie i Faca posvađali. Pa onda još sto (godina) minuta - ona plaće, svi nariču, pa se zadovolji modnim revijama i hrpetinom odjeće...

Onda je bila piš-pauza.

Kakva faking piš-pauza?? Hoću odgledati dosadni film do kraja, pa da odemo dalje...

Sve u svemu, nekoliko zaključaka:

- Carrie (odnosno S.J.Parker) mi je oduvijek bila košćata, žlundarava i fizički neprivlačna žena. Što svi u njoj vide ljepoticu, baš se čudim!

- nakon što vlastitom mužu ne daš ševe šest mjeseci, naravno da prosvira i poševi neku sa strane. Ili se varam? Nije smio??

- čak je i onaj zgodan frajer - Mr. Smith malo ostario i grozno glumi. Hmm.. Kriteriji mi se mijenjaju???

- hi hi vidjeli (ili mislili da vidimo) i pišonju onog zgodnog Samanthinog Susjeda.. Zgodno, zgodno..

- zašto onoj četvrtoj nisu malo "zapaprili" ulogu?? Ona je stalno bila happy. Ma bljak...

- ne kužim zašto su uveli lik one mlade crnkinje? Da se dodvore Obami??

- od silnih "marki" najviše smo vidjeli zlatnih vrećica i kutija za cipele na kojima i kratkovidni iz zadnjeg reda mogu pročitati Manolo Blahnik

- Carrie, a tu i tamo koji drugi lik nosi stalno neki remen sa zakovicama. Bljak. Definitivno mi se ne sviđa.

- dio "outfita" ne bih nikada, uključujući i pola Hrvatske nikad obukla niti pojedinačno, a kamoli u tim groznim kombinacijama. Ako je to odraz nekakve mode, kuda ide ovaj svijet...

No, stančuga je mrak. Ona u kojoj nikad nisu živjeli... Mmm...

Ma, film bi bio gledljiv i pitak da su ga ostavili na razumnoj dužini prosječnog filma - onih sat i po'. Ovako, malo predugo i presporo...

Na kraju nas izbacilo vanka par minuta prije zatvaranja dućana. Tako da nije bilo ništa od razgledavanja i šopingiranja. Damn..

Otišle u Cessnu na pivo. Gdje je Cessna?? He he...

"Da me nisi (na)ljutila - ja sad ne bih imao jedan iz fizike i išao na propravni!"

Veli meni sin jedinac, moje najdraže, najmilije, faking Nasljednik...

Mrgrfrrr... Majčicu mu njegovu (sad samu sebe psujem).

I što reći jednom 15-njaku??

Naravno, sada ću JA sjesti i naučiti dotičnu fiziku (fala Bogu da nije neki još "gori" predmet), skupa sa dotičnim Nasljednikom. Čak dapače, draže mi je što ide na popravni, a ne da mu je ta ocjena poklonjena. Jer je to jedan od predmeta koji se provlači kroz svih četiri godine njegovog školovanja.

Da li će to djelovati na njega u pozitivnom smislu? S njegovim sadašnjim ponašanjem, čisto sumljam.

U sklopu zabrane na sva moguća tehnološka dostignuća 20 i 21 stoljeća, uvalila dotičnome "Anu Karenjinu". Pa sad, nek crkne od dosade, ili pročita (buduću) lektiru...

We'll see...

Petljala sam nešto po kompu, faking passwordima, pa sam svašta zahebala.

Sva sreća da postoje oni (valjda) zgodni operateri što ti sve lijepo objasne: kliknite tu, upišite tamo, namjestite (se) ovako, eeeto tako...

No, eto, opet sam u "eteru". Htjela sam pisati o nečem sasvim drugom. Jučer pročitah kako su iskočite u "eter" neke homo slike poznatog nam sapuničastog glumca. I sad on jadan nariče i cvili kako su mu neki zločesti ljudi uništili život, obešćatili obraz i tra la la....

Nije mi jasna jedna stvar: ako čovjek voli - radi - upražnjava nešto što možda i nije baš za "ceo svet", zbog čega se faking poslikava, nasnimava ili piše indiskretna pisma (no da, to nekad, kad nije bilo Interneta)??

Ista kenja se desila i Sevki, doduše i Guzdinoj najdražoj dramskoj umjetnici - Pamelici, i tko zna kome sve...

Priča mi prijateljica kako su nekad kolali video uradci - i tu je nabrojala neke sada srednjovječne eminetne estradne pevaljke, u njenim krajevima gdje je bilo više gastarbajtera, pa samim time i više videjo mašina.

I da se vratimo na pitanje homo - ljubavi. Naravno da nemam ništa protiv dotičnih osoba. Također, ne mislim da su oni "bolesni" (kao jedan moj koljega) i da se trebaju liječiti - oni su se takvi roditi, i - jel' to negirali cijeli život, ili živjeli životom kakav vole - definitivno njihova odluka.

Doduše, nekako baš i nisam za potpunu konzumaciju svih blagodati - a ovdje mislim na sklapanje braka - jer to povlači i neka druga prava koja mislim da ipak ne bi trebali imati - prvenstveno na pravo posvajanja djece.

I da, nije mi jasno zbog čega se oko gay (bogate) populacije ne bi moglo fino zaraditi? To ne znači da si a priori i ti (recimo vlasnik kafića, restača, hotelčića) istih svjetonazora!

What else??

E da, zbog čega svi prezgodni glumci, pjevači i nogometaši vole frajere??? Fak i život!

Ps. O Spravišću zaboravih pisati. Reći ću samo da smo doma stigli u tri! He he...

Update: George Michael je bio prezgodan kao mlad, pa mojoj mami Rock Hudson. I za meni prezgodnog Keenua se svašta pričalo. Sad mi drugi ne padaju na pamet. Ovog gore glumca neću spominjati, nađite si ga u dnevnim novinama.. Koji nogometaši? Hi hi... Svašta se priča. Imaju oni i ženu i djecu...

Vratih se sa sprovoda...

Tuga i jad. Na malenom seoskom groblju pokopali dragu nam kolegicu.

U takvim nekim prilikama, pogotovo na malim seoskim grobljima uvijek me uhvati neko čudno raspoloženje.

Pogotovo kad vidiš stare bakice koje jedva hodaju, žive i (relativno) zdrave pokapaju neke mlade ljude koji definitivno ne bi smijeli biti na tom tužnom mjestu. Bakice, koje nisu nogom kročile iz svojeg malenog sela, nisu vidjele svijeta, nisu pohađale "velike" fakultete, ne govore strane jezike...

I baš kad smo krenuli sa lijesom preko livade do otkopanog groba, pala je kiša. I nebo je plakalo...



A sad odo na tulum - na križevačko spravišće. Ipak život ide dalje..

Kako nama malo treba!! Jedna pobjeda - i gle - cijela Hrvatska u deliriju veselja.

Ne može se reći da i mene nije uhvatilo veselje, nakon cijelog dana tugovanja.

I dalje se osjećam koma na poslu jer nema novih informacija vezanih uz onaj služeni put. Rujem, ja rujem, ali očito ne dobro...

A onda nam je tokom podneva stigla i vijest kako je jedna naša kolegica (još u četrdesetima!) izgubila bitku sa groznom bolešću. Doduše, na kraju su bile jako loše vijesti o njezinom stanju, pa se tako nešto i čekivalo. No, ipak...

Onda sam sjela u auto i otišla u moj kvart. Nešto je trebalo odradititi u stanu KM. I tako, vozim se ja i sve mi steglo u grlu. U stilu - nikada ja tu više neću stanovati. Doduše, onda sam samu sebe uvjerila kako ja zapravo žalim za mamom i tatom i trenucima kada sam imala 15 godina, a ne za stanom u strogom središtu grada, u asfaltu, buci tramvaja i smogu...

U stanu je bilo sve ok. Pošto su Viola i njezin dragi sve preokrenuli, dodali hrpu malih slatkih stvari iz Ikee, tako je i stan odisao nekom drugom mladošću i nije me podsjećao na onaj muzej mojih roditelja. Vrijeme ide dalje neumoljivo i ne treba se vraćati u prošlost.

Znam da si mi svi ostavimo u sjećanjima samo neke super dobre stvari, čak neke stvari koje i nisu bile baš super u našim uspomenama dobiju neko mitsko prekrasno značenje i naravno da svi pričaju kako je u prošlosti bilo sve bolje, ljepše, novije.....

A nogomet?

Šogorica u Njemačkoj slavila (bile nas dvije na direktnoj telefonskoj liniji), Šogi bio ljut na svoje, a malac - zna se - Naš človek!

Moram mu hitno poslati dres u Švabiju. Neka mali hoda u školu u pravom dresu!!!

Ma, danas makar zakasnila na posao - napisat ću ovaj post!

Ponosna sam na sebe kad mogu, naravno, u muškom društvu komentirati ovo (joj, kaj smo ono rekli - e da, Europsko!) nogometno prvenstvo. Oni o npr. Nijemcima - a ja lijepo odgovorim "o da, stvarno su odlično igrali..." "Kakva su Poljacima dva gola dali. Wou"

Tako i danas. Ako netko spomene Grke - ja ću lijepo "Uf što im je golčinu dao Se kličem Zlatan" - on vam je inače Slovenac, da ne bi bilo zabune, ali mislim da se gore u Švedskoj i rodio.

"A onaj drugi gol! Eee... Jes ga ućero golmanu kroz noge.." - e tu ne znam kako se tip zove, no nema veze...

Sad vi mislite kako je Rudarka totalno popizdila i gleda sve tekme prvenstva. Ma kaj god...

Nacrtam se pred lap u kuhinju, pa surfam (npr. po Blogu) ili s knjigom u ruci ležim u dnevnom boravku ili s Guzdom pijem pivo u Pubu. Tu i tamo dignem glavu kad se baš komentator totalno zajapuri - i voila! Znam sve!

Naravno, tu se i piša, i jede, i priča na telefon.. Ma šta ti je to kad propustiš jedan mali gol... Pih...

E da, finale Svijetskog prvenstva ili dok to finale uđe u fazu pucanja penala - e to je stvarno super za pogledati!!

Guzda obično ne može gledati penale, pa žmiri... he he

Šta mogu kad su mi visoki standardi!

Tko ono danas igra???

U zadnje vrijeme me drži neki blues...

Neki bi rekli da sam u depresiji, no ja to baš ne bih tako oštro opisala. Jer se ipak, tu i tamo uvjerim kako mi je zapravo dobro i kako se moram veseliti malim stvarima...

Ovaj dio godine je prekrasan. No, doduše kada ne pada kiša...

Ako se sjećate one priče s nekoliko opcija - službeni put u EU, team building i godišnjica mature - od toga svega - stisnutog u istih par dana desila se samo matura.

Na službeni put me nije pustio Big Čif, team building nije ni održan jer je Mali Čif procijenio da nije vrijeme za takve stvari...

Eee..

Osim što me Big ČIf nije pustio, nešto se i naljutio. Da li točno znam zbog čega? Neee...

Stvar se ponavlja ovih skoro dva mjeseca kasnije. No, ovaj put imam i prijavljen rad na kongresu. I članak je iz područja mojeg užeg djelokruga rada. I Mali Čif je (kao) dao blagoslov...

Sve je na mojoj strani.

Ali Big ne da. I tako se Rudarka pregovara s njim preko njegove sekretarice (on je preezaposlen da me čuje ili primi na razgovor).

A ona jadna prenosi neke nesuvisle odgovore. Ako se pobunim na višim razinama - bit će svega, a pitanje je da li ću ja u tome pobijediti. Dugoročno gledamo. S druge strane me izjeda ova moja neagresivnost, makar samu sebe uvjeravam da je tako bolje...

I vraćamo se na početak. Blues tinja....

Zbog još uvijek aktualnih obaveza tipa krizma - prva pričest - dječji rođendani nisam se stigla javiti (koje prozirno objašnjenje, he he).

A sad o Farmi!

Moram se osvrnuti na pobjednika "Farme", kako god je to sad već stara priča. Ide mi na živce kad se skoro od samog početka zna tko će na kraju pobijediti. I stalno se druka kako je dotični super, odličan, pametan, zgodan...

Nekako sam sklona, kao i dio pučanstva, mišljenju da se muljari sa glasovima i da je totalno bezveze uopće trošiti novce na glasanje. Bio auto u pitanju ili ne...

Stara je stvar prikaza dnevnih emisija u skladu sa politikom - ovoga ćemo ocrniti ili ovoga ćemo prikazati pametnije nego što stvarno je. Na kraju ga ni rođena majka ne prepozna..

Ne zavaravajmo se, tome nije bila imuna ni RTL, a očitno nije ni Nova TV.

Rafo je skoro od samog početka, kao što su bili u prve dvije sezone BB - oženjeni "jadan, treba mu novaca da riješi dugove" Saša, pa onda predstavnik drage nam manjine - nema ni četiri razreda osnovne škole Hamdija (nema veze što je on imao dovoljno para i bez sudjelovanja u show-u). Onda je pobijedio onaj neki što ne zna dvije rečenice složiti, ne znam mu više ni ime. No to je bila sezona BB sa svim onim silnim ljudima nutra, pa vanka totalna zbunjola... Nitko nije mogao poloviti sve te "ku'iš" polupismene predstavnike drage nam hrvatske mladeži. Stalno neka nova lica...

A sad o Rafi.

Ne može se reći da čovjek nema šarma. Uspio je u tih par godina pobrati dva naslova pobjednika, sa scorom od milju i po'. Prvu milju je poklonio crkvi. Svi su tada govorili da je lud, napušen i totalno odkačen.

Da li je uspio postati rock-zvijezda?

Ne.

Da li se poslije za njega čulo?

Ne. Osim onog čuda "Ja sam Rafo.." što su i pokojni Novković i ostali kose čupali od jada što su njemu udijelili pobjedu, a ne recimo Natali Dizdar, ništa. Štani...

Nadam se da se barem dobro oprao. Stalno su se svi bunili da je cijelo vrijeme bazdio jer se valjda malo namoćio jednom mjesečno. Ili niti toliko...

Nek uloži pare u novu kupionicu.. He he...

Pospana sam, pospana...

Ovo vrijeme vani je taman da se vratim u krevet i spavam...

A čak i sutra moram rano ustati. Mala ide na kontrolu šećera kod dijabetologa. No, ne čudite se. Idemo k najboljem doktoru u Hrvatskoj. Kvaka je što on radi samo u privatnoj praksi.

Čak se ne može reći da nas je ucjenio, jer nije. Lijepo nam je, još dok je mala bila prvi puta u bolnici ponudio opcije - kolege koji rade u ambulanti, znači na uputnicu ili da k njemu dolazimo.

Onda smo si mi razmislili i odlučili za njega. Tih tri do četiri puta godišnje (jedan pregled je onaj duugački - tjedan dana u samoj bolnici) možemo odvojiti za takav pregled. I onda se doktoru (koji je tvoj za ovaj dio života tvog djeteta) ne nose nikakvi pokloni. I na kraju te ispadne skoro pa jeftinije. A dijete je pod kontrolom najboljeg od najboljih..

Pošto je bitno da doktor (a u toj našoj dijabetičkoj "zajednici" to su i ostali doktori i dio medicinskih sestara i psiholog - cijeli tim ljudi) zna za svakog od svojih malih pacijenata kućnu situaciju - tako se zna kada je neka obitelj u nekim problemima jer se to uvijek odrazi i na regulaciju djetetetovog šećera.

Tako je i moja prijateljica, u trenutku rastave sa suprugom, i svih popratnih problema, uključujući i ne-plaćanje alimentacije (a bome, tata ne zove niti doktora, niti obiđe malu kad je ona na kontroli u bolnici - a to doktori vide!) doktor odmah reagirao na način da je na lijepi način prebacio vođenje bolesti sa sebe (čitaj privatno) na teret HZZO, tj. ponudio je svojeg kolegu kao najbolju opciju za malu, a bome i za moju prijateljicu koja je morala paziti na svaku kunu.

Možda sad sve to zvuči grozno, ali, mi smo zadovoljni. Ako je netko vrhunski doktor, koji svojih 10 sati (a dotični je i subotom i nedjeljom najmanje sat - dva na odjelu da provjeri stanje pacjenata i eventualno korigira terapiju!) utroši na svoje male pacijente, ako se dotični usavršavao godinama, što vani, što ovdje - moramo samo biti sretni što je ostao u Hrvatskoj.

A koliko čujem iz ženske štampe, najnovija moda su privatne klinike - rodilišta. Wou. Sada naši celeby neće morati svojim privatnim avionima rađati djecu negdje vanka...

No da, uz kišni pozdrav, odoh raditi...

Opet frka u Osijeku i široj istočnoj okolici - prostitutka zaražena HIV-om.

Ne želim ulaziti u filozofska razmišljanja o tome kako netko "iznajmljuje" svoje tijelo, dok netko drugi to isto "kupuje", htjela bih se osvrnuti na nešto drugo - kako netko može "kupiti" porno - usluge i NE upotrijebavati zaštitu??

Pa sad cijelo selo i šire drhće na pomisao da je zaraženo??? Wdf??

Ne želim ulaziti u priču zbog čega je neka cura/žena dala tj. "prodala" svoje tijelo na takav primitivan način - nezaštićen sex. Ili si je mislila - ako si takav da ti ja trebam, eto ti ga na... s malo virusa..

Tu su sad i one jadne supruge - majke - first and last sex with only husband koje su isto (najvjerojatnije) zaražene istim tim omraženim HIV-om.

Ee... Tu je sranje!!

Da se malo spomeneno - HIV pozitivan nalaz je nalaz na virus (znači, ne vrijede terapije antibioticima jer oni dijeluju na bakterije) koji napada imunološki humani (tj. ljudski) sustav. Slijedeći korak je obolijevanje od AIDS-a oliti SIDA-e, obično sa smrtnim ishodom nakon netipične upale pluća ili slične tegobe.

HIV- pozitivni ljudi NISU opasni za okoliš u normalnim uvijetima komunikacije - hrana / piće iz iste čaše/tanjura, upotreba WC-a i sl. Opasnost je u prijenosu preko otvorene rane (s obje strane) i nezaštićenim (čitaj prezervativ) spolnim odnosom.

Da se sjetimo i one frke oko dviju malih HIV - pozitivnih curica - sestara i njihovog dolaska u kutinsku osnovnu školu. U to smo vrijeme naveliko komentirali taj slučaj i nerazumijevanje okoline, pogotovo roditelja ostalih učenika u dotičnoj osnovno školi (moja Mala je otprilike njihovih godina).

Ispalo je, bez obzira da li sam razgovarala o tome sa svojom čistačicom ili svojim kolegom (inače magistrom znanosti) koji su oboje bili mišljenja da oni IPAK NE BI svojoj djeci dozvolili da se druže (i idu u razred) sa curicama. Užas!!

Kao prvo - u slučaju nekih padova i ranjavanja sa otvorenim (krvavim) ozljedama - djeca tako i tako niti sebi, a kamoli svojim prijateljima kopaju po dotičnima. Da ne velim da ne konzumiraju sex u dobi od 7 - 8 godina. Prema tome - što bi bilo u tom slučaju "opasno" po njih???

Mislite da je manje opasno što (možda) naša djeca sjede u razredu ili u istoj klupi sa onim ostatkom od 20-ak NEDEKLARIRANE HIV-pozitivne djece u Hrvatskoj???

Svašta sam vam htjela pisati... Ehhh...

I onda sam si složila ručko-večeru:

- cvjetača (oliti karfiol) kuhana u vodi + kako lijepo piše po kuharicama - prstohvat soli i prstohvat vegete

- junetina, odrezak na naglo ispečen, prije nego se okrene - premaže se senfom, nakon par minuta - zaliti crnim vinom (što vino finije - to klopa bolja!) i nakon par minuta - gotovo

- malo kukuruznog kruha.

I onda - čaša (još uvijek nisam kupila one prekrasn oogromne čaše za crno vino), naravno na stalku - crnog vina - Dingač, Skaramuča, barrique, 2004. (otvorili nekidan uz desert s frendovima, pa ostalo)...

I tko kaže da život nije lijep!! A ljubav ide kroz želudac, he he...

Pozdrav od Rudarke!

Jučer sam pokušala odgledati skoro cijeli HRF jer me - kao znatiželjnu srednjovječnu babu (ah, netko je spomenuo sličnost sa Kraljicom Majkom??) zanimala pojava suvlasnice "Pivca" - gđe. Pevec.

I tako sam, htjela - nehtjela odgledala (sa malom pauzom jer se Nasljednik nasrao u kuhinji na večeri, pa prebacio program) veći dio programa.

A od pevaljke Pevec - ni P. Skroz do pola noći. Fak.

I sad gledam reprizu. U kojoj sam shvatila da dotična uopće nije nastupala. Nešto sam ja tu pobrkala lončiće, pa sam bezveze odgledala dvaput dum - dum - la - la.... Uff!

No da, zato evo izvješća:

- Vlatkica nam je Pokos pokazala pupak u kombinaciji sa nekim kratkim krznjakom. Poznajući njen ukus, stvar sigurno nije natural-friendly, odnosno je - sigurno je krznjak pravi pravcati.

- Banfićka je imala prekrasni top koji je taman pokazao iznimno poprsje (ajde da konačno vidimo i dobar Glumičićev rad!). Na njenom mjestu ne bih u istom materijalu obukla i hlače jer svileni materijali debljaju, barem na tv-u.

- pretužna i prekrasna pjesma i novi spot Toše Proeskog. Doduše, Maloj baš nije bilo jasno kako je to novo, a on više nije živ..

- ona mala, nekad davno u finalu jednog od pjevačkih natjecanja (pojma nemam kako se zove) opet se ne zna obući i/ili u dotičnoj stvari hodati (neki minjak i visoke pete). A zna pjevati... (za razliku od Rafe pobjednika)

- Antonija Šola - u majici (šta li piše na njoj???) i trapericama - nekako previše obično...

- Lanica je bila u zlatu - čini mi se da je to out boja ovog ljeta (rekli bi oni mački i guru-i)..

- Ninica Badrić konačno u nečem super - neki ljubičasti haljetak koji joj super stoji. A i pjeva mrak...

No, sve u svemu, svi su izgledali simpatično i puuno ukusnije obučeni nego oni na Euroviziji...

I pjesme, pošto su nam se vrtile mjesecima prije po svim radijskim postajama - bliske i poznate.

Pobjednike nisam dočekala - kad mi nije pjevala Vesnica...