Kako nama malo treba!! Jedna pobjeda - i gle - cijela Hrvatska u deliriju veselja.
Ne može se reći da i mene nije uhvatilo veselje, nakon cijelog dana tugovanja.
I dalje se osjećam koma na poslu jer nema novih informacija vezanih uz onaj služeni put. Rujem, ja rujem, ali očito ne dobro...
A onda nam je tokom podneva stigla i vijest kako je jedna naša kolegica (još u četrdesetima!) izgubila bitku sa groznom bolešću. Doduše, na kraju su bile jako loše vijesti o njezinom stanju, pa se tako nešto i čekivalo. No, ipak...
Onda sam sjela u auto i otišla u moj kvart. Nešto je trebalo odradititi u stanu KM. I tako, vozim se ja i sve mi steglo u grlu. U stilu - nikada ja tu više neću stanovati. Doduše, onda sam samu sebe uvjerila kako ja zapravo žalim za mamom i tatom i trenucima kada sam imala 15 godina, a ne za stanom u strogom središtu grada, u asfaltu, buci tramvaja i smogu...
U stanu je bilo sve ok. Pošto su Viola i njezin dragi sve preokrenuli, dodali hrpu malih slatkih stvari iz Ikee, tako je i stan odisao nekom drugom mladošću i nije me podsjećao na onaj muzej mojih roditelja. Vrijeme ide dalje neumoljivo i ne treba se vraćati u prošlost.
Znam da si mi svi ostavimo u sjećanjima samo neke super dobre stvari, čak neke stvari koje i nisu bile baš super u našim uspomenama dobiju neko mitsko prekrasno značenje i naravno da svi pričaju kako je u prošlosti bilo sve bolje, ljepše, novije.....
A nogomet?
Šogorica u Njemačkoj slavila (bile nas dvije na direktnoj telefonskoj liniji), Šogi bio ljut na svoje, a malac - zna se - Naš človek!
Moram mu hitno poslati dres u Švabiju. Neka mali hoda u školu u pravom dresu!!!
Post je objavljen 13.06.2008. u 06:42 sati.