Čula sam

Šugava je ovo godina, ne samo finansijski, već i emocionalno. Godina kad idoli djetinjstva umiru....eh, da. Nekako sam sumnjala da će ikad ponovo izaći na scenu...pa i ta najavljena turneja i koncerti u Londonu su u meni probudili najvećeg skeptika. Što bi se reklo, muzički, umro je odavno. A ipak, cijeli dan mi ne izlazi iz glave. Bio je prva kaseta koju sam ikada u životu kupila. Album Bad. Imam je i sad. Bio je razlog što sam gledala MTV u nadi da će pustiti spot u kojem se radnja dešava u Egiptu.... Ne znam šta me toliko privlačilo njemu i njegovoj muzici. Jednostavno sam ga razumjela, govorili smo istim jezikom. A recimo, moram napraviti distinkciju, što bi Rossa rekla, nisam u njega bila zaljubljena, kao recimo u Sašu Lošića. Nikad. Čak i kad su krenule optužbe za pedofiliju, nisam u to vjerovala. Pretpostavljam da oni koji su voljeli njegovu muziku nisu vjerovali da je on to u stanju uraditi. A nije da nije izvodio kerefeke. I nije da mu nije trebala pomoć, nečija. Možda je to što sam toliko bila uz njega, razlog, što me cijeli dan uža familija zove da pita: „Jesi čula da je umro?" Jesam, čula sam.

I kad me neko pita, koja ti je njegova omiljena pjesma, kažem: „Billie Jean. Ali ne omiljena njegova pjesma. Omiljena pjesma općenito.“



Goveđi temeljac za sve Rihanne i Justine koji su došli iza njega.

Rossa je to rekla odlično: „Žao mi je jer imam osjećaj da je umro nesretan“.

I amin i aferim.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.