Blogorođendan

Prije dvije godine sam napisala da mi treba izlaz iz jedne situacije te da je to jedan od razloga što započinjem sa pisanjem bloga. Izlaz se ispostavio mnogo daljim nego što sam mislila i vrlo identičan onom postupku - kao - da - jedeš - slona - Dakle, ne možeš slona odjednom pojest`. Ideš polako, zalogaj po zalogaj. Istina jeste da je pisanje na mene djelovalo terapeutski i dok sam se okrenula, razlozi početka pisanja su se sasvim izmijenili. A blog je ostao. Danas evo tačno dvije godine. U međuvremenu, od početne ideje Rossa je odustala. Što ona kaže, ostavila sam joj prostora da se vrati kad god želi. Ne htjedoh zato ni mijenjati ime rossanna. I to je priča koju ćemo nekada prepričavati...Prehlada i ubitačne smjene nas koji radimo u smjenama su razlog što ne slavimo blogorođendan. Sutra.

Nekad se pitam, do kad ja mislim pisati blog? Pa se onda osjetim kao da me neko tjera da odredim rok trajanja. Nema roka trajanja kad je blog u pitanju. Pišem, dokle god me zabavlja. Često mi dođe, da postupim kao onaj jedan pjesnik što je svoje pjesme pisao na duhanskom papiru, pa bi onda to tek napisano lijepo smotao u cigaru i zapalio te pri tom rekao: „Najzabavnije je bilo pisati ih“. Dođe mi nekad da kliknem obriši čim postavim post, ali onda shvatim, pišem ja ovaj blog i za sebe. Ponajviše za sebe. Recimo, danas kad kliknem na arhivu, lijepo se vratim u periode koje sam negdje smetnula s uma. Pa onda, ljudi, svi vi koji ste tu od početka, da vas ne nabrajam. Samo ne znam gdje mi je SiZ pobjegao?...Nekad imam osjećaj da sjednemo na kafu, bilo bi kao da se znamo godinama. Što ne bi bilo daleko od istine. Šima je najbolji dokaz za to :)

Problem kod bloga je taj što vrlo malo ljudi koji mene poznaju, zna da ga ja pišem. Možda ih mogu nabrojati na prste jedne ruke. I strašno teško mi je nekome reći da pišem blog. Zapravo, mislim da od mene nikad ni neće čuti riječi „ E, ja pišem blog....“ Ne znam zašto. Na Facebooku sam i imenom i slikama prisutna, nemam tih problema...ali reći da pišem blog.....nema šanse. Neki dan mi je prijateljica objašnjavala šta je blog. Pa onda, ko piše blogove, šta je to post, koje ona čita blogove....ja samo šutila i klimala glavom. Grozno. Blog je za mene uvijek bio i ostao intima kojoj sam vjerna na svoj način. To sam najbolje shvatila dopisujući se sa prijateljem. Premda su moji postovi postali preuređena pisma koja njemu šaljem (U nekim slučajevima, bukvalno je princip copy-paste) ne mogu mu reći da pišem blog. Mnogo sam komplikovana. Možda će me sam otkriti ako bude čitao između redova. Kakav je mrgud, ne bi me čudilo...

I tako, ja se raspisala, litar čaja ispred mene (ne šalim se, stvarno litar) maramice i andoli C i tako....dan za dan i blog napuni 2 godine....Ako ovo što osjećam nije roditeljski ponos, ne znam šta je :))

anna

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.