Učim se samostalnosti

Uvijek sam živjela okružena zaštitnim omotačem, kao dupla atmosfera, jedna za planetu, druga za Annu. Gdje je svijet dobar dok se ne dokaže suprotno...a i kad se dokaže, prokleta sam pa zaboravim sve to loše u roku tri dana. Otkad znam, mama me štitila od svega, može se reći da je ona moj omotač, sam po sebi. . Tatina mezimica sam bila od prvog do zadnjeg dana. (I ne smatram se razmaženom, interesantno)
Što se prijatelja tiče, njih tri su sa mnom u dugogodišnjim vezama. Triplet me maloprije maksuz nazvala iz Motovuna, kaže, sjetila se mene, zna da bi se ja oduševila...One su duše moje duše.

Što bi se reklo, rijetko sam sama. I bitna je razlika između usamljenosti i toga da si sam, jer usamljena nisam, samo...

Ovih dana razmišljam i uviđam kako sam sama. Jesam, najozbiljnije. Možda prvi put poslije prekida da sam konačno shvatila da sam sama. Nisam u paru. Nisam čak ni solo, sama sam. I nije ovo post gdje kukam da mi treba neko, samo da ne budem sama, da ne bi bilo zabune. Meni je ovo sasvim nova teritorija kojom koračam.

Recimo sad u subotu. Bila sam na nekom rođendanu zajedno sa pet parova (i još jednom curom koja je, imam osjećaj, sama kao i ja) Prvi put da sam u četiri zida, poslije dugog perioda, okružena parovima a da nisam u paru. Ok, u početku mi jeste proradio sindrom Bridget Jones kad me sustiglo pitanje. „Šta ima novo u ljubavi?“ ali...sve osim toga mi je bilo super zanimljivo. Bila je to grupa uhodanih parova koji su prerasli fazu faćkanja na sjedeljkama, pa smo uz piće pričali o svemu i smijala sam se k`o što nisam odavno. I shvatim, pazi, meni je ok što sam sama.

Pretpostavljam da je tu spoznaju formirala i oblikovala činjenica da radim. Da privređujem. Ne da postajem, već da sam samostalna. Nekako, do nedavno nisam bila svjesna odgovornosti koju nosi ta činjenica. Nerijetko mi se dešava, naročito ujutru kad pospano koračam prema školi, da sama sa sobom razmišljam u smislu: „Pazi, ti si završila fakultet, sad trenutno ideš na posao. Za to ćeš dobiti platu.“. Nadrealno, totalno. Možda bi sad najbolje bilo povući paralelu sa gore spominjanim zaštitnim omotačem...

Priznajem, nekad prije me bilo stid reći da sam sama. Imala sam osjećaj da me svi sažalijevaju i upiru u mene nevidljivim prstima. I povrh svega samoj sebi sam izgledala nenormalno. U smislu, svi se zabavljaju, svi su u paru, samo ja komplikujem. To je bilo prije deset godina da napomenem.

Danas se učim samostalnosti.

anna

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.