Život

(by anna)

Konačno sam ugrabila momenat samoće da sumiram šta se sve dešavalo zadnjih dana. Odbranila sam diplomski, desetkom. Trema me pojela i ja sam pojela nju. U tolikoj mjeri da me Triplet pitala: „Majke ti, jesi ti imala treme uopšte, ništa se nije primjetilo“ Istina je bila da sam se pred samu odbranu isključila. Kao da se ne radi o meni. Kao da ne čitaju moju biografiju. I na prvom slajdu mi je drhtao glas. Na drugom sam već bila apsolutno smirena i sabrana i što je najvažnije...super sam se provela. Pomiješani osjećaji zadovoljstva što sam uradila tako veliki posao



i umora zbog zadnjih godinu dana stresa, rada, napora i panike... uspjela sam da mi od silnih pohvala članova komisije bude pomalo i neugodno. Ali samo pomalo.

Imala sam najljepšu publiku od svih odbrana kojim sam ja prisustvovala. Izgledali su mi kao publika u Oprah Showu. Svijetle boje, osmijesi, cvijeće za mene, aplauz, zagrljaji, aplauz...nisam si mogla poželjeti ljepšu podršku.

I toliko emocija na kraju. Mamu i Teru sam rasplakala kad sam rekla u zahvali da bih trebala njima uručiti diplomu za strpljenje...Mentorica me zagrlila očiju punih suza i zaželila mi sve najljepše u životu. Sasvim sigurno najljepši dan u mom životu.

Navečer se slavilo. Posebno ja, posebno moja mama. Mislim da će ona slaviti do kraja ove godine.

A onda nam je sutradan Ptica pobjegla. Uvijek je bila glupa ptičurina i strahovala sam od tih otvorenih balkonskih vrata...i jednostavno se desilo. I ovaj put sam sasvim sigurna kad kažem da pernatih beštija NEMA više u mojoj kući. I ako mi ikad iko ikad pokloni pticu kakvu, komotno je može nositi sa sobom. Ponovo sam se isplakala i sad je to to. Nema više.





I onda, istina čista.

Mislila sam da ću se kada diplomiram osjećati bitno drugačije. Međutim, kao i poslije svih prvih u mom životu i ovaj put je osjećaj sličan. OK, super, a šta sad? I uvijek ima nešto slijedeće što te čeka spremno. Riješiš jednu bitnu stvar u životu, dočeka te druga, riješiš tu, dočeka te treća. I ako imaš sreće možda češ predahnuti dan-dva. A onda sve ispočetka. I pitam mamu, pa jel ovakav život stalno, a ona će: „I gori“.

Sreća je pa sam svjesna da trebam biti sretna. I jesam, unatoč svemu.

Danas sam cijeli dan provela završavajući silnu papirologiju. Skupljajući sve papire koji mi trebaju da predam na konkurs. I opet nisam sve stigla jer sam osuđena na metuzaleme u studentskoj službi i perverznjake u tehničkoj pomoći. Ne pitajte.

Počela je borba za pronalazak posla. A baš sam mislila da sam smirila brigu...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.