Što bi jednostavno kad može komplikovano?

(by anna)

Kad me neko pita: „Kako si?“ a ja odgovorim: „Dobro sam“, lažem i to opasno. Možda je laž prejaka riječ, ali je sasvim sigurno najbliže istini. Inače shvatam da na to pitanje automatski odgovaram potvrdno jer je tako za onog koji pita, manje komplikovano. A u suštini, kao jako komplikovana osoba kakva već jesam, sve drugo osim tog „dobro sam“ bi pasalo.

Ne bi se to reklo na prvi pogled, da sam komplikovana. Uvijek susretljiva, tolerantna i strpljiva. Prema drugima. Prema samoj sebi sam najveći dušmanin. I to je praksa od kad znam za sebe i otkad sam sposobna izvoditi samostalne zaključke. Ako krenem od banalnosti, u školi, recimo. Ako imaju dvije ponuđene teme za pismeni, od kojih je jedna tipa „Jesen u mom gradu“, a druga „Analiza likova i njihovih postupaka u romanu Derviš i smrt“, sasvim sigurno ću izabrati drugu temu. U vezi kad sam, sasvim je sigurno da ću od dvije ponuđene varijante istine u svojoj glavi uvijek povjerovati u onu najgoru verziju. Ja ne poznajem kratice. Ja uvijek idem onim sigurnim putem sredine gdje nema mnogo odstupanja. Pa ni po cijenu da sebe poštedim nekih stresova i nebuloza, ne. Znalo se desiti da svi na ispitu polože (prepišu) i prođu a ja ne izađem uopšte na ispit jer smatram da nisam dovoljno naučila. Ne kažem da sam zbog toga ja bolja od drugih. Voljela bih da sam drugačija pa da kao što rekoh poštedim sebe kojekakvih stresova. Tačnije, da tu i tamo šmugnem nekom prečicom do istog cilja u duplo manjem vremenskom roku i još uz to pride zdrave pameti. Ali ne. Očito da ja to ne znam ili ne umijem ili neću. Ko će ga znati. Rekoh da sam komplikovana. Ja ne znam za krajnosti, kako god okrenem, ja sam uvijek u zlatnoj sredini. Čak i kad rješavam one testove u časopisima, uvijek dobijem onaj odgovor u sredini.

U to sam se uvjerila i po ko zna koji put i ovaj put. Kad sam birala temu za diplomski. Svi su izabrali teme kod profesora kod kojih su znali da je to banalnost. Pronaći istraživanja koja su drugi uradili, kopirati i priložiti u svom radu i diplomski gotov za dvadeset dana. Ali ja ne. Ja to ne bih uradila da mi se nude sva blaga ovog svijeta. Jer sam mazga. Šta mi je falilo da uradim što je većina uradila? Sad bih već imala diplomu u rukama i dočekala taj maj (kad bih trebala početi raditi, ako sve bude ok) kao smirena osoba. Ne. Ja sam izabrala prvo temu koju niko do sada nije obradio, kod mentorice koja je i Bog i batina na tom području, nema joj ravne u BiH...za taj dio istraživanja moram održati osamnaest (18) časova, uraditi poseban dio istraživanja teorije pa sve onda to statistički obraditi kako se već radi prema metodologiji istraživanja. I kad me onda neko pita: kako si? a ja odgovorim da sam dobro, lažem i to debelo.

Možda bi najbolji odgovor na to pitanje bilo prepričati san od prije dvije noći. Prvo sanjam da je Oprah rodila curicu kojoj je dala ime Ana. I ja se u snu čudim kako ona dobro sa djetetom barata, ali onda izvodim zaključak kako se sigurno do sada naučila s obzirom na to koliko ima cuka oko sebe? A onda, u produžetku sanjam kako mi se pojavila zmija u sobi. I zovem najpoznatijeg sarajevskog frizera/stilistu slavnih/manekena/modnog kreatora, da mi tu zmiju istjera. Jer on naime odlično govori zmijski jezik , stid me ali u mom snu taj jezik ima i ime - palesidski. I tako taj frizer meni po sobi baulja i proizvodi neki sssssss zvuk i odjednom se pojavljuje zmija iz zida i on sa njom nešto kao pleše i tjera je napolje.

Moj mozak orgija bez moje dozvole. Definitivno.

Strašno je to što se u tom snu stvarno i krije odgovor kako sam.

Ali makar sam do sada naučila trik. Ne treba odustati. Kad svjesno odabereš teži put, pomiriš se sa tim da na cilj stižeš sporije od drugih. Utjeha je da će mi zato diplomski biti zvjerka, kad ga završim jednog dana ;)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.