Moć je u magiji

(by anna)



Danas sam trebala otići na fakultet, na redovne konsultacije sa mentoricom u vezi sa diplomskim. Naglasak na trebala. Šta sam ja radila cijeli dan? Čitala Harry Pottera. Sedmi dio, naravno. Doručkovala i ručala u neznanju, smjenjivala se iz ležečeg u poluležeći položaj, u WC išla svega jednom, (u prijevodu trpila kad mi se piškilo)...A da ne govorim o tome koliko me grižnja savjest pojela. Trebala sam danas uraditi toliko toga, a ja sam dan provela čitajući. Čak sam i u kinu iz kojeg sam se sad vratila, samo razmišljala o tome kako ću kad dođem kući, nastaviti čitati.

Moje je lično ubjeđenje, da je sama ta knjiga začarana. Ista opčinjenost mi se desila i sa prethodnih šest dijelova. Kako počnem čitati prosto me radnja usiše i ja se ne mogu odlijepiti od knjige dok je ne završim. No šalu na stranu, danas sam malo razmišljala, zašto mi se to dešava sa tim knjigama? I onda sam shvatila da je do priče. Zapravo ima nešto u toj stalnoj borbi između dobra i zla, borbi između svjetla i tame. I onog navijačkog u nama kad želimo da dobro pobijedi. Ta borba se odvija u prenesenom značenju u svim sferama našeg života, pa čak i u nama samima ponekad. I ja sam mišljenja da čovjek želi da vjeruje da dobro može pobijediti. I nekako mislim da je to osnovni razlog zašto Harrya čitamo tako halapljivo. Želimo da vidimo kako na kraju dobro pobjeđuje.

A opet, ima nešto i u tome kako je knjiga napisana. Dopire do ljudi i ljudi reaguju, lančano. Neka vrsta akcije i reakcije. Ja se sjećam dvije situacije iz mog života, gdje sam osjetila da je moje pisanje proizvelo reakciju kod ljudi koji su to čitali. Situacija prva, razred četvrti osnovne. Tema pismenog, nešto u smislu izmisli priču. Ja izmislim priču o dječaku koji je ostajao sam kod kuće i iz dosade izlazio na ulicu i prepadao prolaznike preobučen u vukodlaka (vukodlaka, nego šta!) Sve dok jedne večeri nije prepao svoje roditelje... Sjećam se dok sam pisala da sam se sama smijala napisanom. Nastavnik srpsko-hrvatskog se toliko oduševio tom pričom da ju je on lično pročitao na sred časa i ostatak razreda je umirao od smijeha dok je on to čitao. Ja se sjećam da sam se okrenula prema razredu i mislila, pa njima je stvarno ta priča duhovita! Poslije su u školi prepričavali tu priču i do danas mi je taj osjećaj nevjerovatan. Situacija druga, razred sedmi. Zadatak je bio analiza djela "Most na Žepi", Ive Andrića. Situacija izvan konteksta totalno gdje smo i sami preživljavali rat te sam ja napisala takvu priču da sam na sred časa rasplakala nastavnicu bosanskog jezika, majke mi, neću to zaboraviti dok živim, žena čita naglas i suze roni. I tad sam se osjetila isto, u smislu, pazi, ja sam izazvala tu reakciju....Sad mi je žao što nemam sačuvanu nijednu tu priču. Da ih ponovim, ne bih znala. Momenat inspiracije za tako nešto se ne dešava često i upravo zato me fascinira J. K. Rowling. Odakle ta žena crpi inspiraciju? Pa se čini da tih šesto i nešto stranica i nije tako puno za jednu knjigu...

A ima još nešto. Nekako mislim da je i do toga da ova djeca u nama ne žele da odrastu.

Odoh čitati, tek sam kod 345. stranice.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.